Kroz Studio 2502, Marko Samardžić, razvija projekte koji se ne oslanjaju na trendove, već na karakter prostora i senzibilitet onih koji ga koriste. Bilo da je riječ o stambenim interijerima, javnim prostorima ili konceptualnim zahvatima, pristup ostaje dosljedan: slojevit, analitičan i istovremeno emotivan. U razgovoru smo se dotaknuli njegove filozofije oblikovanja, odnosa estetike i funkcionalnosti te promjena koje danas oblikuju regionalnu dizajnersku scenu.
Imala sam priliku razgovarati s Markom o arhitekturi, dizajnu interijera i načinu na koji promišlja prostor, ne kao puku formu, već kao cjelovito iskustvo. Njegov rad prepoznatljiv je po snažnoj geometriji, preciznim kompozicijama i suptilnim, ali jasnim autorskim gestama koje prostoru daju identitet. Iza svake realizacije stoji promišljen proces, ali i intuicija koja često postavlja prvi, ključni smjer.

Studio 2502 djeluje između arhitekture, interijera i modnih scenografija. Je li to svjesna odluka da ne budete “samo jedno” ili se stvari jednostavno prirodno prelijevaju iz projekta u projekt?
Studio 2502 se danas pozicionira između arhitekture, interijera i modne scenografije kao rezultat prirodnog razvoja interesa i načina rada. Arhitektura je polazna točka, ali me od početka nije zanimalo isključivo klasično projektiranje i gradilište. Prostor me zanima kao cjelokupno iskustvo — kroz dizajn, produkciju, svjetlo, scenografiju i atmosferu. Projekti su se sami počeli prelijevati jedan u drugi, jer se isti principi prostora, ritma i narativa primjenjuju bez obzira na to radi li se o projektu kuće, interijera, revije ili privremene instalacije. Taj hibridni pristup danas je suština studija 2502.
Koliko su ti osobna estetika i intuicija ključne u stvaranju konceptualnih rješenja, naspram funkcionalnosti i zahtjeva klijenta?
Estetika i intuicija su mi veoma važne u stvaranju koncepta. Vjerujem u intuitivno projektiranje, jer prvi dojam često postavi najtočniji pravac i na kraju ostane suština dizajna. Zahtjevi klijenta i funkcionalnost su neizostavni, ali ih ne doživljavam kao ograničenje, već kao okvir unutar kojeg se koncept precizira, razvija, modificira, a pomalo i brani.
Revije za Monu uvijek imaju snažan koncept, gotovo kao prostorne instalacije, a ne klasične modne piste. Kako izgleda proces od prvog briefa do finalne realizacije?
Revije za Monu su više od klasične modne piste — one su gotovo prostorne instalacije i osmišljene su kao režirani događaji s tri čina. Proces počinje detaljnim briefom, nakon čega slijedi kompleksno povezivanje lokacije, sound i light dizajna, izrada scenografskih elemenata i koordinacija sa svim vanjskim suradnicima. Na ovom projektu je neizostavno djelovati istovremeno kao arhitekt, scenograf, light dizajner i redatelj — jer svaki segment prostora, svjetla i pokreta modela mora funkcionirati kao cjelina. Finalni događaj je gotovo performans, a ne samo modna revija. To su efemerni projekti koji imaju snažno uporište u arhitekturi i teatru.


Postoji li neki projekt ili revija koja ti je ostala posebno u pamćenju i ako da, zašto baš taj?
Svaki nosi posebnu težinu, ali kada pričam o projektima koji su mi posebno ostali u sjećanju, prva na rooftop-u hotela imala je ogroman izazov i bio je to veliki zalog — tu smo prvi put primijenili kompleksnu integraciju scenografskih elemenata na pravi način. S druge strane, revija u Sava Centru je posebno značajna iz arhitektonskog i prostornog aspekta. Tamo smo u potpunosti preokrenuli klasičnu kultnu Plavu dvoranu: kroz obrnutu perspektivu, njena impozantnost je postala centralni element, dok su gosti zapravo na bini i promatraju prostor oko sebe. Ponosan sam na to kako smo, pažljivo kombinirajući scenografske i svjetlosne elemente, uspjeli klasičnu, monumentalnu salu transformirati u jedinstveno, sofisticirano i nepretenciozno iskustvo.
Kako moda u prostoru (scenografija) razgovara s arhitekturom. Misliš li da moda i arhitektura imaju isti jezik izraza?
Možda nisu u simbiozi ali su na istim stranama. Razumjeti modu, koja je brža nego arhitektura, je važno i za arhitektonske procese. Na kraju dana, meni su lijepi ljudi u arhitekturi. Važniji su mi od predmeta – tako da kada su ti ljudi još i dobro obučeni, to je prava stvar. Moj interes nije bila moda kao takva, niti pratim trendove, jer mislim da oni često ograničavaju i uniformiraju izražaj. Kada radimo revije, moda u prostoru i scenografija zapravo komuniciraju sa arhitekturom kroz zajednički jezik proporcija, ritma i narativa.

