Katarina Vrenc otkriva kako je nastao meni za BURO. Bottomless Brunch

S cheficom smo razgovarali o okusima, sezonalnosti i svemu što se događa iza kulisa jednog dobrog bruncha
21.09.2026.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
RECOMMENDED

Rujan u Zagrebu uvijek označava svojevrsni povratak u grad. Terase su ponovno pune, kalendari se pune događanjima, a nakon nešto sporijeg ljetnog ritma počinje nova sezona izlazaka i druženja. U tom se raspoloženju vratio i BURO. Bottomless Brunch, događaj koji je zagrebačka gastro i party scena već dobro upoznala kao mjesto na kojem se subotnji brunch vrlo lako pretvori u cjelodnevni izlazak.

Rujansko izdanje ponovno nas je okupilo na terasi kultnog zagrebačkog kluba Peti Kupe, sada u nešto drukčijem, ranom jesenskom izdanju. I premda nam vrijeme ovoga puta nije od samog početka išlo na ruku, sivi oblaci ipak nisu uspjeli poremetiti planove. Nebo se na vrijeme raščistilo, terasa napunila, a od 13 do 16 sati ponovno se potvrdilo ono što već dobro znamo, BURO. Bottomless Brunch nikada nije samo ručak, ali nije ni klasičan dnevni party.

Za glazbeni dio priče i ovoga je puta bio zadužen naš resident DJ Bizzo, čija je selekcija starih i novih r’n’b hitova već postala svojevrsni soundtrack BURO. Bottomless Bruncha. Upravo su pjesme koje nemamo često priliku čuti u domaćim klubovima jedan od razloga zbog kojih se ista ekipa vraća iz izdanja u izdanje. Tako se i ove subote između stolova, čaša i tanjura vrlo brzo počelo plesati, a planovi o „samo nekoliko sati na brunchu“ ponovno su pali u vodu.

Katarina Viens

Upravo je taj balans ono na čemu smo od početka gradili BURO. Bottomless Brunch – dobra hrana ovdje nije usputna stanica prije partyja, baš kao što ni glazba nije samo pozadina uz ručak. Jedno bez drugoga jednostavno ne bi funkcioniralo. Zato gastro dio svakog novog izdanja dobiva jednako važnu ulogu, a ovoga puta meni smo ponovno prepustili cheficama i chefovima čiji nam je pristup hrani posebno zanimljiv.

Katarina Vrenc bila je zadužena za ukusne zalogaje

Za rujansko izdanje za meni je bila zadužena chefica Charlie Bakeryja Katarina Vrenc, koja je osmislila zalogaje prilagođene upravo ovakvom tipu dugog, opuštenog bruncha – dovoljno zanimljive da im se želite vraćati između dvije čaše i dovoljno lagane da vas nakon njih još uvijek vuče na plesni podij.

Katarina je domaćoj gastro publici već dobro poznato ime. Kroz restoran Sopal i kroz Charlie Bakery, izgradila je prepoznatljiv pristup u kojem nema previše kompliciranja radi samog kompliciranja. U središtu su okus, kvalitetna namirnica i sezonalnost, uz dovoljno autorskog odmaka da i poznate kombinacije dobiju nešto novo. Upravo je taj pristup prenijela i na jesenski BURO. Bottomless Brunch meni, u kojem su se našli tart od pomidora i kozjeg sira, tramezzino s porchettom i ukiseljenim lukom te niz drugih malih zalogaja zamišljenih za dugačko subotnje druženje.

brunch bites by charlie Bakery powered by Metro

Važan dio gastro priče ponovno je bio i METRO, koji je osigurao namirnice za brunch. Jer koliko god ideja iza jela bila dobra, Katarina će prva reći da bez kvalitetne namirnice nema ni dobrog tanjura.

Nakon rujanskog izdanja s Katarinom smo zato razgovarali upravo o hrani iza jednog ovakvog događaja: kako osmisliti meni za stotinjak ljudi koji istodobno jedu, piju i plešu, zašto su ponekad tri zalogaja bolja od punog tanjura, što događaji ovakvog tipa znače iz perspektive kuhinje te koliko se njezin odnos prema hrani promijenio otkako je iz restoranske kuhinje ozbiljnije zakoračila u svijet pekarstva.

Bottomless brunch lako postane maraton. Kako slažeš zalogaj koji te nakon treće čaše ponovno zainteresira za hranu, umjesto da te dokrajči?

Zapravo je vrlo jednostavno. Tijekom vrućih ljetnih dana tijelo traži nešto drukčiju prehranu, a sada smo već zakoračili u jesen pa je i meni bio prilagođen tome. Ako brunch gledamo kao svojevrsni maraton, uz zabavu, ples i alkohol uvijek dobro dođe nešto laganija hrana, s dobrim omjerom ugljikohidrata, proteina i povrća. Ideja je da nas hrana ne uspava, nego da u njoj uživamo i da nam bude svojevrsna energetska podrška za taj „maraton“.

Na meniju su maslinovo ulje, tapenada, ukiseljeni luk, sezam, namelaka… Koji ti je sastojak ovdje „tajno oružje“ koje radi više nego što gost na prvu primijeti?

Mislim da je tajno oružje uvijek ukusna hrana. Nešto može izgledati lijepo ili zvučati apstraktno, ali na kraju su dobar okus i kvaliteta najvažniji čimbenici užitka. Sve ostalo zapravo je nadogradnja.

