Madonna je posvuda.
Na mrežama, na koncertima, na naslovnicama, na revijama, u intervjuima… I u svačijim mislima, da ne kažem na svačijem jeziku. Ne znam više ni nabrojiti gdje sam sve vidjela njezin lik posljednjih mjeseci i tko sve o njoj ne govori. Jer što god mislili o njoj općenito, konkretno danas ili “nekad i sad”, Madonna je Madonna.
MADONNA PROTIV VJETRENJAČA
Confessions Part II je tu. Čula sam ga. Sam naziv stavio je Madonnu pod nepotreban pritisak jer ne funkcionira kao pravi nastavak. Natjerat će vas na ples, dobro je produciran i sve funkcionira kao zaokružena cjelina. I tu se, manje-više, zaustavlja. Ne možemo govoriti o remek-djelu kakav je Ray of Light ili pomicanju osi pop-kulture (što god ta pop-kultura danas značila). I to je u redu.
Ne znam koliko će ovaj album trajati, no danas se stvari više ni ne prave da traju. Od telefona preko presvlake za kauč, cipela pa sve do albuma. Što god. Toliko mi je preko glave napada i negativnosti kojom ljudi zasipaju Madonnu da ne želim dodavati analize trenutačnog stanja svijeta u cijelu priču.
Možda sumnjam da će album trajati, ali znam nešto drugo što traje: Madonna i njezina borba da se ne pretvori u relikviju nostalgije.
Ovo je neovisno o tome kako izgleda, s kim se pojavljuje i gdje i kako nastupa, tko joj je sve u spotu, možemo slobodno zanemariti cijeli manir i estetiku. Madonna se već dvadeset godina bori protiv toga da postane nostalgija. Prva ću priznati da sam se udaljila od njezine aktualne persone prije određenog broja godina i da svoje obožavanje usmjeravam na sve što je napravila ranije. Ponavljam, ni to nije važno.
Posljednjih dvadeset godina Madonna uporno odbija postati vlastita nostalgija. Namjerno vrtim tu riječ, danas toliko traženu svuda oko nas (trebam li reći cijenjenu?), jer sve je retro i svi su nostalgični. Ponekad sam i sama, ali općenito mi je više preko glave svega toga, od klinaca koji imitiraju devedesete do toga da mi se cijela Jugoslavija servira kroz tri pjesme i dvije razglednice od strane onih koji ne znaju ama baš ništa.
I onda sam shvatila da je Madonna odlučila stati na crtu nostalgiji. Svaki put kada se negdje pojavi, očekujemo da će (samo) slaviti svoju prošlost. Umjesto toga, ona neprestano govori o sljedećem albumu, suradnji, filmu… Čak ni nova naslovnica časopisa Interview, na primjer, ne rekreira staru Madonnu.
Madonnine fotografije koje potpisuje Pavarotti zapravo su nekakvi crteži, kostim je neka vrsta kontinuiteta estetike Confessions… Hajde, sve to zajedno. Funkcionira kao magnet za pažnju tako upakirano u jedan paket, baš kao što i album funkcionira kao cjelina, više nego svaka pjesma pojedinačno.
Zašto inzistiram na svemu ovome? Zato što svaki put kada ne napravi nešto genijalno, Madonna riskira svoju ostavštinu. Većina ikona s vremenom postanu čuvari vlastite ostavštine (nothing wrong with that). Madonna svoju ostavštinu i dalje izlaže ozbiljnom riziku. I dalje se kladi na to da novo poglavlje zaslužuje jednaku pažnju kao i ono prethodno.
I zbog toga, zbog te borbe, bila nekome po ukusu ili ne, postalo mi je muka od svih koji je kritiziraju. Vidite, nije primarno to što Madonna odbija ostarjeti “pristojno”. Niti to što sa 67 godina nosi korzet i ima bandažirana koljena. Nije više primarno ni to što je desetljećima mijenjala sebe i mijenjala nas. Ona odbija dopustiti da prošlost postane ono najzanimljivije u vezi s njom. Pa šta bude.
Skidam kapu. Možda će joj upravo to biti najveća ostavština za one koji znaju gledati.