Ljetna aktivacija Extreme Intimo u Ribarskom selu bila je vrlo zapažena. Kako si pristupio dizajnu toga? Što si htio da posjetitelji osjete, dožive ili zapamte?
Ljetna aktivacija Extreme Intima u Crnoj Gori odvijala se na plaži Adriatica i u Ribarskom selu. Kabine su izrađene od posebno odabranih, organski oblikovanih materijala, tako da njihova taktilnost pojačava doživljaj prostora, a istovremeno ne narušava okolinu. Cilj je bio da kroz materijal, oblik i scenografiju kreiramo upečatljiv, filmski izraz — iskustvo koje posjetitelji intuitivno osjećaju i koje ostavlja snažan vizualni i emotivni pečat brenda. Ideja ima jasno uporište u oživljavanju duha nekadašnjeg Jadrana u njegovom punom sjaju.


Aktivacije na otvorenom često se suočavaju s ograničenjima (klima, publika, logistika). Koji je bio najveći izazov na tom projektu i kako ste ga riješili?
Najveći izazov ljetne aktivacije u Crnoj Gori bio je nepredvidivo vrijeme, naročito jaki vjetrovi u tom periodu. Svi elementi scenografije, uključujući kabine za presvlačenje, izrađeni su od posebnog, vodootpornog platna koje je za projekat napravio poznati londonski brend Andrew Martin, kolekcija „Capri“. Logistika je također bila izazov: svi dijelovi su proizvedeni u Beogradu i transportirani do Crne Gore. Usprkos tim faktorima, snalazili smo se i djelovali u trenutku, tražeći idealan položaj i zaštićenu poziciju kako bi kabine opstale tokom cijele sezone. Mislim da su adaptacija, brza reakcija I prilagodljivost u datim “nepredviđenim okolnostima “ nužne za razumijevanje produkcije i efemernih projekata.
Tvoje stanove karakterizira spoj estetike, geometrije i funkcionalnosti (npr. projekt na Dorćolu). Kako bi opisao svoju filozofiju dizajna prostora?
Spoju estetike, geometrije i funkcionalnosti, a sve polazi od intuicije. Često provodim vrijeme sam u prostoru i s klijentom kako bih osjetio senzibilitet prostora i razumio svoju ulogu u njemu. Svaki od mojih interijera je gotovo u potpunosti ručno rađen, s vrlo malim brojem gotovih komada — gotovo sve je custom made. Prostor diktira pravila, dok potrebe klijenata određuju funkcionalnost. Moj cilj je da kroz oblikovanje, materijale i snažnu geometriju nadogradim interijer i podignem ga na viši nivo, stvarajući sklad između estetike i funkcije kao neodvojivo vezivno tikvo.
Koja je najčešća pogreška koju vidiš u uređenju stanova danas i kako bi ju ti riješio kao dizajner?
Najveća greška u uređenju stanova danas je slijepo praćenje trendova, poput uniformnog „bež na bež“ interijera, i površno „kopiranje“ gotovih elemenata sa Pinteresta ili drugih platformi. Takvi trendovi često ograničavaju prostor i zanemaruju njegove specifičnosti, a završni rezultat su hladni, uniformni interijeri bez osobnog karaktera. Kao arhitekt, vjerujem da svaki prostor treba promatrati kao jedinstvenu kompoziciju, od prvog obilaska do završetka projekta. Ponekad elementi koji na prvi pogled nisu savršeni mogu postati ključni naglasak kada se pravilno istaknu kroz druge kvalitetne detalje. Cilj je da interijer diše, da ima slojeve i dinamiku, a ne da bude maska, fasada i slijepo prilagođen trendu.


