Svijetom vlada tvrdoglavi stav da milenijalci žive „nezrelo i ispod svojih mogućnosti“ zato što to žele. Da biraju odrastanje sa zakašnjenjem, da odgađaju obveze, da su previše razmaženi (ok, ako se povlači sud samo po opsesiji avocado toastom), da su previše zahtjevni ili jednostavno nedovoljno ambiciozni. Ako se promatraju društvene mreže, u redu, razumijem.
No društvene mreže nisu stvarni život, to valjda više ne treba ponavljati nikome osim djeci. Teza da milenijalci kao generacija kolektivno pate od Peter Pan sindroma zvuči uvjerljivo samo ako se sustavno ignorira kontekst u kojem ta generacija živi. Jer čak i kada bi milenijalci danas htjeli živjeti život kakav su imale generacije prije njih, to više nije opcija.
Suštinski se ne radi o željama koje milenijalci imaju ili nemaju, nego o čistoj aritmetici. Generacije naših roditelja i djedova odrastale su u ekonomskom sustavu u kojem su osnovni životni stupovi – stanovanje, rad i sigurnost – imali smisleniji odnos prema prosječnim primanjima. Jedna plaća mogla je pokriti stan, režije i svakodnevni život. Kredit nije bio egzistencijalna klopka, nego alat. Imati stan bila je pretpostavka normalnog života. Ta računica, taj lifestyle, danas više ne postoje. Cijene nekretnina odvojile su se od realnih plaća (kao i mnoge druge cijene), a sigurnost zaposlenja postala je iznimka, ne pravilo.
Milenijalci i mit o izboru
Milenijalci su prva generacija koja danas javno priznaje da ne zna što radi. Iskreno, čudilo bi me da se od njih uopće očekuje da to zna. To je prva generacija kojoj je obećano da je obrazovanje ključ svega. Studirajte, usavršavajte se, budite fleksibilni, učite cijeli život. I milenijalci su to učinili. U prosjeku su obrazovaniji od generacija prije njih, s više vještina, jezika i specijalizacija.
No umjesto stabilnih karijera, dočekao ih je svijet projekata, honorara, ugovora na određeno i stalne prilagodbe. Rad nikada nije bio fluidniji, ali nikada nije bio manje predvidljiv. Trud i rezultat više nisu u jasnoj vezi.
U tom kontekstu, stan prestaje biti pitanje ambicije, a postaje pitanje dostupnosti. Nije riječ o tome da milenijalci ne žele dugoročne obveze, nego o tome da im se dugoročne obveze nude pod uvjetima koji podrazumijevaju trajnu nesigurnost. Vlastiti prostor, nekoć simbol ulaska u odrasli život, danas je luksuz ili nasljedstvo. Tržište nekretnina ne tretira stanovanje kao društvenu potrebu, nego kao Birkinicu. U takvom sustavu, oni koji nemaju startnu prednost ostaju izvan igre.
Često se milenijalcima predbacuje i odgađanje obitelji. No ta odluka rijetko je u svojoj biti hedonistička ili površna. Ona je prije svega logičan slijed društvenih okolnosti i pokušaj očuvanja zdravog razuma unutar njih. Kada je sve privremeno – posao, primanja, cijene, pa čak i gradovi u kojima živite – dugoročne odluke nose nesrazmjeran rizik.
Generacije prije imale su sigurnosne mreže koje su pucale sporo (osim na Balkanu), dok milenijalci žive u sustavu koji stalno testira granice izdržljivosti pojedinca. Psihičke i egzistencijalne, dodala bih.
Kulturni pritisak i iluzija uspjeha
Istovremeno, kulturni pritisak ne jenjava. Od milenijalaca se očekuje da izgledaju uspješno, zadovoljno (i mlađe od Gen Z), ostvareno, čak i kada ekonomski temelji za takav život ne postoje. Društvene mreže proizvode sliku obilja koja često nema stvarno uporište. Ono što izgleda kao luksuz često je kombinacija kredita, pomoći obitelji ili privremenih rješenja. No pritisak usporedbe ostaje, kao još jedan sloj tihe frustracije.
Zato priča o milenijalcima kao generaciji koja je istovremeno i hedonistički sebična i siromašna promašuje bit. Ne radi se o kolektivno donesenim lošim odlukama. Ovo je generacija koja se našla usred povijesnog pomaka, u trenutku kada su se pravila igre promijenila bez jasnog upozorenja, a kataklizme raznih vrsta samo se nižu – ne smjenjuju se, nego idu ruku pod ruku.
Život kakav su imale generacije prije njih nije im nedostupan zbog manjka volje, nego zbog promijenjenih struktura. Možemo do sutra raspravljati o tome kako milenijalci kupuju kuće zato što žele da im psi imaju dvorište, a ne zato što žele imati djecu. No dok se taj jaz uporno individualizira, stvarni problem ostaje netaknut: sustav u kojem, čak i kada dajete sve od sebe, nemate nikakvo jamstvo za iole stabilan život.
Kad bih se bavila pisanjem nekakvog kolektivnog pamfleta s popisom zahtjeva, rekla bih da milenijalci ne traže povratak u idealiziranu prošlost. To smo, uostalom, već odavno prerasli. Traži se minimum predvidljivosti. A to je, u ovom trenutku, zahtjev koji zvuči radikalno, gotovo kao čisti science fiction.
