Marka sam upoznala prije dvije godine, a mogu vam reći i točan datum. 24. ožujka 2024. u pola 8 ujutro na glavnom zagrebačkom trgu. Kako to znam? Jer sam ga upoznala prije nego što je napravio najluđi pothvat kojem sam ikada svjedočila svojim očima. Marko je odlučio otrčati utrku Od Kaptola do Kaptola, supermaraton od Zagreba do Čazme. Utrku koja je sama po sebi jako izazovna, on je učinio još izazovnijom odlučivši se otrčati ju gurajući invalidska trkača kolica.
U tim je kolicima toga dana bio moj brat, a nakon njega, na brojnim drugim utrkama, od onih kraćih do onih suludo dugih, sjedila su mnoga druga djeca s invaliditetom i uživala u nečemu o čemu su mogli samo sanjati, da se Marko nije odlučio omogućiti im svima da iskuse što znači sudjelovati u utrkama, a po novom i natjecanjima poput Hyroxa.
Marko se prije bavio borilačkim sportovima, a sudjelovao je i u tri Ironmana, pa mu izazovne utrke nisu strane. Oduvijek je volio pomoći zajednici, organizirao je humanitarne događaje, a kad mu nije bilo dovoljno samo skupljati novac u humanitarne svrhe, odlučio je pokrenuti projekt Snaga pokreta, kojim pokazuje da granice doista ne postoje.
Nakon više od 30 godina u sportu, što te i dalje tjera da svakodnevno pomičeš vlastite granice?
Ne znam ni ja iskreno. To mi je, ajmo reći, i jedan dio posla, a i još uvijek se želim natjecati. Ne želim si i dalje očito priznati da sam star, pa si svaku godinu stavim neki cilj, izazov, pred sebe i onda me to tjera da moram trenirati, da se tamo ne osramotim.
Misliš li da ljudi danas vježbaju prvenstveno zbog zdravlja ili zbog izgleda?
Pa na žalost, naša ta neka ajmo reći, fitness scena je postala više druženje. Kako su prije 30 godina mjesta za druženje bili kafići, sada su to postale teretane.
Moja klijentela su većinom ljudi 35+ i to su ljudi koji najviše dolaze zbog zdravlja i želje da se bolje osjećaju, ali i jer im je vježbanje ispušni ventil. Dok kod mlađih najviše vidim da treniraju zbog izgleda, a zdravlje je u pozadini.
Opet, valja razdijeliti treniranje i vježbanje, jer je trening nešto sasvim deseto. Vježbanje više znači baviti se nekom aktivnošću par puta tjedno, tako da smatram da su mladi postali svjesniji važnosti vježbanja za zdravlje, ali i dalje prvenstveno to rade zbog izgleda.
Koja je najveća pogreška koju primjećuješ kod ljudi koji tek kreću trenirati?
Pa to je ono lutanje od sprave do sprave bez ikakvog plana i programa, ali mislim, to je nažalost tako. To je cijela industrija postala više biznis. Puno ljudi danas neće ni uzeti tvoj dobronamjeran savjet, on će češće izazvati ljutnju, nego biti shvaćen kao samo savjet.
Ali opet, mislim da je činjenica da se netko uopće pojavio u dvorani/teretani velika, tako da većom greškom bih smatrao manjak ikakve aktivnosti. A u teretanu kad dođeš, lako naučiš kroz pogreške što je dobro, a što ne.
Kroz godine rada sigurno si upoznao stotine klijenata. Postoji li neka transformacija ili priča koju nikada nećeš zaboraviti?
Ima, ima. Ja isključivo radim 1 na 1, nemam nikakve online programe ni treninge, već mi svi klijenti dolaze u dvoranu i radimo isključivo treninge uživo. I to me najviše veseli u mom poslu. Sjećam se jednog dečka, koji mi je došao prije desetak godina i imao je preko 150kg, a došao je sa željom da istrči utrku na 5km. I evo ga, kroz par godina istrčao je ultramaraton.
Kako je nastala ideja za projekt Snaga pokreta i jesi li očekivao da će prerasti u nešto toliko veliko?