Što je teže, osmisliti prostor koji traje godinama ili scenografiju koja postoji jednu večer, ali mora ostaviti snažan dojam?
Ne bih to gledao kroz prizmu teže ili lakše — radi se o potpuno različitim prostorima kojima se prilagođavamo. Stan ili poslovni prostor traje godinama i razvija se kroz funkcionalnost i estetiku, dok scenografija koja traje kratko, mora ostaviti snažan dojam i funkcionirati kao jedinstvena, režirana cjelina. Izazov u scenografiji, posebno onoj kako ja pristupam, je koordinacija velikog broja ljudi i sinkronizacija svih elemenata u kratkom vremenu — često za mjesec dana kreiramo jednu „mašineriju“ koja za potrebe show-a djeluje besprijekorno. S jedne strane, scenografija daje veću slobodu za manevriranje nego stanovi, dok ugostiteljski prostori pružaju nešto između — tu slobodu, ali i ograničenja specifična za funkciju.
Kad radiš stanove, kako balansiraš praktičnost i osobnu estetiku klijenta?
Balans vidim kao simbiozu povjerenja klijenta i uloge arhitekta. Kroz dijalog i vrijeme trudim se izvući suštinu klijentova senzibiliteta i pomiriti je s vlastitom metodologijom rada koju sam gradio godinama. To je često dugoročan proces u kojem je važno pažljivo pratiti sve faktore — od načina života do samog prostora. Rijetko, dešavalo se i da odustanem od projekta ako osjetim da taj odnos ne može funkcionirati, jer ne mora svaki projekt nužno biti realiziran.
Postoji li element koji gotovo uvijek želiš dodati u prostor, nešto što je tvoj osobni potpis, čak i kad nije očito?
Jedan od elemenata koji gotovo uvijek uključujem u svoje prostore su kružni oblici i pijedestali. Danas su oni postali suptilan, ali prepoznatljiv potpis mojih interijera. To je ta oštra dinamika prostora koja se nježno presiječe krugom, stvarajući vizualni ritam i sklad, čak i kada nije odmah očigledno. Preklapanje i projektiranje kroz slojeve (Lejere) i kadriranje određenih sekvenci prostora je metoda.

Vaša boja je royal blue. Kako bi opisao što ta boja znači studiju? Je li to odabir estetike, identiteta ili dublje simbolike?
Bizantska plava je jedna od najznačajnijih boja u povijesti umjetnosti, posebno u umjetnosti Bizanta, koja mi je najbliža. U ovom kontekstu boja je bila povezana sa simbolikom — nebeskog, duhovnog, ali i kraljevskog. To je rezultat složenog procesa sinteze različitih kultura i religija, a pigment se dobivao iz poludragog kamena lapis lazuli, koji je u to vrijeme bio skuplji od grama zlata. Upravo iz te tradicije i simbolike, u studiju 2502 se spontano pojavio Royal Blue kao naš vizualni potpis. On se koristi suptilno, u detaljima, često u kombinaciji s kružnim oblicima, naglašavajući eleganciju, sofisticiranost i eklektiku prostora.
Boje u prostorima mogu utjecati na emocije i doživljaj, možeš li objasniti kako ti razmatraš boje u projektima i što tražiš da one prenesu?
Često razmatranje boja u projektima ovisi o strukturi prostora, metodologiji projektiranja i različitim potrebama klijenata. Nekada me iznenade boje koje meni osobno nisu omiljene, ali koje savršeno naglašavaju sekvence prostora, njegovu dinamiku ili zaokružuju jednostavnost u dizajnu, podižući interijer na viši nivo. Boje tako postaju alat koji ne dekorira, već oblikuje iskustvo prostora i njegovog korisnika, baš onako kako to maestralno radi meksički arhitekt Luis Barragan.


