Ne sjećam se kada me zadnji put neka knjiga toliko potresla kao što je knjiga „Braća“. Knjigu sam posudila od svoje mame jer nisam imala što više za čitati, ne znajući da me čeka rollercoster emocija od prve stranice. Knjigu je napisao poznati i nagrađivani švedski spisatelj Alex Schulman, a ova priča je još jedan dokaz da nikada ne sumnjam u švedske autore.
Radnja knjige prati trojicu braće koji se vraćaju u vikendicu pokraj jezera gdje su proveli djetinjstvo kako bi prosuli majčin pepeo, poštivajući njezinu posljednju želju prije smrti. Otac je već neko vrijeme pokojni, a ova tri brata posjećuju vikendicu godinama nakon što je ona postala mjesto kobnog događaja koji je obilježio živote svih članova obitelji i nikad ništa više nije bilo isto. Roman je napisan izuzetno dinamično i zanimljivo: dvije vremenske crte teku jedna prema drugoj; jedna crta prati djetinjstvo braće, a druga njihovu odraslu dob, da bi se na kraju te dvije vremenske crte susrele u istom trenutku: trenutku otkrivanja. Dvije paralelne priče djetinjstva i odrasle dobi se kreću pomalo konfuzno, otkrivajući nam nove detalje ove obitelji koja nam se svakim novim događanjem pred očima čini sve više i više destruktivnom.
Slika savršene obitelji koja ljeta provodi na vikendici u prirodi u trenu se ruši kao kula od karata. Tri brata, koja se toliko vole, a imaju toliko komplicirane odnose, tijekom svog odrastanja se cijelo vrijeme bore da dobiju priznanje svoga oca i hvataju se za tanke niti ljubavi koju bi rijetko dobivali od vlastite majke. Majka vrlo očito nije potpuno zdrava, a njezina psihička rastrojstva u braći su stvorila čvor krivnje, napetosti i straha, negativnih osjećaja koji su se nadvili nad bezbrižnim djetinjstvom.
Ovo nije priča o obitelji u kojoj postoji nasilje. Ovdje nema nasilja, ali ima tihog rata. U opisu knjige piše da je dom ove obitelji ponekad nalikovao na minsko polje. I ne mogu vam opisati koliko dobro je to opisano. Umjesto da dom smatraju svojim utočištem, a roditelje svojim osloncem, ova tri brata su izbjegavala mine napravljene od zastrašujuće promjenjivog raspoloženja majke i očevih pijanih ispada. Sva tri brata proživljavali su to na svoj način, što je naposljetku stvorilo jaz između njih samih. A oni su u ovoj knjizi savršeni dokaz da djeca vide, osjete i pamte. Svaki hladni pogled razočaranja, svaku čašu vina previše.
Cijela priča dobiva značenje nakon što saznajemo koji je to kobni trenutak ovu, već disfunkcionalnu obitelj, razbio na tisuću komadića. Taj događaj je i mene slomio, ali ne samo zbog samog događaja, nego svega što je uslijedilo poslije. Odnosno, svega što je palo na tri brata koja su se sama morala boriti s vlastitim emocijama i osjećam krivnje što ih prati čitav život. Roditelji su trebali biti prisutni i voljeti, makar zagrljajem dati do znanja da je „sve u redu“. Zato je ovo priča o obitelj kakve ne bi smjelo biti. Toplo preporučam da uzmete knjigu u ruke, pročitat ćete ju u jednom dahu.
