Iako smo svjedočili relativno nedavnom padu SoHo House kluba, to ne znači da svi members only klubovi idu u zaborav. Iako su prije oni označavali točno ono što SoHo House nudi, intimnu atmosferu, dobra pića i hranu i garantirano dobro društvo, danas oni ipak imaju nešto šire značenje. Od wellness klubova, pa do klasičnih members only klubova, danas na tržištu možemo pronaći svašta, ali generalna ideja ostaje ista – rezervirani su samo za određenu skupinu ljudi. Iako se često nalaze na tapeti raznih kritika, baš zbog svojih kriterija koje postavljaju (a često onda i sami zanemaruju, zbog financijskih razloga) i dalje je očito kako ljudi ipak žele biti dio tih uskih krugova utjecajnih ljudi, ne bi li ostvarili što više „high-value“ kontakata.
Kako je taj members only svijet započeo?
Još u 17. stoljeću u Londonu takozvani „coffee houses“ evoluirali su od mjesta otvorenih za javnost u ekskluzivna skrovišta za imućne muškarce, kako bi se mogli socijalizirati, upoznavati, ali i kockati, daleko od očiju javnosti. London je i danas hot spot za members only klubove, pa ne čudi što od ondje i potječu. Njihovi coffee houses prvo su bila popularna mjesta za nalaženje s prijateljima, ali i upoznavanje novih ljudi kroz razgovor o novostima u svijetu, politici, sportu, ali i poneku debatu na neku kontroverznu temu. Polako su se ondje počeli skupljati isključivo imućni muškarci, te su s vremenom počeli zahtijevati članstvo kako bi se moglo ući u prostorije prvih klubova. Tada su members only klubovi služili za bijeg od očiju javnosti, kako bi mogli neometano kockati, ali i uživati u drugim aktivnostima poput objedovanja u miru bez drugih distrakcija. Danas je London dom čak 133 members only kluba, a najbliži mu je New York sa svega 53, što se u usporedbi s Londonom čini vrlo malo.
Mnogi members only klubovi Londona koji stoje već desetljećima, napredovali su s vremenom, pa su se njihove „men-only“ politike odavno promijenile, osim u jednom. Garrick Club tek je 2024. godine objavio kako ukida to pravilo, a od tada je svega šačica žena zapravo bila izabrana za pristupiti klubu, iako i one koje jesu bile izabrane, osjećaju otpor postojećih članova prema dopuštanju ženama da se priključe. No, taj klub je tema za sebe, pa neću više duljiti o njima. Koncept members only klubova u posljednjih nekoliko godina ponovno se redefinira. Više ne govorimo isključivo o prostorima za večeru i piće, već o hibridnim mjestima koja kombiniraju društveni život, posao, wellness i kulturni kapital. Upravo u toj transformaciji leži odgovor na pitanje zašto, unatoč problemima nekih velikih imena, interes za ekskluzivne klubove ne jenjava.
SoHo House je dugo bio zlatni standard modernog members only kluba. Kreativci, novinari, dizajneri, filmaši i poduzetnici ondje su pronalazili prostor u kojem se privatni i profesionalni život prirodno isprepliću. Međutim, ubrzana ekspanzija, otvaranje lokacija diljem svijeta i pokušaj skaliranja nečega što je po definiciji trebalo ostati intimno, doveli su do financijskih problema i gubitka dijela identiteta. Kritike su se sve češće odnosile na pad kvalitete usluge, prevelik broj članova i osjećaj da “više nisi poseban ako si unutra”. Ipak, pad jednog koncepta ne znači nužno pad cijele ideje. Naprotiv, pokazao je granice masovne ekskluzivnosti. Upravo zato danas svjedočimo povratku manjih, pažljivije kuriranih klubova, koji se fokusiraju na jasno definiranu zajednicu i iskustvo, a ne samo na prestiž imena.
Primjer toga je i Kith, streetwear brend koji je prošle godine u New Yorku otvorio vlastiti members only klub. Umjesto klasičnog kluba, Kith je ponudio produžetak svog lifestyle svemira: prostor u kojem se susreću moda, dizajn, gastronomija i kultura. Članstvo ondje ne znači samo pristup fizičkom prostoru, već i ulazak u određeni kulturni krug, onaj koji dijeli slične estetske vrijednosti i interese. Upravo takav pristup pokazuje kako moderni members only klubovi više ne prodaju isključivo luksuz, već osjećaj pripadnosti brendu i zajednici. London, kao neupitni voditelj ovog koncepta, i dalje diktira trendove. Njegovi klubovi danas nude sve, od privatnih knjižnica i radnih prostora, preko wellness centara i spa sadržaja, do ekskluzivnih događanja, panela i večera zatvorenog tipa. No ono što ih razlikuje od prošlih verzija jest veći fokus na raznolikost članova, interdisciplinarno umrežavanje i iskustvo koje nadilazi puko pokazivanje statusa.
Danas, u vrijeme digitalnog umora, konstantne dostupnosti i površnih online interakcija, ljudi sve više traže manji, kontrolirani krug ljudi s kojima dijele vrijednosti, interese i životni stil. Members only klubovi u tom smislu postaju odgovor na prenapučenost društvenih mreža i osjećaj izoliranosti koji paradoksalno dolazi s konstantnom povezanošću. Oni nude fizički prostor u kojem se ponovno cijeni razgovor, prisutnost i stvarna socijalna interakcija.
Današnji interes za members only klubove nije nužno vezan uz elitizam u klasičnom smislu. Iako kriteriji postoje, oni sve češće nisu isključivo financijske prirode. Kreativni rad, profesionalna pozadina, doprinos zajednici ili kulturni kapital postaju jednako važni kao i platežna moć. Time se ekskluzivnost redefinira, manje kao zatvorenost, a više kao pomnije biranje. Naravno, kritike i dalje postoje. Pitanja inkluzivnosti, autentičnosti i stvarne vrijednosti članstva legitimna su i nužna. No činjenica da se koncept konstantno prilagođava i evoluira govori u prilog tome da members only klubovi nisu prolazni trend, već refleksija društvenih potreba određenog vremena. Od londonskih coffee houses 17. stoljeća do suvremenih lifestyle hubova u New Yorku, Londonu, Bangkoku i ostatku svijeta, jedno je ostalo isto: ljudska potreba za pripadanjem, sigurnim prostorom i društvom u kojem se osjećamo viđeno i prihvaćeno.
