Malo je fotografa koji, zamrzavajući jedan jedini trenutak, tako precizno dočaravaju ozračje i bilježe cijeli spektar emocija kao što to čini Inia Herenčić, onih koji imaju sposobnost potpuno vas uvući u svoje svjetove i pokazati nam da su ti svjetovi ujedno i naši, ispričati tisuće priča bez ijedne riječi. Možemo li to pripisati njezinoj fotografskoj vještini, introspekciji, empatiji ili nekom šestom čulu, teško je reći, no vjerojatno se odgovor krije u spletu svega nabrojanog.
Iako već godinama pratim Inijin rad, svaki put osjetim taj isti osjećaj bliskosti i dubine, a isti feeling u meni je iznova probudila njezina najnovija izložba “Mama di sam?” koja je, u sklopu ciklusa diplomskih izložbi studenata Katedre za fotografiju na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, postavljena u zagrebačkoj Galeriji f8. Možda je ovoga puta taj osjećaj bio još jači jer mi je ono što Inia “priča” još poznatije i bliže, jer sam sve te priče nekad i negdje već i sama ispričala – na plesnom podiju kao mjestu susreta i povezivanja, prisutnosti i odsutnosti, mjestu potpune slobode, nadahnuća i emotivnog vrtuljka. Sve to, i mnogo više, Inia je objedinila u jedinstvenu fotografsku seriju kroz koje je “iskustvo mračnog kluba” izmjestila “na sigurno”, gdje je s protagonistima svojih fotografija nastavila plesati, a razmjena ideja nastavila teći.
Sredinom listopada na zidovima Galerije f8 osvanula je tvoja diplomska izložba fotografija pod nazivom “Mama di sam?”, reci nam malo više o njoj.
Uvijek me zanimalo što se događa u mraku na plesnom podiju, unutar nas samih, ali i šireg kolektiva. Željela sam vizualizirati svoja iskustva s plesnog podija te sam putem fotografskog prikaza istraživala slojevitosti i kompleksnosti međuljudskih odnosa. Prvi dio fotografiranja nastao je u središtu zbivanja, nasred plesnog podija tijekom partyja ili after partyja, dok je drugi dio fotografske prakse konceptualiziran izvan navedenog vremena i prostora.
U početku sam fotografirala prijatelje i poznanike da bi zatim pristupala nepoznatim osobama u klubovima te ih izmještala i fotografirala izvan tih okvira. Bilo mi je važno da lociramo ‘sigurno mjesto’ osobe koju fotografiram kako bi mogli doći do osjećaja slobode koji smo osjetili u mračnom klubu. Izazov mi je bio kako krhke te istovremeno snažne osjećaje povezanosti, bliskosti i intime prenijeti putem fotografije. Promatrala sam plesni podij ne samo kao mjesto susreta već i izvor inspiracije i prostor iz kojeg se rađaju novi odnosi. Te odnose i interakcije koje sam ostvarila s pojedincima usmjerila sam u zajedničko kreiranje novih ideja.
Svakome tko se gubio i pronalazio na plesnom podiju vjerojatno je jasno da to nije tek mjesto na kojem se njišeš uz muziku, već i mjesto na kojem otpuštaš, spoznaješ, povezuješ se… Što on za tebe znači? Je li ti dokumentiranje tih trenutaka donijelo neke nove spoznaje?
Privlači me to drugo stanje svijesti, performativnost i teatralnost koja se uočava na plesnom podiju. Volim komunicirati putem pokreta i plesa i kada riječi nisu potrebne. Prije svega, fotografski pristup zahtijevao je prisnost i bliskost s izdvojenim pojedincima, a tu sam već zakoračila u nepoznato i dolazila do novih spoznaja. Cijeli proces donio mi je u život nevjerojatne ljude, umjetnike, kreativce koji su mi, svaki za sebe otvorili nove ideje i suradnje. Upornost oko realizacije novih ideja uvijek zahtjeva hrabrost i disciplinu u radu, a kada dobiješ podršku osobe koja stoji ispred tebe to je i više nego dovoljno za igru.
Zašto se izložba zove “Mama di sam”? Uočila sam da jedan od likova s tvojih fotografija na nozi ima tetovažu s tim riječima.
Naslovom ‘Mama di sam?’ referiram se na tetovažu na stopalu jednog od mojih protagonista. Hrvoja sam upoznala na festivalu i željela sam ga portretirati na njegovom sigurnom mjestu, tako da me je pozvao kod sebe doma gdje sam prenoćila i provela dva dana s njegovom obitelji. Bio je siječanj ove godine, probudili smo se prije sunca i Hrvoje je uronio u rijeku Dobru kako bih ga fotografirala. ‘Mama di sam?’ je i buđenje svijesti, ostavljanje starih navika, uron u sebe i povezivanje s prirodom. Ali i otvaranje očiju tijekom plesa, na elektroničku glazbu, kada nastupi ritam kaosa u klubu. Ako ću biti iskrena, nekada mi je to mjesto i strašno, a onda se znam zapitati ‘Mama di sam?’.
