Nakon što se završio najveći modni mjesec do sada, kako ga nazivaju neki mediji, krenule su se redati analize ne samo najboljih kolekcija i najuspješnijih debija, već i generalnog stanja mode. Je li se dogodio veliki modni reset i što on točno znali, pitali su se eminentni modni mediji, a Vanessa Friedman je za The New York Times pokrenula debatu koja se kotrlja Internetom jer je postavila kontroverzno pitanje – odijevaju li nas modni dizajneri za stvarnost i daju li nam ono što žene zapravo žele ili je sve stvar spektakla? Koliko moda mora/smije biti umjetnost, a koliko mora ispuniti normu nosivosti – odgovor je negdje u balansu, a granica je zamagljena i ovisi o više faktora. Rasprava o tome otvorila mi je drugu temu koja se odnosi na uniformu onih koju jednu ili drugu verziju mode serviraju. Što nose oni koji kroje snove?
Nakon što je završila revija Chanela i Matthieu Blazy je izašao na naklon u svojoj uobičajenoj kombinaciji kakvu je nosio i na prijašnjim revijama za Bottega Venetu, shvatila sam da su gotovo svi dizajneri koji pripadaju među najveće svoje generacije suprotnost onim prijašnjim zvijezdama – povučeni, suptilniji u komunikaciji i ako komuniciraju, striktno su fokusirani na posao. Možda su se učili na greškama prethodnika – ekscentričan u izlascima na naklon i u svakom istupanju u javnost, John Galliano kompletna je suprotnost onome što je danas primjerice Jonathan Anderson u Dioru ili Blazy u Chanelu. Dijelom je tako jer si dizajneri u današnjoj klimi to više ne mogu niti dopustiti – kontrola u komunikaciji, pa i kreativnost s jedne strane, posljedica je straha od otkazivanja, prozivanja na svim virtualnim kanalima i pr požara koje bi eventualni krivi potezi mogli zapaliti.
Toga se nije plašio primjerice Karl Lagerfeld, koji nije imao dlake na jeziku, a nosio je specifičnu i njemu jedinstvenu uniformu koja je postala prepoznatljiv dio njegova imidža. Pa i Anna Wintour prepoznatljiva je po velikim sunčanim naočalama na licu i nepromijenjenoj bob frizuri. Konstanta u izgledu, odnosno modna uniforma znak je autoriteta, no s novom generacijom dizajnera je redefinirana i svedena na osnove.
I Phoebe Philo se redovito pojavljivala u kombinacijama koje kanaliziraju njezin stav prema odjeću koju dizajnira – minimalno, funkcionalno – bijele tenisice, fino pletivo poput dolčevite, crne hlače. A, uniforma kojoj su dizajneri skloni danas je definicija normcore looka.
Jonathan Anderson je nakon prve kolekcije za Dior, nakon koje je pustio i suzu u backstageu, izašao u kombinaciji koja je ista poput onih koje je ne tako davno nosio za Loewe ili JW Anderson – plave traperice, navy pleteni pulover, Birkenstock natikače koje je sada zamijenio sa Salomon tenisicama. Jednostavni plavi jeans je zamijenio all black uniforme dizajnera (primjerice, Yohji Yamamoto). Gotovo uvijek traper na izlazu nakon revije nosi Alessandro Michele, sada u kombinaciji s Vans x Valentino tenisicama iz njegove prethodne kolekcije te uz šiltericu na glavi i skroman naklon.
Matthieu Blazy najčešće je nosio Bottega Veneta Orbit tenisice koje je sada zamijenio s klasičnim Nike tenisicama dad stila, trapericama i bijelim t-shirtom. Jack McCollough i Lazaro Hernandez nosili su crne traperice i Ralph Lauren polo pulovere kada su se izašli nakloniti nakon prve Loewe kolekcije koja je pokupila ovacije.
Dakle, svi oni koji kroje ready-to-wear linije koje su ili iznimno nosive ili pak nas lansiraju u druge stvarnosti nestvarnim i umjetničkim idejama, reduciraju svoju garderobu na nekoliko osnovnih komada. U 2025. godini, dizajneri i dizajnerice „reduciraju“ i svoju osobnost i potpuno se posvećuju samo radu za brend. Kao najčešći razlog odabiru jedne uniforme (nosio ju je Steve Jobs) navodi se kako energiju i kreativnost veliki lideri troše za stvaranje, pa svoje odjevne kombinacije drže ustaljenima kako ne bi pretjerano morali razmišljali što svakog dana odjenuti. To ne znači monotonost ili manjak interesa za vlastitim stilom, već praktičnost i oštar fokus prema zadatku i gotovo je nepisano pravilo.
