Nakon što je Doechii eksplodirala i osvojila Grammy ove godine, počela sam ju pratiti na njenom Youtube kanalu. Predivno je vidjeti nečiji razvoj i kronologiju rada, prikazanu tako sirovo i ranjivo- ostavila je gore sve svoje stare vlogove u kojima daje ljubavne savjete i priča o svojim lošim privremenim poslovima i glazbi koju želi stvarati. Tako je jedan dan prije otprilike 5 godina opisivala svoje muke i učmalost svakodnevnog života i spomenula da je našla neku čudnu knjigu dosadne naslovnice na cesti i ponijela ju doma. Knjiga je bila The Artist’s Way spisateljice Julie Cameron iz 1992. godine. Radi se o opisu i otkrivanju duhovnog puta prema višoj kreativnosti kroz program od 12 tjedana vježbi. Premisa knjige je da je umjetnost život, život umjetnost, a svi ljudi umjetnici, izražavali se ‘kreativno’ ili ne.
“I believe that if it were left to artists to choose their own labels, most would choose none.” Ben Shahn
Nakon par tjedana traženja, napokon sam našla knjigu, kupila ju i krenula u avanturu. Jedni od glavnih alata koje Julia Cameron predlaže su Morning Pages i Artist’s Dates. Jutarnje stranice su barem tri stranice slobodnog teksta pisane rukom, to može biti samo tok misli i ne treba imati nikakvog smisla. Svrha tih stranica je pospremanje mentalnih sobica da bi bili uredniji iznutra i spremniji na buduće životne izazove (As above, so below).
Artist’s Dates su izleti u nepoznatu umjetnost, bilo kakav kreativni rad, na samo, svaki tjedan barem jednom. Kako gotovo svaki dan radim nešto kreativno, bilo u metalu ili nekom drugom mediju, znao je proći tjedan a da si nisam zadala nešto posve novo za Artist’s Date, posebno nakon što sam pogledala sve izložbe koje naš grad nudi.

Da bih si nadoknadila spojeve sama sa sobom, počela sam razmišljati šire i sastavljati popise stvari koje zbilja želim vidjeti i osjetiti, gdje god se nalazile. Svojevrsni bucket list u kojem si dozvolim sanjariti bez granica- zapravo sam saznala da imam neke granice za koje sam mislila da dolaze izvana, a dolazile su iznutra- osjetila sam se kao ptica u otvorenom kavezu.
Bilo je dosta zahtjevno razmišljati o tome što bih kupila da imam zilijon dolara i što bih radila upravo danas da mogu raditi što god hoću. Divno, oduševljavajuće i najzabavnije na svijetu je bilo osjetiti da je ta zahtjevnost trajala ravno pet minuta i onda sam ubacila u petu brzinu. Kroz ovu vježbu, moj svijet se počeo širiti, a planeta smanjivati. Odjednom, sve je djelovalo blizu i moguće.
Virgil Was Here
Jedan od zadataka s mog popisa je bio otići u Pariz na Fashion Week i na Izložbu The Codes Virgila Abloha izloženu u predivnom prostoru Grand Palaisa. Virgil je bio jedan od mojih zamišljenih mentora, s nekim drugim genijalnim ljudima. Neki su među živima (shout out Davor Bruketa), neki nisu, ali kao da jesu jer njihovo nasljeđe živi u svima koji se vode njihovim primjerom. Kad je umro, plakala sam cijeli dan. Imao je tada samo 41 godinu.

Nakon toliko glasova s našeg malenog tržišta o tome da nije dobro imati različite interese jer nećeš u svima moći biti profesionalac, nećeš znati naplatiti svoj rad jer ta ladica ne postoji ili ćeš jednostavno ispasti smiješan, u priču je ušao njegov, po mom skromnom mišljenju, neurodivergentni um i svima dokazao suprotno. Virgil je kroz gradnju, grananje i kombiniranje svojih vještina ne samo dokazao da je moguće u puno polja biti profesionalac, već je pokazao kako svoje znanje sistematizirati, posložiti i ponuditi javnosti. Izložba je u tom smislu predivna jer arhiv nudi uvid u neke događaje za koje drugačije ne bismo znali.



Među 20 000 eksponata su radovi za Louis Vuitton, Nike, Off White, Pyrex, jako uspješne suradnje, ali i projekti koji nisu ugledali svjetlo dana i uvjetno rečeno, nisu bili komercijalno uspješni. Jedan od neostvarenih projekata je prototip tenisice zamišljen kao suradnja kuća Prada i Nikea, u sklopu Pradine La linea Rossa linije izložen u cjelini, od skica do detaljnih projekcija.

