Ukoliko barem malo pažnje posvećujete arhitekturi i dizajnu interijera, onda je jako teško da već niste nabasali na profil @worldarchitecturedesign i pomnu kuraciju projekata koji ne prestaju oduševljavati. Riječ je o jednom od onih profila u koji svaki put uđemo kad nam iskoči na feedu i baš svaki put uspijemo iznova ostati oduševljeni. Iza tog profila stoji domaći arhitekt Vedran Kustura. Iako ga šira publika često prvo prepozna upravo kroz digitalnu prizmu, Kusturin profesionalni put daleko je slojevitiji. Arhitektura za njega nije samo forma, već proces, kontekst i vrlo jasna svijest o tome kako prostor utječe na svakodnevni život. Nakon godina provedenih u međunarodnom okruženju, danas djeluje iz Hrvatske.
S Vedranom sam imala priliku razgovarati o arhitekturi kao svakodnevnom iskustvu, a ne vizualnom spektaklu, o Instagramu koji je od virtualnog bijega postao produžetak stvarnog prostora te o povratku u Hrvatsku kao svojevrsnom kreativnom resetu. Dotaknuli smo se i otvorenih, hedonističkih prostora koji uvijek uspiju iznenaditi svojim dizajnom, odnosa između digitalne vidljivosti i stvarnog rada te važnosti tišine, materijalnosti i konteksta u suvremenoj arhitekturi.
Tvoj Instagram profil @worldarchitecturedesign kreirao je virtualni eskapizam za ljude u lockdownu. Kako se ta uloga promijenila sada kad su putovanja opet dostupna?
To je doista bilo svojevrsno zlatno doba Instagrama, barem za profile poput mog. Tada nije postojala tolika količina sadržaja i arhitektura je ljudima nudila stvarni bijeg u trenutku kada putovanja nisu bila moguća. Danas je dinamika opuštenija i prirodnija. Ljudi su ponovno slobodni kretati se, a arhitekturu ne doživljavaju više kao zamjenu za putovanje, već kao inspiraciju za stvarna mjesta koja mogu posjetiti već sljedeći tjedan ili mjesec. Profil je postao samo produžetak stvarnog iskustva.
Što te najviše privuklo arhitekturi otvorenog prostora i hedonističkim projektima?
Privukli su me upravo osnovni elementi koji tvore dobar prostor: sunce, sjena, tekstura i tišina. To su prostori koji zadržavaju pažnju, ali ne “viču”. Zanima me arhitektura koja omogućuje život, koja se ne nameće. Prostori u kojima se ljudi prirodno zadržavaju, u kojima je ugodno boraviti i bez posebnog razloga. Takva arhitektura stari dostojanstveno i s vremenom postaje još bolja.
Nedavno si se vratio u Split nakon iskustava u Milanu i Berlinu, što si naučio o tome kako različite kulture „žive“ arhitekturu?
U Milanu i Berlinu arhitektura je dio svakodnevice, ali na različite načine. U Milanu se puno pažnje posvećuje detalju, materijalima i tradiciji, dok je Berlin otvoreniji za eksperiment i nove ideje. Povratkom u Split shvatio sam koliko je ovdje prostor vezan uz svakodnevni život, arhitektura se živi spontano, bez puno razmišljanja. To me podsjetilo da dobar prostor mora prije svega funkcionirati za ljude koji ga koriste.
Kako je povratak u Hrvatsku utjecao na tvoju kreativnost i pristup arhitekturi i dizajnu? Smatraš li da si imao više inspiracije dok si živio drugdje?
Povratak u Hrvatsku bio je više unutarnja nego profesionalna promjena. Dok sam živio vani, sve je bilo brže i intenzivnije, puno vizualnih podražaja, stalna usporedba, stalni tempo. To je bilo inspirativno, ali i iscrpljujuće. Povratkom sam dobio distancu. Počeo sam jasnije birati što me zaista zanima, a što samo prolazi kroz feed. Danas imam manje potrebe dokazivati se, a više želje tražiti/stvarati prostor i sadržaj koji ima smisla i traje. Inspiracija nije nestala, samo je postala malo osobnija.
Jesi li ikad poželio ugasiti profil silom jer je postao prevelik fokus, i kako balansiraš kreativu i osobni život?
Ta se želja javila nekoliko puta. Ako profil gledam kao posao, mislim da se svi možemo poistovjetiti s tim osjećajem, u nekom trenutku svatko poželi “dati otkaz”. No onda shvatim da sam sam sebi šef i da iza svega stoje godine rada te da to meni nije samo još jedan instagram profil već nešto od čega živim i što sam gradio postupno. Arhitekturu ne doživljavam kao content, već kao inspiraciju i filter kroz koji promatram svijet. Balans pronalazim tako da si svjesno ostavim vrijeme bez ekrana i bez potrebe za objavljivanjem tada se i ideje za postove najčešće same vrate.