Humanitarnim radom bavim se od negdje 2011. godine i tada smo to radili kroz neke sportske humanitarne izazove. Ekipa i ja bi ispred sebe stavili neki cilj, poput skupljanja novca za neku udrugu, te bi to organizirali najčešće jednom godišnje. Kad sam se morao prestati baviti borilačkim sportovima, zbog tromboze, onda sam se više okrenuo sportovima izdržljivosti.
Tada sam naletio na neka videa ljudi, jednog Amerikanca specifično, ali više mu se ne sjećam imena, koji je na Ironman utrci u kolicima gurao sina koji ima cerebralnu paralizu. Mislim da ju čak taj prvi put nisu uspjeli završiti, ali nakon toga su ju i završili. I onda sam došao na ideju prije par godina, jer sam htio nešto takvo napraviti. Ali uvijek je te ne stigneš, nemaš vremena, nemaš ovo, nemaš ono i na kraju sad prije 3 godine mi je došla ideja, mogao bih barem krenuti s trčanjem. Ne možeš sad baš odmah Ironman, pa idem probati trčanje.
Onda je došla prepreka nabavke kolica, pa je sve tako nekako krenulo. I kako sam krenuo na utrke posvuda, od Bosne i Hercegovine, pa do Srbije, upoznao sam sve više ljudi koji rade slične stvari. Upoznao sam ljude koji žele raditi nešto ovakvo, a neki su se i uključili i sudjelovali uz mene, gurajući druga, pa i treća kolica koja smo nabavili.
Jako mi je drago da se ljudi žele uključiti, jer je jednostavno uplatiti nekoliko eura za humanitarnu akciju, ali kad treba odvojiti vrijeme, mnogima je problem. Tako da mi je jako drago što se toliko ljudi želi uključiti i sudjelovati u projektu.
Imaš li neki trenutak projekta Snaga pokreta, kojeg se rado sjetiš i koji te gura da ideš još dalje?
Pa imam ih definitivno par. Andrej i ja smo radili Zagreb-Čazma utrku i to mi je bila mislim treća utrka u životu, koju sam odradio s kolicima. I eto odlučio sam trčati našu najdužu, najstariju cestovnu utrku. Za nju promet nije zatvoren, još je tu noć pao snijeg, a i ta utrka je sama po sebi poprilično zahtjevna za završiti kad ju trčiš sam, kamoli u paru s nekim. Tako da mi je to jedna uspomena koje ću se sigurno rado sjećati uvijek. A tu je i Polojska ultra kad smo oborili Guinnessov rekord, mada svaka utrka ima neki svoj trenutka ili priču koje se rado sjetim.
Što si naučio od djece s teškoćama u kretanju s kojima si imao prilike se susreti kroz projekt Snaga pokreta?
Skroz drugačije razgovaram s njima sada. Svima je instinkt neko sažaljenje, osjećaj žalosti, ali uopće ne trebamo tako postupati. Naučio sam da njima to nije nikakva limitacija i sa svima treba razgovarati najnormalnije, kako razgovaramo svakodnevno.
Imam drugačije teme sa svakim, sa svima se zezam, s nekima i opsujem koju, ali to je sve normalno. I kroz te interakcije vidiš koliko to njima znači, njihovim roditeljima, a i meni, jer meni bi to inače bilo samo slobodno vrijeme. Sad je ono pretvoreno u priče i poznanstva za mene, ali i za djecu s teškoćama u kretanju i njihove obitelji.
Za Guinnessov rekord pretrčao si 100 kilometara gurajući invalidska kolica za trčanje. Koji ti je trenutak tijekom tog izazova bio najteži?
Pa za vrijeme utrke nisam imao teških trenutaka, mislim pretrčati 100 kilometara je teško, ali govorim o nekim krizama. Njih nisam baš imao. Više mi je bio osjećaj da ne iznevjerim nekoga.
