Kada si je u veljači 2010. jedan od najvećih modnih talenata naše ere, Lee Alexander McQueen, oduzeo život, svijet je zanijemio od šoka. Tragedija iznenadnog odlaska dizajnera koji je pomicao granice mode u svim zamislivim i nezamislivim smjerovima, istovremeno se boreći s depresijom, anksioznosti, gubitkom majke, ali i nepodnošljivom težinom očekivanja, ostala je upisana kao jedan od najvećih gubitaka u suvremenoj modnoj povijesti. Romantičarska, ali mračna estetika, s kontroverznim performansima koji su imali naboj grčke tragedije, balansirali su na tankoj granici između mode i umjetnosti, a originalnost i nevjerojatna tehnička izvedba ostavljali su bez daha.
Bilo je to vrijeme kada smo se modi divili, a i imali smo se čemu diviti. Premda je od nekih McQueenovih modnih performansa prošlo više od dva desetljeća, njegov vizionarski nerv i genij kojim je ideje činio stvarnima i danas izazivaju neskriveno divljenje, istovremeno otkrivajući čežnju za vremenima kojih više nema. Neumoljivi protok vremena potvrdio je njegov legendarni status, a njegovoj modnoj ostavštini dao renome evergreena. Iako je u ovom trenutku to nemoguće sa sigurnošću ustvrditi, a sud ćemo moći donijeti tek retrospektivno, nekako se svejedno čini da moda danas više nema taj potencijal i taj naboj.
Hoćemo li išta što se danas zbiva za koje desetljeće gledati s oduševljenjem konstatirajući da je nadraslo sve okvire vremena i prostora? Nekako sumnjam, jer onome čemu svjedočimo naprosto nedostaje uzbuđenja, a i publici je, čini mi se, nekako naprosto svejedno.
Premda je cipele nikad prežaljenog McQueena bilo teško popuniti, u njih je hrabro stala Sarah Burton. Jedini logičan odabir u to vrijeme bilo je dati priliku ženi koja je 14 godina radila uz bok Leeju i koja će u nadolazećim godinama zasigurno u njega utkati poštovanje prema vrijednostima koje je gajio. Iako je Burton modnu kuću transformirala u mnogo komercijalniju inačicu, Alexander McQueen je u njezinoj eri ostao etiketa koja simbolizira kvalitetu i potpunu predanost pedantnoj izvedbi.
Nakon što je u rujnu najavila da njezinoj 13 godina dugoj eri kreativne direktorice u McQueenu dolazi kraj, njezina posljednja kolekcija na Tjednu mode u Parizu (a ujedno i posveta ikoničnom dizajneru kojeg je naslijedila) dočekana je vrlo emotivno, uz ovacije i suze, a samo tri dana kasnije iz Keringa je stigla vijest da će Burton zamijeniti irski dizajner Seán McGirr. The Show Must Go On. U biznisu nema vremena za plakanje. Iako se u to kratko vrijeme, koliko je Kering ostavio vremena za spekuliranje, u kuloarima spominjalo ime Riccarda Tiscija ili Grace Wales Bonner, na imenovanje Seána McGirra nitko nije imao što reći jer je, unatoč poprilično impresivnom životopisu, ipak riječ o relativno nepoznatom imenu.
Osim što su pojedini kritičari primijetili da su kreativni direktori gotovo svih modnih kuća u vlasništvu Keringa bijeli muškarci, te da grupacija preferira imenovanje manje poznatih talenata pred onim razvikanima (kao što su, primjerice, Sabato de Sarno za Gucci i Matthieu Blazy za Bottegu Venetu), o samom McGirru je moguće bilo pročitati tek niz poprilično suhoparnih priopćenja. Iz više-manje sličnih medijskih napisa saznali smo tako da je McGirr na prestižnu poziciju u McQueenu stigao iz JW Andersona gdje je bio zadužen za ready-to-wear liniju, u džepu ima diplomu londonskog Central Saint Martinsa, a prije nego što je zanat počeo brusiti u Dries Van Notenu, Burberryju i Uniqlou, radio je kao stilist u Tokiju i Parizu. I to je otprilike sve što smo dosad saznali. Iako je riječ o imenovanju na mjesto kreativnog direktora modne kuće koja u svoj DNA ima upisanu genijalnost tipa kao što je McQueen i nedvojbeni utjecaj koji je isti ostavio na generacije dizajnera, čitava priča prošla je totalno mlako, bez ikakvog uzbuđenja ili trunke radoznalosti.