Koliko ti zajednica oblikuje izbor objekata koje objaviš? Daje li ti publika ideje ili je sve toj izbor?
Trudim se što manje pratiti što drugi profili objavljuju. Od početka mi je važno zadržati isti ritam, dijeliti projekte koji se sviđaju isključivo meni. Upravo sam zbog tog pristupa i izgradio publiku. Ljudi prepoznaju tu dosljednost i autentičnost, i mislim da je to razlog zašto profil i danas funkcionira bez potrebe da prati trendove ili algoritme.
Koliko arhitektonskih projekata posjetiš uživo prije nego ih podijeliš, a koliko su to čisto estetske selekcije putem fotografija?
Nemam unaprijed zadani broj projekata koje posjetim. Kada putujem, trudim se na jednoj destinaciji obići što više prostora, bilo da sam ih sam kontaktirao ili su se oni javili meni. Veći dio profila, otprilike 70 %, i dalje čine estetske selekcije putem fotografija, jer je tako i cijela priča započela. No i tada uvijek tražim kontekst: tko je autor, gdje se projekt nalazi i kako se stvarno koristi. Estetika privuče na prvu, ali priča je ta koja na kraju odlučuje.
S obzirom na to da se vidiš i u svijetu interijera, razmišljaš li o stvaranju fizičkog arhitektonskog projekta koji bi bio izravno inspiriran tvojim feedom?
Da, razmišljam o stvaranju fizičkog prostora, ali ne kao “Instagram projekt”. Zanima me arhitektura i interijer koji jednako dobro funkcioniraju i bez kamere. Feed bi bio refleksija prostora, a ne obrnuto. Uskoro krećem i u samostalan rad u području interijera, s idejom da prostori pričaju sami za sebe kroz materijale, proporcije i način na koji se koriste, a manje kroz vizualni efekt.
Možeš li opisati projekt, koji si radio kao arhitekt za Prostoria, koji ti je posebno drag ili izazovan i što si naučio radeći na njemu?
Iskustvo rada kroz Prostoriu dalo mi je konkretno razumijevanje kako arhitektonske i dizajnerske ideje funkcioniraju u praksi. Naučio sam koliko je važno da rješenja budu jasna, izvediva i prilagođena stvarnom korištenju. Posebno mi je bilo vrijedno razumjeti odnos između dizajna, proizvodnje i načina na koji ljudi doživljavaju prostor i proizvod.
Ako bi morao opisati svoju arhitektonsku estetiku jednim osjećajem ili konceptom, što bi to bilo i zašto?
Moju arhitektonsku estetiku najbolje opisuje osjećaj tihe jasnoće. Prostor koji je smiren, ali snažan u svojoj jednostavnosti i ne pokušava se svidjeti svima. Taj sam osjećaj prvi put jasno prepoznao kroz projekt Casa no Tempo studija Aires Mateus, koji me pratio još od fakulteta. Kada sam sadržaj koji sam osobno snimio, videa i fotografije nedavo objavio na Instagramu i TikToku, reakcije su bile snažne i podijeljene. To mi je samo potvrdilo ono što smo učili i na fakultetu: arhitektura koja izaziva reakciju rijetko je ravnodušna. Taj studio mi je i danas osobno najdraži jer dosljedno gradi upravo takvu arhitekturu.
Što te više inspirira: tradicionalna mediteranska arhitektura ili radikalni novi, suvremeni koncepti prostora?
Ne bih birao jedno ili drugo. Najviše me zanima trenutak kada se tradicionalna mediteranska arhitektura susretne sa suvremenim pristupom. Volim projekte koji poštuju kontekst, klimu i materijale, ali ih interpretiraju na nov način. Radikalni suvremeni koncepti mogu biti zanimljivi, ali samo kada imaju smisla u prostoru u kojem nastaju. Bez tog odnosa s mjestom, arhitektura brzo izgubi težinu.
Koji trendovi u arhitekturi i interijeru trenutno te posebno intrigiraju i zašto?
Trenutno me najviše intrigira povratak materijalnosti i jednostavnosti u arhitekturi i interijeru. Grubi zidovi, prirodni materijali, vidljive teksture i prostori koji ne pokušavaju biti savršeni. Zanimaju me i projekti koji usporavaju ritam, arhitektura koja daje prostor tišini i svakodnevnom životu, umjesto da se oslanja na vizualni spektakl. To su prostori koji s vremenom postaju sve bolji.