Tart od pomidora i kozjeg sira, tramezzino s porchettom i ukiseljenim lukom… Koliko ti je kod ovakvog menija važno da se okusi međusobno nadopunjuju, a da svaki zalogaj ipak ima svoj karakter?

Jako mi je važno da svaki zalogaj ima svoj karakter, ali i da cijeli meni funkcionira kao cjelina. Volim kada se okusi i teksture nadopunjuju, kada se kroz meni izmjenjuju različiti intenziteti i kada svaki zalogaj donese nešto novo. Mislim da upravo ta ravnoteža čini meni zanimljivim.

Kod malih zalogaja nema baš prostora za skrivanje. Što je teže napraviti stvarno dobro u dva-tri zalogaja nego na punom tanjuru?

Ha, zapravo postoji teorija prema kojoj pun tanjur uvijek podliježe najvećoj kritici. Jeste li čuli za pravilo „maksimalno tri griza“? U prvom grizu prepoznajete što jedete i doživljavate iznenađenje. U drugom povezujete okuse i teksture i počinjete analizirati. Treći griz svojevrsni je grande finale, jelo završavamo na vrhuncu uživanja. Nakon toga dolazi senzorna zasićenost i kreće kritika. Znate kako se kaže – što sitiji, to kritičniji!

Tako da je, ako se držimo te teorije, zapravo teže zadiviti punim tanjurom.

Postoji li neko jelo koje privatno obožavaš, ali ga nikad ne bi stavila na meni?

Zapravo ne. Mislim da sve može pronaći svoje mjesto na meniju. Pitanje je samo trenutka, konteksta i načina na koji je jelo izvedeno.

Postoji li neki okus ili namirnica kojom si trenutačno opsjednuta i završava ti u svemu što radiš?

Moram priznati da nemam neke velike opsesije namirnicama, ali zna se dogoditi da neko vrijeme „tupim“ po istoj namirnici. Najčešće je to onda kada je ona u sezoni. Primjerice, nikada neću prihvatiti jesti ili pripremati pomidore i jagode usred zime. Sezonalnost mi je ključna. Mislim da upravo tada namirnica daje najviše od sebe, a to se na kraju osjeti i na tanjuru.

Kad slažeš meni za stotinjak ljudi, gdje završava tvoj osobni ukus, a počinje razmišljanje o tome što će funkcionirati za cijelu prostoriju?

Ne bih tu radila veliku razliku. Naravno, kada bih radila meni za sto ljudi u šesnaest sljedova, s potpuno organskim i samoniklim namirnicama, za to bi bilo potrebno pojačanje cijelog tima. No, ni to nam nije strano. Radili smo vrlo zahtjevne i specifične evente, vjenčanja i cateringe na kojima smo kompleksne menije kuhali praktički na kamenu i velikom drvenom stolu koji je glumio kuhinju.

Mislim da su snalaženje, organizacija i logistika jednostavno dio našeg posla. Sjećam se da na početku karijere, kada sam organizirala neke od svojih prvih evenata, nisam ni znala što sve zapravo podrazumijevaju dobra organizacija i logistika. Na kraju bi se event pretvorio u rješavanje stotinu gorućih situacija koje ne želiš da uzvanici primijete. No, neke stvari jednostavno naučiš u hodu i kroz iskustvo.

Kad radiš ovakav event, koliko toga unaprijed možeš isplanirati, a koliko se zapravo rješava u hodu kad krenu prvi gosti?

Uvijek je važno sve isplanirati na vrijeme i dobro se organizirati, ali jednako tako treba znati rješavati stvari u hodu. Eventi su uvijek nepredvidivi i dovoljan je jedan mali detalj koji ne ide po planu da se cijela situacija malo zakrene.

No, uz jako dobru organizaciju, to najčešće i ostanu samo mali detalji. Vjerujem da se neke nepredviđene stvari jednostavno moraju dogoditi, čisto da ne bude baš sve sto posto po špagi. Recimo, u subotu nam je kiša definitivno bila izazov i svaki sivi oblak prije podneva stvarao je lagani stres. Na kraju se nebo raščistilo i sve je prošlo u najboljem redu. Da nije, ha, snalazili bismo se u trenutku.

Nakon restoranske kuhinje ozbiljnije si ušla u pekarstvo s Charliejem. Što ti je taj prijelaz otkrio o hrani što prije nisi znala?

Puno toga nisam znala o pekarstvu. Tijesta su vrlo kompleksna i zanimljiva tema i jako sam sretna što sam se odlučila, a ujedno i dobila priliku, ozbiljnije ući u pekarstvo.

Posljednjih mjeseci proučavala sam različite pekarske procese, kako s tehnološke tako i sa znanstvene strane, i jako se radujem rezultatima koje smo postigli. Nadam se da ćemo uskoro moći predstaviti sve novitete.

Charlie je krenuo od kruha i peciva, ali ponuda sve više nosi tvoj autorski potpis. Koliko daleko želiš odvesti ideju pekarnice, a da ona i dalje ostane pekarnica?

Ono što bismo htjeli stvoriti s Charliejem jest zanatska, tradicionalna pekarnica. Mislim da smo na dobrom putu, ali znam i da imamo još puno posla kako bismo sve ideje pretočili u djela.

Vjerujem da je za sam brend dobro da raste organski, bez velike marketinške pompe i naglih kampanja, stvarajući odnos povjerenja s kupcima i gradeći reputaciju prvenstveno kroz kvalitetu. Na kraju, mislim da je upravo to ono što želimo, da ljudi dolaze zbog proizvoda i njihove kvalitete, a ne zbog velike buke oko brenda.

SAZNAJ VIŠE: