Talijanski stil života “dolce vita”, “dolce far niente” nisu samo uzrečice niti prazna slova na papiru nego stil života. Iako Italija ima svojih problema i ne treba je gledati isključivo kroz taj romantičarski pogled, a to posebno možete uočiti na jugu, gdje je život puno teži i neuredniji nego na sjeveru, i dalje svakom turistu daje poseban osjećaj kroz odmor, pristup i gastronomiju. To je nešto što se ne može kupiti, oni su jednostavno takvi i znaju uživati. No, taj “osjećaj” su i brendirali, a lanac restorana koji ga je savršeno prenio, iako uopće nije talijanski, je Big Mamma.
Big Mamma nije nastala u Italiji nego u Francuskoj
Ono što je možda najzanimljivije u cijeloj priči jest činjenica da Big Mamma nije nastala u Italiji nego u Francuskoj. Dvojica Francuza uspjela su prodati svijetu ideju Italije bolje nego što je to uspio velik broj talijanskih restorana izvan vlastite zemlje. I upravo je tu najveća lekcija. Ljudi ne dolaze samo pojesti pizzu ili tjesteninu. Dolaze kupiti osjećaj. A osjećaj je danas najskuplja roba na tržištu. I žele taj “osjećaj” prenijeti na svoje društvene mreže i upravo zbog toga ne postoji putovanje u Pariz bez fotografije poznatog Pink Mamma restorana s pizzama ili na njihovim stepenicama s biljkama.
Svaki restoran u sklopu Big Mamme ima vlastiti identitet i priču. Tako je Pink Mamma (Pariz) inspirirana firentinskom trattorijom na četiri kata, Circolo Popolare (London) prenosi atmosferu sicilijanske tržnice, Ave Mario (London) crpi inspiraciju iz talijanskog baroka, Jacuzzi (London) odiše estetikom talijanske rivijere 70-ih godina, dok Gloria Osteria (Milano) predstavlja glamur Milana iz istog razdoblja. Većina restorana i dalje razmišlja kao prije dvadeset godina. Kvalitetna hrana, pristojna usluga i dobra lokacija. To je dovoljno. Nekad je možda i bilo. Danas više nije. Danas restoran konkurira Netflixu, koncertima, vikend putovanjima, Instagramu, TikToku i stotinama drugih načina na koje ljudi mogu potrošiti svoje slobodno vrijeme i novac. Big Mamma to razumije gotovo savršeno.
Kod njih je sve predstava. Već od ulaza. Glazba, buka, konobari koji djeluju kao da su vam prijatelji odavno, otvorene kuhinje, police pune talijanskih proizvoda, ogromne lampe, boje, detalji, mirisi, dizajn. Sve je prenaglašeno. I upravo zato funkcionira. Jer nitko zapravo ne dolazi u Milano ili Napulj očekujući sterilnost. Italija je kaotična. Glasna. Ponekad spora. Ponekad frustrirajuća. Ali uvijek živa. Big Mamma nije kopirala talijanske restorane. Kopirala je osjećaj koji ljudi imaju kada putuju Italijom. To je ogromna razlika.
Dok većina restorana pokušava biti autentična, oni pokušavaju napraviti show i predstavu s hranom. To se vidi i na jelovniku. Velike burrate koje konobar teatralno reže pred gostima. Tiramisu veličine manje torte. Tjestenina u kolutovima sira. Pizza s obiljem sastojaka. Sve je napravljeno tako da izazove reakciju. Prvo kod stola, a zatim na mobitelu, pa tek onda na nepcu. Mnogi će zbog toga reći da je Big Mamma “Instagram restoran”. I donekle će biti u pravu. Ali ta etiketa često zvuči kao kritika, a zapravo bi trebala biti kompliment. Jer ako danas uspijete napraviti restoran koji ljudi žele fotografirati, dijeliti, preporučivati i kojem se žele vratiti, napravili ste odličan posao.
Big Mamma je možda i najbolji primjer kako se iskustvo ponekad prodaje bolje od same hrane. Hrana je dobra, ne mogu reći da je loša, ali je sigurno lošija od svake koju ćete pojesti u talijanskoj taverni. Mnoge biste tjestenine mogli pojesti i u kvalitetnom restoranu u Bologni ili Rimu za manje novca. Ono što ne možete dobiti jest kompletan paket, od atmosfere, energije i organizacije. I upravo zbog toga ljudi bez problema čekaju sat ili dva u redu. Ne čekaju oni samo stol, nego čekaju iskustvo. To je možda i najveći problem klasične restoranske industrije. Još uvijek misli da ljudi racionalno biraju gdje će jesti, a većina ih ne bira. Ljudi kupuju emocije, priče, osjećaj pripadnosti. I Big Mamma to prodaje bolje od gotovo bilo kojeg europskog restoranskog lanca.
No postoji i druga strana medalje. Kada jednom standardizirate emociju, postavlja se pitanje koliko ona još može biti iskrena. Može li restoran koji ima desetke lokacija diljem Europe zadržati spontanost? Jer pravi talijanski restoran često nije savršen. Konobar će zaboraviti narudžbu. Kuhar će izaći zapaliti cigaretu. Vlasnik će sjesti s gostima na čašu vina i u Italiji su vlasnici lokala često prisutni u svojim objektima i kao radnici, konobari iako imaju uhodan posao. Stoga, ostaje vidjeti kako će se cijela priča razvijati, ali da su “prodali” i vrhunski zapakirali talijanštinu kao stil, jesu. Isto tako, možda zagriženi gurman neće nogom kročiti u njihov restoran niti će čekati u redu za sjesti u isti. No, dok god je njihova računica na kraju mjeseca odlična i dok god se šire diljem svijeta, nije ih ni briga.