‘Mama di sam?’ je i odgovor mojim kćerima, ali i mojoj mami. Tu sam, igram se, tražim svjetlo, praznim se i punim, vratit ću se doma nekada u noći, a nekada sa suncem.
(Na to sve i moj tata ima odgovor pa napiše: ‘Tu sam. Tata’.)
Kroz koji si vremenski period zabilježila fotografije iz serije? I gdje si ih sve “uhvatila”?
Fotografije su nastale unutar jedne godine, ali plesni podij bilježim već godinama.
Razne su lokacije od zagrebačkog kluba Masters, Petog kupea.. ali fokus je na privatnim partyjima i manjim festivalima kao što je Ninja Gathering. Portreti ljudi koje sam izmještala van klubova uglavnom su nastajali uz element vode. Najčešće su to bile rijeke Mrežnica, Dobra, Zrmanja ili Jarun ili brana u Gračanima. Često sigurno mjesto je bila i Medvednica, a kada nije bilo u prirodi, bilo je kod te osobe doma ili na Akademiji dramske umjetnosti.
Svaka fotografija u seriji mi izgleda kao da iza sebe ima priču. Je li ti neka ostala u posebnom sjećanju?
Svaka fotografija ima svoju priču i posebno sjećanje pa i one koje nisu došle do finalne selekcije. Zahvalna sam za sve avanture i spremnost pojedinaca da se penju na sekvoje, panjeve, trče po poljima, presvlače, zavlače u šumu ili jarke i stoje na kiši i snijegu. Sa svakom osobom sam individualno prošla kroz jedinstvene i neobične situacije.
Ponekad nisam odmah sigurna u to što radim, treba mi vremena da shvatim što želim ili na koji način doći do toga. Nevidljivi, a tako važni emotivni procesi koje sam prolazila s ljudima prije nego što bi uopće nastala fotografija, najvrjednija je razmjena i iskustvo ovoga rada.
U sklopu izložbe premijerno si predstavila i glazbeni video spot “Bliss” za koji kažeš da je nastao kao sinteza umjetničke suradnje koju ti je donio plesni podij. O čemu je riječ?
Glazbeni video spot ‘Bliss’ nastao je za bend Yurina. Glazbena suradnja dogodila se između Anđele Zebec i Krešimira Jurine koji su me jedan dan nazvali i rekli da imaju pjesmu i žele da im režiram video spot. Nikada to prije nisam radila. Spot sam sanjala tu noć, predstavila sam im ideju, a oni su rekli može. Izgradili smo scenografiju u garaži mojih roditelja. Dva tjedna smo gradili tri različita prostora, odnosno ‘svijeta’ koji su bili ključni elementi vizualnog narativa. Bojali smo vrbine grane, skupljali palmine listove i vješali razne materijale kako bi dobili željenu atmosferu određenog svijeta. Na primjer prvi sloj plave i ljubičaste sobe bilo je 50 metara plavog baršuna, materijal koji smo posudili iz fundusa HNK. Uživala sam u ovom procesu jer je uključivao divne ljudi i obitelji.
Krešu sam upoznala na plesnom podiju i to poznanstvo mi je donijelo nova iskustva i učenja, a Anđela Zebec i ja smo prijateljice već 23 godine i kako kroz život tako se pratimo i nadopunjujemo u kreativnim procesima. Bubnjeve je odsvirao Branko Trajkov, a Mario Delić je bio u ulozi direktora fotografije. Asistenti kamere: Saša Tufegdžić, Marko Cindrić, Antonio Golub, a Tomislav Josipović je zaslužan za montažu iako smo mu svi sjedili za vratom mjesecima. Mix pjesme dolazi od Cycle Studia – Jan Kinčl, mastering je radio Filip Motovunski Vrtarić. Pomoć u izrada scenografije dobili smo od: Ivan Mršić i Doris Farac. Šminku je radio Roko Zubčić, a nakit Mammi studio by Maja Miletić. Posebne zahvale idu Sari Koščić, Mirni Draženović, Borisu Pavlinu, Julijanu Žarkoviću, Igoru Markić- Nikolac, našim obiteljima na porcijama graha i strpljenju te našoj Eli, bijelome psu. Tu ništa ne raste samo od sebe.