U pripremu je ušlo jako puno vremena, puno papirologije za sve maloljetne sudionike, a i sam put koji su morali proći da dođu do Slavonskog Broda. I u principu mi je najveći strah bio da ću sve razočarati. Svima sam pri inicijalnim dogovorima odmah rekao, kako postoji mogućnost da nećemo završiti utrku, jer je to jako zahtjevan pothvat, ali ih i dalje nisam želio iznevjeriti, pa mi je zapravo to bio najveći izazov.
U videu koji ste snimali uoči Polojske Ultre, jasno se vidi uzbuđenje koje je vladalo u cijelom timu prije nego što je utrka uopće započela. A koja ti je bila prva misao odmah nakon završetka utrke, kad si osvijestio što ste u tom trenu ostvarili, i ti i tvoj tim i sva djeca koja su sudjelovala u utrci, ali i njihovi roditelji koji su uvijek tu za bezuvjetnu podršku?
Pao mi je kameno sa srca, bilo mi je drago, naravno. Bilo mi je drago radi njih kad sam vidio da nisu uzalud dolazili i patili se tamo taj cijeli dan, i roditelji, i djeca, i da nikog nisam razočarao.
Je li ti ikad, tijekom natjecanja ili priprema, kroz glavu prošla misao da želiš odustati?
Ma je naravno, koliko puta. Mislim to je najnormalnija stvar, odustati u sportu. Ja sam sportaš cijeli život i porazi, odustajanja su sastavni dio toga svega, cijele te priče i samo to treba gledat da se iz toga izvuče nekakva pouka i da se nešto iz toga nauči, a i da se idući puta to promijeni. Na ultramaratonu na Balatonu sam sudjelovao dva puta i oba puta sam odustao. Svaki puta sam nešto naučio, a kako se kaže „treća sreća“.
Kako izgleda jedan tvoj dan kada nisi u ulozi trenera ili sportaša?
Najčešće sam taksist djeci. Razvažam klince po utakmicama, a kako subote i nedjelje ne radim, to mi je vrijeme za moje treninge, pa onda na njih utrošim više vremena. Uz to vozim djecu po utakmicama, turnirima i spremamo se za idući tjedan. Kako imamo vrtić, vikendom pripremamo jelovnik za idući tjedan, radimo nabavku potrepština i manje radove, ako su potrebni.
Čini mi se kako si ti svaki drugi vikend na nekoj novoj utrci. Od maratona, ultra maratona, pa i do Hyroxa. Kako sve to balansiraš?
Dosta sam discipliniran i imam svoju tekicu s rasporedom [vadi tekicu i smije se] u koju si upišem sve klijente i obveze, a onda „rupe“ u rasporedu ispunim s ostalim obvezama. Od djece, njihovih obveza, kućanskih poslova, pa do radova oko vrtića. Onda ono što ostane slobodno, a to su oko 4 sata, tada spavam. Tako da, sve se uspije.
Načula sam kako se spremaš na jednu od najtežih utrka, trostruki Ironman. Kako ti teku pripreme za nju i pomažu li ti sve utrke na kojima sudjeluješ u boljoj pripremi?
U principu, cijelu ovu sezonu radim utrke na nekih 80%, jer mi je fokus ove sezone na svjetskom prvenstvu u trostrukom Ironmanu. 28. kolovoza moram biti najspremniji ove sezone, pa je sve podređeno tome. Hyrox mi je došao super u plan priprema, jer zbog problema s koljenima ne smijem više toliko trčati. Ne radim uopće više kako spada trkačke treninge, pa zapravo od trčanja imam samo treninge dužina, dok kroz Hyrox radim intervale i kombiniram dosta treninge snage za noge.
Tako sam iskombinirao sezonu, prvi dio sam se fokusirao na trčanje, drugi dio sezone je bio fokus na biciklu, a sad na ljeto ću se prebaciti na plivanje. Sada 9. kolovoza idem na prvenstvo hrvatske u dugom triatlonu, pa će mi to biti test da vidim gdje nekako stojim. Tu ću utrku odraditi na nekih 90% i onda ću zapravo znati sve. Nakon toga mi ostaje 20-ak dana za odmoriti i to je to. Onda idemo na svjetsko prvenstvo u trostrukom Ironmanu.