Kroz kronologiju rada dobivamo uvid u to da je on kucao na mnoga vrata kad još nije bio poznat, ali je to nastavio raditi i kasnije. Tada je mogao biti ozbiljnije shvaćen, ali ta ideja je često dvosjekli mač za kreativce. Obaveza da rad stalno bude jednako i dovoljno dobar, mjerljiv i naplativ ponekad čini da kreativnost i sloboda pate. Kao da očekivanja okoline u nekom trenutku postanu teret.



Beginner’s Mind je način postojanja u kojem se ponašamo kao dijete koje uvijek gleda novim očima, bez obzira na ranije uspjehe koje nekad moramo ostaviti za sobom da ih proguta vrijeme i more, kao umjetnik u pijesku pored oceana. On je i nakon uspjeha nastavio kucati na razna vrata i mnoga su se otvorila.
Napisao bi pismo sa svojim kratkim, pristojnim prijedlogom neke lude ideje kao da je nekom poželio dobro jutro. Stavio bi svoj pečat, adresirao i poslao. Na izložbi tako možemo vidjeti pismo upućeno McIntoshu u vezi prototipa pojačala zvuka izvedenog u Virgilu karakterističnoj narančastoj boji- zvuk je smatrao jezikom kulture (Sound is Culture).

The Codes
Na izložbi smo mogli ne samo vidjeti, već se ulogirati u nekoliko Mac računala s Virgilovim materijalima, ogromnom količinom dragocjenih slika i informacija o raznim projektima, od izvedenih do odbačenih ideja koje su ljudi masovno i s dozvolom arhiva downloadali na svoje, nakon toga još pametnije telefone.
Iako je bio polarizirajuća pojava na modnoj sceni i mnogi su njegovo pravilo od 3 % doživljavali više kao plagijat nego kao promijenjen dizajn, postavljao je izvrsna pitanja i poticao konstruktivne rasprave samim svojim postojanjem.


Glavni alat i rezultat rada mu je bila komunikacija i ideja, a ne craft i oko toga je bio vrlo transparentan. Kao sljedbenik filozofije Marcel Duchampa i njegove ready made škole mišljenja, vjerovao je da je kontekst ono što razdvaja umjetnost od ne-umjetnosti.




To možda zvuči bahato na prvi pogled, ali u okviru njegovog života i onoga što je postigao, guranje običnog u prvi plan (“Shoe Laces”) natjeralo nas je da opet primijetimo silnu ljepotu svakodnevnih uporabnih predmeta.




Način na koji je razmišljao se prelijevao preko svega što je radio i zato ga cijenim kao čovjeka. Kao da je napravio jedan dobar shadow work sam sa sobom, zatim na svojoj bližoj okolini, i za kraj, u francuskoj kući visoke mode gdje je bio prvi Afroamerikanac na takvom poslu.
Imam osjećaj da se stalno pitao “Why not?”, ali na to pitanje nije odgovorio s “Because.”, nego s cijelim sistemom koji je kasnije dijelio sa svima koji su ga htjeli slušati. Zato bi ponekad upao u nevolje- dijelio je prezentacije za velike firme na predavanjima studentima prije nego što bi ih službeno prikazao ili dobio blagoslov, kao nekakav modni Robin Hood.
Ponekad izvana izgleda da nešto nema smisla, ali možda, ako zauzmemo drugu perspektivu, vidimo skrivene uzorke i razloge. Ponekad ne vidimo šumu od stabla.

Za mene je najvažnije Virgilovo naslijeđe metodologija rada i način na koji je gledao na stvari i život sam- funkcionirao je tako da iste kodove primjenjuje na različita kreativna polja, brzo, preko WhatsAppa ili bi nove ideje u skicama izlagao direktno, bez čekanja i pretjeranog filtriranja. Uz tu količinu projekata koje je održavao paralelno i stalnu komunikaciju, filtriranje se događalo istovremeno s radom. Mislim da bi bio izvrstan mentor ili profesor, zamišljam da bi to i radio u zalasku nekog svog alternativnog, dugačkog života.
“The function of the creative artist consists of making laws, not in following laws already made.” Feruccio Busoni
Virgil je govorio da sve što radi, radi za sedamnaestogodišnjeg sebe- ja bih se usudila dodati da je to radio i za sve sedamnaestogodišnjake, ali i puno starije kreativce koji u svojoj sobi sanjare o velikim stvarima. Riječima firme s kojom je uspješno surađivao: Just do it.
