Možda djeluje šareno i neozbiljno, ne baš kao netko tko bi trebao svirati bas na način na koji ga svira.
S maskama od kukičanog pletiva, fluorescentnim bojama, čarapom navučenom preko headstocka i instrumentom okrenutim naopako, MonoNeon djeluje kao lik iz neke paralelne glazbene stvarnosti.
No čim zasvira, postaje jasno da ta ekscentrična pojava nije kostim, nego produžetak sasvim osobne glazbene logike. U svijetu u kojem se virtuoznost često pretvara u puku demonstraciju tehnike, MonoNeon je uspio napraviti nešto rjeđe: izgraditi vlastiti jezik.

Rođen kao Dywane Thomas Jr. u Memphisu, odrastao je u obitelji u kojoj glazba nije bila hobi nego kućni jezik. Otac mu je bio basist, djed jazz pijanist Charles Thomas, a prvi instrument koji je dobio bila je gitara koju je, kako sam kaže, odmah počeo svirati kao bas. ‘Moj tata mi je dao gitaru kad sam imao četiri godine i sjećam se da sam je svirao kao bas’, prisjetio se. Nitko ga nije ispravljao. Samo su ga pustili. Iz toga je nastao cijeli njegov svijet: dešnjak koji svira ljevakom, naopako okrenut desnoruki bas, slap tehnika izvrnuta naglavačke i fraziranje koje se ponaša kao da ne priznaje ustaljena pravila instrumenta.

MonoNeon je samouk, iako je kratko studirao na Berkleeju. No njegovo pravo obrazovanje dogodilo se puno ranije, u memphiškim crkvama, dnevnim boravcima i kroz južnjački soul, blues i funk koji su odzvanjali kućom. U toj mješavini svetog i uličnog, crkvenog basa i gangsta rap senzibiliteta, formirao se glazbenik koji danas bez napora spaja funk, soul, jazz, hip-hop, eksperiment i apsurd.
Njegova fascinacija zvukom nikad nije bila ograničena na klasičnu ideju pjesme. Na društvenim mrežama proslavio se videima u kojima svira uz sve i svašta: političke govore, slučajne zvukove, televizijske isječke, ljude koji jedu ljute papričice. ‘Čujem nešto i jednostavno krenem za tim. Znam da postoji nešto u bilo čemu i svemu’, rekao je, objašnjavajući da mu je ljubav prema Johnu Cageu pomogla shvatiti kako glazba može nastati iz svega. Ta dječja znatiželja ostala je u središtu njegova rada. I upravo zato njegovi videi nisu tek internet egzibicije, nego kratke lekcije iz slušanja svijeta.
Ipak, MonoNeon nije samo internetski fenomen. Njegova karijera u stvarnom svijetu jednako je impresivna. Svirao je s imenima kao što su Mavis Staples, George Clinton, Ne-Yo, Pete Rock, Mac Miller, Jacob Collier i Ghost-Note, a Grammy je osvojio za sudjelovanje na Nasovu albumu ‘King’s Disease’. Flea ga je nazvao ‘najvećim j…nim električnim basistom’, što je kompliment koji se ne dijeli olako. No čak ni Grammy ni hvalospjevi kolega nisu mu bili najveći trenutak.

Za njega je vrhunac bio Prince. MonoNeon je bio jedan od posljednjih glazbenika koji su surađivali s Princeom. To iskustvo i danas opisuje gotovo s nevjericom. Sam boravak uz Princea natjerao ga je da ozbiljnije razmišlja o pjevanju, pisanju pjesama i slobodi nastupa. Nije to bilo samo glazbeno priznanje, nego neka vrsta potvrde da njegova neobičnost ima smisla.
‘Svirao sam bas na Nasovoj pjesmi i tako osvojio svoj prvi Grammy, ali sviranje s Princeom zauvijek će mi biti vrhunac. Vrijeme koje sam proveo s Princeom u Paisley Parku promijenilo mi je život’, rekao je.

To se potvrđuje i u njegovu autorskom radu. Iako ga publika često prvo doživi kao basista, MonoNeon sve otvorenije govori o tome da mu je fokus na pjesmama. ‘Ne pišem s basa. Obično sjednem za klavijature i tražim harmonije koje mi zvuče kao ja. Stalo mi je do songwritinga’, objasnio je.
Jednako je osebujna i njegova vizualna estetika. MonoNeon ne skriva da mu je čarapa na gitari inspirirana Duchampovim readymadeom, a cijeli njegov identitet naslanja se na dadaizam, fluorescentnu umjetnost, boje sigurnosnih prsluka i ideju da se svakodnevni, banalni predmet može pretvoriti u nešto potpuno novo. Zato njegov Fenderov signature Jazz Bass V izgleda kao da je došao iz nekog pop-art sna: neon žuto tijelo, narančasti headstock, narančasti pickguard. To je instrument koji izgleda kao šala, ali zvuči ozbiljno.

I možda je upravo u tome MonoNeonov ključ. On ne razdvaja humor i dubinu, virtuoznost i grešku, funk i avangardu, internet i tradiciju. On ne pokušava biti uredan glazbenik. Pokušava biti slobodan.
Jedinstvenu priliku za doživljavanje njegove virtuoznosti imamo u srijedu, 11. ožujka u Petom Kupeu u Zagrebu. Interes za koncert je već velik, pa ulaznice osigurajte na vrijeme putem Entrio sustava.