I ovog prvog ponedjeljka u svibnju imala sam plan javno ignorirati crveni tepih Met Gale. Čini mi se, po tko zna koji put, sramotno nebitnim dok cijeli svijet oko nas gori. Nemam nikakvu posebnu potrebu oduševljavati se bilo kojim “izdanjem” s njega. Očekivani spektakl, ni manje ni više. Dobili smo ono po što smo došli, izložba je svakako i isto tako očekivano odlična i jedva čekam prošetati njome. I ovoga puta, baš kao i prije dvije godine kada je raskupusala američko nacionalno blago od prozirne mrežaste tkanine i kristala, moju namjeru da javno ignoriram ovu paradu spriječila je Kim Kardashian. Ne svojim smislom za modu, ne svojim smislom za skandal i (majstorsku) medijsku manipulaciju, ne zato što je neprikosnovena kraljica lošeg PR-a i dokaz da on za ljude poput nje zapravo i ne postoji (respect). Ne mogu šutjeti iz jednog razloga: Kim Kardashian se konačno crno na bijelo izjednačila s bolešću po imenu body dysmorphia i njezinom promocijom.
Nemam ništa protiv toga da ljudi paze što jedu ili da žele biti mršavi. Objektivno, nemam ništa protiv Kim K. Ok, ovo sad sam malo slagala, ali ono što imam protiv nje najmanje ima veze s tim kako izgleda i ne pada mi na pamet osporiti joj činjenicu da je mastermind i simbol vremena u kojem živi(mo). Još manje imam nešto protiv napornog rada – štoviše, divim se svakom smislenom trudu. Ali zato sam stvarno protiv, jako sam protiv, narativa koji veliča prepravljanje ljudi prema stvarima (gore spomenuta haljina Marilyn Monroe 2022.) i promoviranje bolesti od kojih nas je, izgleda, uhvatila pandemija – sinoć.
Kao što sam rekla, ovo nije prvi (a sigurno ni posljednji) put da pišem o Kim Kardashian. Trudim se da je “uzmem u usta” samo kad mi se baš učini masovnim zločincem, ako je to ikoga briga. To se nekako uvijek dogodi zbog činjenice da je vrijeme čiji je nesumnjivi simbol između ostalog i vrijeme epidemije psihičkih bolesti vezanih za prehranu i nerealnu sliku o vlastitom izgledu, kao i borbe za body positivity ili kako god ga već želi zvati dok unovčava sve ženske nesigurnosti na kojima debelo zarađuje. Kim Kardashian ne zna za fejl.
Svakom tko prati ovu vrstu događanja nema potrebe da prepričavam: Kim se sinoć na crvenom tepihu pojavila u haljini s etiketom Margiela by John Galliano i strukom koji pobija zakone prirode. Pored fotki i videa s događaja, na njenom profilu osvanule se u fotografije koje potpisuje Nick Knight i koje poslije post produkcije izgledaju kao da je Kim fizički nemoguća (što i jest).
U čemu je problem? Razumijem pitanje. Ovo je sve samo ne neočekivano i to iz više razloga. Kao prvo, ako nas povijest išta uči, onda znamo da je svako njeno pojavljivanje na Met Gali dizajnirano da zaintrigira (iziritira?) javnost. Od one nesretne cvjetne presvlake za kauč iz 2013. (Tiscijev potpis ne mijenja tu činjenicu) pa do pre kul crne Balenciage iz 2021, preko Muglera iz 2019. i haljine Marilyn Monroe 2022. Kim Kardashian uvijek se pojavljuje u outfitu s potpisom dizajnera du jour, bio komad napravljen sad ili vintage. Jednostavno bi bilo čudo da se ovaj put nije odlučila za Galliana (i Margielu) poslije spektakla koji nam je priredio revijom visoke mode Maison Margiela za proljeće 24.
Sam spektakl označio je njegov pravi povratak na modnu scenu, kao da se konačno, oporavio od iscrpljenosti vanjskih i unutrašnjih demona i vratio se sebi. Modna javnost je reagirala kao da je spasio svijet, a kako i ne bi, kad je pola te iste modne javnosti odraslo na njegovom Dioru i gladna je emocije svog djetinjstva u beskrajnom teroru oversized blejzera i tihog luksuza. Galliano nije pod napadom zbog svojih korzeta, zašto sam se razgoropadila na Kim?
Za sve one koji se ne sjećaju Galliana u Dioru ili koji ga otkrivaju tek sad, moram reći kako je jedna od njegovih osnovnih niti povezivanja sa samim Christianom Diorom vjerojatno rečenica legendarnog dizajnera kada je lansirao New Look o tome kako će “osloboditi žene njihove prirodne forme”. Pročitajte to ponovno. Ma koliko voljela i jednog i drugog, nisam sigurna da je ženama u praksi potrebno oslobađanje od njihove prirodne forme.
S druge strane, u toj istoj praksi, Diorove stvari bile su zaista nosive, Gallianove također – prisjetimo se princeze Diane koja se na istoj toj Met Gali 1996. pojavila u Dior satenskoj haljini bez grudnjaka i izgledala senzacionalno i ni počemu sputano, naprotiv. Ako dizajnere shvatimo kao osobe koje ženama trebaju ponuditi moć i slobodu izbora, ni Christian ni John nisu promašili ni u jednom trenutku. Gdje je promašila Kim?
Kim je kraljica izvrnutih toksičnih trendova i “oslobađanja žena od njihove prirodne forme”. Ona do svoje pozicije nije stigla korzetima (kao sinoć) tj eksternim pomagalima u nedostatku bolje riječi, već nožem i iglom. Zamaskirana u paket oblina – koje su u njenoj izvedbi jednako neprirodne kao i heroin chic, ako ne i više pošto prirodno mršavih djevojaka zaista ima na ovom svijetu – Kim Kardashian je ponudila i nametnula bezbroj razloga zašto bi se žene, kada ostanu same sa sobom gole ispred ogledala, osjećale kao pardon my French, govna.
Izdanje od sinoć nije nikakav iskorak na tom putu. Krajnje je vrijeme da priznamo koliko nas kolektivno taj cijeli koncept boli. Ideja da jedna žena mora promijeniti svoju prirodnu formu nas boli, ideja da mora ličiti na drugu da bi se dokazala nas boli. Boli nas licemjerje koje nam se servira sa svih strana. Nije ovo pitanje proporcije slavnog struka i slavne guzice, već pitanje životnih prioriteta koji su nam neophodni za kakav-takav mir sa sobom u ovom sve samo ne mirnom svijetu.