Tko ili što te trenutno najviše inspirira u dizajnu (ili izvan industrije)?
Šta me trenutno najviše inspirira? Prije svega, rad mojih profesora i mentora s fakulteta — njihova realizacija nekada traje i po deset godina i demonstriraju izvanrednu posvećenost, dubinu i inovativnost u pristupu projektiranju i sintezi različitih aspekata arhitekture. Također, posebno me inspirira francuski studio Bureau Betak kada je riječ o efemernim projektima, jer su u tome izuzetno precizni i originalni. U cjelini, inspiriraju me oni koji kombiniraju dugoročni vizionarski pristup sa smjelim, promišljenim detaljima.
Kako vidiš razvoj dizajna u regiji? Jesmo li postali hrabriji u izrazu?
Što se tiče razvoja dizajna u regiji, mislim da smo svakako postali hrabriji u izrazu, iako se još uvijek mnogo toga nameće izvana. U Hrvatskoj primjećuje se utjecaj zapadnih estetskih modela i precizne suvremene arhitekture koja se često implementira u prostore, a slično je i u Sloveniji, gdje postoje arhitekti s vlastitim, originalnim pristupom. Kod nas (u Srbiji) još uvijek postoji jedan miks koji mi se dopada, ali primjećujem da stvari počinju nalikovati jedna na drugu. Jedino što bih volio je da se ne pribjegava slijepom praćenju trendova, već da se stavlja naglasak na početne smjernice i individualnost prostora, tako da svaki prostor ima svoj karakter, baš kao što je slučaj u Ateni;) Volio bih vidjeti više dobre revitalizacije, naročito ako govorimo o kulturnom nasljeđu, nama važnih prostora.
Kako izgleda tvoj proces od skice do realizacije. Koliko vremena provodiš u istraživanju, eksperimentiranju ili radu s timom?
Početna poletnost i potreba da se saživim sa temom kojom se bavim meni je najznačajnija i najvrjednija u procesu i metodologiji projektiranja, bilo da je u pitanju scenografija, stan, kuća ili ugostiteljski objekt. To je moj način života — uključujem sve vanjske faktore i kroz oblik, film, muziku i svakodnevne situacije sa ljudima pojačavam čulnost prostora, pokušavajući sve to utkati u projekt. U tim prvim fazama provodim najviše vremena istražujući i eksperimentirajući, a kasnije se sve to nadopunjuje s timom i ljudima koji rade na realizaciji, tako da konačni rezultat bude sinergija inicijalne vizije i zajedničkog rada.

Koji je po tebi najveći trend ili evolucija u dizajnu koji možemo očekivati u narednih 5 godina?
Nadam se da će trend „bež na bež“ i hladnijih interijera oslabiti, ili da će se raditi s većom preciznošću i senzibilitetom, poput rada japanskog arhitekte Tadao Andoa ili mog profesora Vladimira Milenkovića. Interijeri tog tipa su dobri kada se više pažnje posvećuje kulturnom nasljeđu i materijalima karakterističnim za sredinu u kojoj prostor nastaje, a manje dekori i površinskim trendovima. Mislim da su rukotvoreni predmeti, više tekstura, slojeva i osobnih artefakata pravac ka kojim se teži.
Kako tehnologija utječe na tvoj rad? Koristiš li AI, VR ili druge alate u razradi koncepta?
Što se tiče refleksologije i digitalnih alata u mom radu, i dalje često pribjegavam „staroj školi“ — crtanju i postavljanju skica rukom. Mislim da, koliko god Adobe Illustrator i slični alati doprinesli procesu, oni ne mogu prenesti „dušu“ i pažnju koju ručne skice donose u početne ideje. Digitalne alate koristim više za korekcije i kada nedostaje vrijeme za osnovne stvari. Što se tiče 3D i VR svakako, posebno za scenografiju ili snimanja, gdje je korisno imati digitalni „prolazak“ kroz prostor, ali one nikada ne zamjenjuju intuitivni rad i dobro postavljen balans između arhitektonskog presjeka i osnove!


Ako bi mogao reći samo jednu stvar publici o tome što dizajn znači tebi, što bi to bilo?
Ne smatram sebe klasičnim dizajnerom — kolege koji se bave isključivo dizajnom za pojedinačne stvari to rade daleko bolje od mene. Tako da je za mene arhitektonska oblikovanost i interijer suština, a dizajn igra, način života i radost u pristupu svakom projektu, bez otklona. Arhitektonsko tkanje prostora, gdje razumijevanje, poletnost, identitet i sklad grade cjelinu koja može disati.
Ako bi morao opisati Studio 2502 u tri riječi, koje bi to bile?
Igra , identitet , sloboda