Obnova povijesnih interijera često završava u jednom od dva smjera. Ili se prostor restaurira do te mjere da izgleda kao muzejski eksponat ili se potpuno prilagodi suvremenom životu, pri čemu izgubi većinu svojih izvornih obilježja. Projekt La Casa del Pirata u španjolskom Mataróu pokazuje da postoji i treći pristup, prilagodba starom, ali s dozom modernosti.
La Casa del Pirata izgleda savršeno
Kuća se nalazi u Mataróu, obalnom gradu sjeverno od Barcelone, a obnovu potpisuje arhitekt Raúl Sánchez sa svojim timom. Projekt je dovršen 2025. godine, a obuhvatio je tri najvažnije prostorije kuće: ulazni prostor, blagovaonicu i glavni salon, poznat kao “Piratska soba”. Naziv kuće nije marketinški detalj nego dio njezine stvarne povijesti. Pripada obitelji Cuyàs, čiji je predak Antoni Cuyàs početkom 19. stoljeća izgradio karijeru kao privatnik, odnosno pomorac koji je tijekom ratova djelovao uz službeno odobrenje države. Nakon što je stekao bogatstvo u Južnoj Americi, 1865. godine vraća se u rodni Mataró, kupuje dvije susjedne kuće i spaja ih u jednu veću rezidenciju. Interijere uređuju talijanski majstori prema uzoru na palače koje je upoznao tijekom života u Argentini.
Tijekom desetljeća kuća je ostala u vlasništvu iste obitelji, ali su brojne naknadne intervencije postupno narušile njezin izvorni izgled. Električne instalacije, klimatizacija, cijevi i razni funkcionalni dodaci postavljani su bez jedinstvenog plana, pa su pojedine prostorije izgubile jasnoću i kvalitetu koju su nekad imale. Istodobno su sačuvani brojni vrijedni elementi poput oslikanih stropova, dekorativnih tapeta, drvene stolarije, portreta obitelji i keramičkih podova. Upravo su oni postali polazište za novu obnovu.
Vlasnici nisu željeli rekonstrukciju koja bi kuću vratila u stanje iz 19. stoljeća. Njihov cilj bio je stvoriti funkcionalan dom za svakodnevni život i rad, pri čemu bi se jasno razlikovalo što pripada izvornom interijeru, a što suvremenoj intervenciji. Takav pristup vidljiv je u gotovo svakoj odluci donesenoj tijekom projekta. Najveća promjena nalazi se u glavnom salonu. Umjesto dodavanja većeg broja pojedinačnih komada namještaja, arhitekt je projektirao kontinuirani element od poliranog nehrđajućeg čelika koji prati gotovo cijeli obod prostorije. U njemu su objedinjeni spremišni prostori, radne površine, police, sjedeći dio i infrastruktura potrebna za suvremeni način života. Zahvaljujući tome, prostor ostaje pregledan, a povijesni zidovi, strop i dekoracije ostaju u prvom planu.
Odabir nehrđajućeg čelika nije slučajan. Riječ je o izrazito suvremenom materijalu koji se jasno razlikuje od štukatura, oslikanih stropova i dekorativnih tapeta, pa nema pokušaja da se nova intervencija stopi s izvornim elementima. Umjesto toga, staro i novo postoje zajedno, pri čemu je svaki sloj lako prepoznatljiv. Upravo taj kontrast postao je jedno od najprepoznatljivijih obilježja projekta.
Posebno je zanimljiv odnos prema tragovima vremena. Umjesto da se svaka pukotina, nepravilnost ili oštećenje ukloni, dio njih namjerno je ostavljen vidljiv. Zidovi nisu izravnani do savršenstva, a pojedine nesavršenosti tapeta i podova ostale su dio interijera. Time se ne pokušava stvoriti dojam nove kuće nego sačuvati kontinuitet njezine uporabe tijekom gotovo dva stoljeća.
Istodobno su provedene vrlo zahtjevne tehničke intervencije koje na prvi pogled gotovo nije moguće primijetiti. Klimatizacija, ventilacija, električne instalacije i rasvjeta integrirani su unutar novih elemenata kako bi povijesni zidovi i stropovi ostali vizualno čisti. Čak je i televizor skriven iza velikog zrcalnog ormara čija unutrašnjost, obojena u sjajnu žutu boju, postaje vidljiva tek kada se otvori.
Ni blagovaonica nije ostala ista, iako su promjene suzdržanije. Postavljen je novi tamni hrastov pod koji se prirodno nadovezuje na postojeću drvenu oblogu zidova, dok su originalne zelene keramičke pločice zadržane. U ulaznom prostoru uklonjeni su kasniji dodaci kako bi ponovno dobio ulogu reprezentativnog ulaza u kuću, uz povratak bogatijih tonova zidova i podova koji su s vremenom bili prekriveni. Projekt pokazuje koliko detalji mogu utjecati na cjelokupni dojam prostora. Posebno su dizajnirani kameni gumbi ladica, čelični spojevi, police za veliku zbirku knjiga, rasvjeta uz oslikani strop, okvir kamina, ručke, tekstili i raspored umjetnina koje su se već nalazile u kući. Nijedan od tih elemenata nije zamišljen kao dominantan, nego kao dio jedinstvenog sustava koji povezuje povijesni interijer s današnjim načinom stanovanja.
La Casa del Pirata posebno je zanimljiva zato što ne pokušava ponuditi univerzalno rješenje za obnovu povijesnih kuća. Umjesto toga pokazuje kako se svaki prostor može promatrati kao kombinacija različitih razdoblja. Izvorni elementi ostaju važan dio identiteta kuće, ali se istodobno stvaraju novi slojevi koji odgovaraju suvremenim potrebama. Tako kuća ostaje funkcionalan dom, a ne prostor koji postoji isključivo kako bi svjedočio o prošlosti.
U vremenu kada se mnogi povijesni interijeri uređuju prema trendovima ili se restauriraju do potpune sterilnosti, ovaj projekt pokazuje da je moguće pronaći ravnotežu između očuvanja i prilagodbe. Upravo zato La Casa del Pirata posljednjih je mjeseci privukla pozornost brojnih međunarodnih arhitektonskih i dizajnerskih medija te se sve češće navodi kao primjer suvremene obnove.