Već me neko vrijeme prati osjećaj da je moda, osim šačici entuzijasta (a možda i njima), postala naprosto dosadna.
Čini se da joj nekako nedostaje uzbudljivosti i entuzijazma, ni o čemu se ne priča duže od tek pokojeg dana, a i to o čemu se priča ima neki bljutav okus. Kreativni direktori izmjenjuju se kao na traci i malotko ustvari dobiva priliku da negdje ostavi dublji pečat. Posve iskreno, i sama slabo pamtim što sam tek nedavno vidjela na pistama, dok bi Muglerove kreacije iz 1995. mogla vizualizirati pred očima i da me netko probudi usred noći, zajedno s cijelom nenadmašnom vibrom u Cirque d’Hiver.
Isto vrijedi i za dobar dio McQueenovih bizarnih performansa koje i dalje gledamo kao što gledamo filmove koje volimo makar ih odavno znamo napamet. Ne sjećam se kad sam posljednji put neku kolekciju poželjela pogledati još jedanput. Zadnja persona koja mi je privukla pažnju (a sudeći po brojkama i ne samo meni) je bio Alessandro Michele koji je, koliko god je nekima njegov maksimalizam išao na živce, u Gucci donio renesansu.
Možda je moja naklonost prema Micheleu bila u tome što mi je estetski blizak, no to svakako nije jedini razlog. Sa svojim apsurdnim, ali genijalnim kampanjama i eklektičnim retro pristupom estetici bio je drugačiji od svega onoga što je moda u to vrijeme servirala, posebno u samim počecima kad je modom dominirao streetwear. Otišao je, navodno, zato što je, unatoč tome što su prihodi bili ogromni, Gucci počeo stagnirati. Kering je zaključio da je vrijeme za promjenu estetike i kroz Sabata De Sarna okrenuo se komercijalnijoj inačici brenda, nečemu što je, reklo bi se, mnogo bliskije identitetu talijanske modne kuće nego što je bio kaotični Michele. Na koncu konca, dovoljno je samo sjetiti se Fordove estetike i koliko ga je publika voljela.
No, obzirom da sam tek netko to sve prati sa strane, gospodinu Pinaultu moje mišljenje o Gucci kolekcijama i odobravanje vrijedi pišljiva boba i to iz jednostavnog razloga – jer sam prihodu brenda dosad doprinijela s cijelih 0 kuna, eura, uzmite koju god valutu hoćete. Mogu ga voljeti i ne voljeti, njemu je za to sasvim sigurno potpuno svejedno. Riječ je o gigantskoj komercijalnoj mašini i to je jasno. No, pitanje je jesu li konzumenti mode jedino oni koji ju nose i koji si ju mogu priuštiti? Ako je odgovor potvrdan, to bi značilo da je vrijednost mode ekvivalentna samo njezinoj komercijalnoj vrijednosti, u tome koliko je sposobna prodati. Neki nostalgični romantičar u meni ne da mi da se s time složim.
Da stojim na čelu gigatske grupacije, nedvojbeno bih se složila. Možda je upravo to razlog zašto tek malo što danas izaziva ikakvu dozu uzbuđenja i što smatram da će komercijalnost dotući i posljednji pokušaj kreativnosti koji uključuje “ne igranje na sigurno”. Ono u što polažem malo preostale nade je povratak Phoebe Philo imajući na umu da je, nakon njezinog odlaska iz Célinea 2018., iza nje ostao brojčano pozamašan kult fanatičnih obožavatelja koji je na Vestiareu kupovao sve što se kupiti da s njenim potpisom. Ako ona ne uspije barem malo zakovitlati tu mlaku vodicu, ne znam tko može.
