Na ulici njujorškog Lower East Sidea, Miyako je pronašla ono što je tražila. Inspiraciju. Starija žena prolazila je njujorškim kvartom odjevena u crnu kožnu jaknu uparenu s bež suknjom, dok ju je od naleta vjetra štitio šal omotan oko glave. Možda je suptilno izvadila kameru da je ne uhvati pogled slučajne prolaznice, a možda i ne. Miyako je sjela u auto prepun kostima i nakon što je obišla “Ralphie” (kako odmilja naziva Ralph Lauren) na aveniji Madison, uputila se na set filma Marty Supreme. Na setu, u maloj prikolici oblijepljenoj starim referencama, pokušavala je pronaći “idealnu” kravatu. Tako je barem opisala za The New Yorker, naravno uz moju malu kreativnu interpretaciju.
Film je izašao u kinima u siječnju, a marketinške kampanje od prvog dana snimanja do danas zaintrigirale su me da ga pogledam. U kasnim 50-im godinama prošlog stoljeća, dvadesettrogodišnji Marty Mauser, lik inspiriran američkom legendom stolnog tenisa Martyjem Reismanom, radi u dućanu s cipelama svog ujaka kako bi prikupio financijska sredstva za odlazak na natjecanje u London, a kasnije i u Tokio. Marty, kojeg utjelovljuje Timothée Chalamet, suočava se s brojnim poteškoćama kako bi postigao taj cilj, poput neisplaćenog novca, pokušaja vraćanja ukradenog psa i brojnih prevara. I da, Martyjevu bogatu ljubavnicu utjelovljuje Gwyneth Paltrow, a Tyler, The Creator najboljeg prijatelja i taksi vozača.
Osim besprijekorne produkcije koja nam je dokazala kako se i novi filmovi ipak mogu snimati bez neprirodnih studijskih reflektora, s intrigantnom radnjom i kvalitetnim odabirom glumaca, film se istaknuo i perfektno izvedenom kostimografijom iza koje stoji Miyako Bellizzi. Dugogodišnja suradnica Josha Safdieja, redatelja filma, s kojim je radila na projektu Good Time 2017. godine, u početku je sanjala kako će postati modna urednica. Rođena u San Franciscu, pohađala je školu Fashion Institute of Technology, a zatim počela raditi u časopisima poput T magazina i Vicea. Ubrzo, u želji za kaosom kako navodi za Mr Porter’s The Journal, okreće se kostimografiji.
50-e godine prošlog stoljeća su Bellizzin najdraži period, priznaje za The New Yorker, a intenzivna i detaljna posveta projektu Marty Supreme upravo to i dokazuje. Za glavnu inspiraciju uzima eksperimentalne filmove Kena Jacobsa, poput Blonde Cobre i Tom, Tom, The Piper’s Son, koji dokumentiraju Lower East Side u pedesetima, mjesto i vrijeme radnje filma. No, osim Kena Jacobsa, Bellizzi se inspirira intenzivnom kolekcijom knjiga, ulične fotografije, portreta i ostalih referenci.
Bellizzi pristupa liku Martyja Mausera s idejom djeteta koje se oblači kao muškarac koji je htio postati. Ideja djeteta odjevenog u mušku odjeću bila je početna točka razvoja likovog kostima. Strukturirana odijela s jastučićima na ramenima namjerno su visjela s njegovog tijela, hlače su bile strukirane, a velike košulje s tankim prugama idealno su upotpunile Bellizzinu viziju. Što se tiče njegovih “ping-pong” uniformi, bijela potkošulja koja je izvirivala ispod trenirke bio je precizan detalj s obzirom na to da su bijele potkošulje u tom periodu bile jedan od svakodnevnih odjevnih predmeta muškaraca s Lower East Sidea.
Razlike u kostimografiji između Martyja i drugih likova suptilne su, ali namjerne. Liku Miltona Rockwella, bogatog vlasnika tvornice kemijskih olovaka, odijela su uglađenija, dok je paleta boja promišljenija i prilagođenija okolini. Wally, lik kojeg utjelovljuje glazbenik Tyler, The Creator, potječe iz Harlema, pa je simbolično odjeven u zoot suit, odijelo popularno među pripadnicima afroameričke zajednice u ranim 40-im godinama prošlog stoljeća.
Kostimi glavnih likova rađeni su po mjeri, dok Bellizzi pretražuje dućane s vintage kostimografijom za druge. “To je kao i danas, vjerojatno nosimo robu koju imamo već par godina”, objašnjava Bellizzi.
Posao kostimografa prema Miyako ima i psihološki zadatak dovođenja glumaca u stanje ranjivosti, navesti ih da govore o svom tijelu, onome što ne vole na njemu. ” S Timothée Chalametom se od početka moglo primijetiti da je još uvijek Dylan”, govori referirajući se na Chalametovu ulogu Boba Dylana kojeg je utjelovio 2024. godine. Pred kostimografkinjom je bio zadatak transformacije glumaca, ali i pokušaja da ostanu svoji, autentični.
Miyako Bellizzi stvorila je vremenski autentične kostime, ali istodobno i suvremenost koja privlači fascinaciju mnogih. Svakako možemo reći da je Miyako uspjela pronaći idealnu kravatu, a nominacija za Oscara za najbolju kostimografiju upravo je stigla.
