Uhvatite li se ponekad, da uspijete uvjeriti sebe same, kako nekog živcirate ili ste mu dosadni, a ta osoba vam to nije direktno rekla? Neću lagati, ja to izuzetno često radim, ali se u posljednje vrijeme trudim to smanjiti. Nije uredu ni prema sebi samom, a ni prema drugoj osobi, bacati pretpostavke na temelju jedne interakcije, koja itekako odskače od onih tipičnih. I baš zato je važno shvaćati stvari manje osobno, jer stvarno nismo toliko važni koliko si mislimo.

Jednom prilikom sam se osjećala pomalo izdano od strane osobe, koju sam smatrala jako bliskom, jer je na koncert jedne grupe pozvala drugu prijateljicu umjesto mene. Prvo sam mislila da sam ju nekako naljutila, jer sam znala da smo mi puno bliže nego što su one, ali onda sam shvatila da stvarno nije toliko „deep“. Znala je da nisam najveći fan te grupe i jednostavno zato me nije pozvala. I zapravo je ispalo da je željela biti obzirna i ne dovesti me u situaciju u kojoj se možda ne želim pronaći.
Tako me uzimanje svega osobno skoro dovelo do potpuno nepotrebne rasprave. A to je samo jedan od primjera gdje sam se osjećala uvrijeđeno ili povrijeđeno bez nekog pravog razloga. I vidim da nisam jedina, jer se na subotnjoj kavi nedavno pokrenula ova tema. Sve moje prijateljice imaju često momente, kad svašta uzmu više k srcu nego što bi trebale. Kako u privatnom, tako i u poslovnom životu. Od pretpostavke da je nadređena osoba ljuta na njih, a samo je u žurbi, pa je zato došao oštriji mail nego inače, do pretpostavki da je partner ljut na njih, a samo je imao loš dan na poslu i to je jedini razlog zašto se ne smješka konstantno kao inače.

Što je zajedničko svim ovim situacijama? Činjenica da pretpostavljamo. Ponekad su pretpostavke nužne, ali češće nas ne dovedu nigdje. Vrlo je jednostavno rješenje pitati osobu što misli, kako se osjeća ili zašto je danas lošije volje nego inače. To, ne samo da će pokazati da nam je stalo i do njih i do našeg odnosa, već će i naše misli umiriti, jer ćemo imati direktan odgovor zašto se nešto dogodilo tako kako je.

kako onda prestati sve shvaćati osobno?
Ako je ipak riječ o nekim virtualnim interakcijama, možda odgovor na ta pitanja nećete dobiti momentalno, pa je nekako jednostavnije pronaći nešto da nam okupira misli, nego da se uvjeravamo u najgore. A to nam dugoročno može značiti da ćemo pridavati manje pažnje tim mikro promjenama, koje često ne znače ništa.
Naravno, ne govorim da trebamo postati tupi na tuđe osjećaje i akcije, ali moramo naučiti da često nismo uzrok istih. Jer si često radimo samo više zla s tim nego dobrog. Kontekst je u ovakvim situacijama često presudan, upravo te činjenice, poput toga je li osoba u žurbi ili je imala loš dan (nevezano za vas), one daju širu sliku, a nisu na prvu vidljive. Tako da je izuzetno važno ne skakati pred rudo, nego pričekati i porazgovarati o tome što nas muči.

Možda zvuči banalno, ali meni je jako pomogla jedna mala mentalna vježba: svaki put kad uhvatim sebe kako slažem scenarij u kojem sam ja glavni negativac, zapitam se imam li konkretan dokaz ili samo osjećaj? Jer osjećaj nije činjenica. Osjećaj je samo signal da mi je nešto triggeralo nesigurnost. A nesigurnosti znaju biti glasne, dramatične i prilično uvjerljive.
Druga stvar koja mi je promijenila perspektivu jest spoznaja da su ljudi, iskreno, puno više zaokupljeni sobom nego nama. I to ne govorim cinično, nego realno. Svatko od nas ima svoj mali unutarnji svemir briga, rokova, planova, strahova i želja. U tom svemiru mi nismo uvijek glavna tema. I to je zapravo oslobađajuće. Ako netko nije odgovorio tri sata, vrlo vjerojatno ne piše manifest o tome zašto smo naporni, nego samo živi svoj život.

Pomaže i svjesno usporavanje reakcije. Ne odgovarati na hladnu poruku odmah dok nam je puls 120. Ne slati pasivno-agresivne upite tipa “jesi li ljut/ljuta na mene?” samo zato što nam je ton zvučao drugačije. Dati si prostora. Nekad je dovoljno prespavati situaciju. Ujutro često shvatimo da nam je pola brige bilo, pa izmišljeno.
I ono najvažnije, trebamo graditi vlastitu sigurnost iznutra. Što smo sigurniji u sebe i u svoje odnose, to ćemo manje tražiti potvrdu u svakom pogledu, svakoj poruci i svakoj sitnoj promjeni dinamike. Ako znamo da smo korektni, dobronamjerni i autentični, onda jedna tuđa lošija reakcija ne ruši našu vrijednost.


Naravno, postoje situacije kada nešto doista treba adresirati. Ali razlika je ogromna između razgovora koji dolazi iz znatiželje i brige, i onog koji dolazi iz optužbe i straha. Umjesto “što sam sad krivo napravila?”, puno zdravije zvuči “hej, primijetila sam da si danas tiša nego inače, sve okej?” Ton čini čuda. Ne samo za naš mir, već i za drugu osobu, jer ćemo pokazati dozu empatije i brige.
Na kraju dana, ne shvaćati sve osobno nije isto što i biti ravnodušan. To je zapravo čin samopoštovanja. To je odluka da nećemo svaku promjenu raspoloženja, svaku pauzu u razgovoru ili svaku drugačiju odluku automatski pretvoriti u dokaz protiv sebe. Jer istina je, svijet se ne vrti oko nas. I hvala Bogu da je tako. Malo je lakše disati kad prestanemo nositi odgovornost za tuđe misli, emocije i dane koji su počeli na krivoj nozi.