Rubena svi pamtimo još od 2014. godine i njegovog velikog filmskog hita “Force majeure”, koji je prije dvije godine dobio i svoju holivudsku ne tako uspješnu interpretaciju. Švedski pisac i redatelj Ruben Östlund odmah je pokazao svoj neustrašivi, oštroumni pripovjedački jezik društvenih kritika i ciničnih ismijavanja stereotipnih obrazaca ponašanja. U ovom filmu, on se najviše bavio rodnim ulogama i očekivanjima, sve to smješteno u jednu obitelj koja je na zimovanju. Čuvena scena lavine postala je ikonična i povod za duge rasprave o pravilima ponašanja i očekivanjima sredine. Tri godine kasnije, 2017. godine, izlazi novi film The Square, gdje se autor dotakao licemjerja i apsurda suvremene umjetničke scene, kroz svoj sada već prepoznati narativ ironije, jeze i sarkastičnog humora. Ako ste pogledali oba ova filma, sigurno su vam u glavi ostale zapečaćene dvije, tri kulminirajuće scene iz njih. U novom filmu, kulminirajući moment vrijedan pamćenja sadrži skoro svaka scena i zato redatelj s ovim filmom, “Trokut tuge” definitivno odlazi nivo iznad.
Misteriju iza samog naziva razotkrivamo odmah. U prvoj sceni filma, mladi maneken i jedan od glavnih protagonista Karl, zajedno s ostalim kolegama modelima prisustvuje castingu. Tijekom ove scene redatelj odmah kreće s ismijavanjem skupih brendova, objašnjavajući da su kampanje luksuznih dizajnera „nadrkanog lica“, dok su kampanje za pristupačnije masovne linije „nasmijane“. Kasnije, Karl i njegova djevojka Jaja, također manekenka i influencerica, vode dugu raspravu o seksu, novcu i njihovoj politici koja je rekapitulirana kroz „Trokut tuge“ na način koji je suptilan i očigledan. Ljepota, status, bogatstvo i rodne norme postaju pomiješani sastojci Ostlundovog kritičkog koktela koji pokušava hiperbolično oslikati život u neoliberalnom poretku, i apatiju nezaslužene privilegije.
Da ne otkrivamo previše za one koji film nisu pogledali, poslije uvodne sekvence prelazimo na luksuznu jahtu gdje se susreću predstavnici visoke klase koji su do nje dospjeli osiguranim putem: prodajom oružja, prodavanjem izmeta ili brojem pratitelja. Kroz kadrove neugodnih razgovora i rečenica koje izlaze iz naizgled finih ljudi iz kreme društva, savršeno dizajniranih fine-dining tanjura i na kraju banalnih radnji poput povraćanja, redatelj ispisuje svoju kritiku apsurdnosti luksuza i evolutivnog tijeka kapitalizma. Jedna od savršenih scena: rasprava i gađanje citatima ruskog kapitalista i američkog komunista. Sljedeći set-up vodi nas na pusti otok i sučeljavanja s preživljavanjem nekoliko likova. Jesmo li u ovakvim uvjetima borbe za vodu i zrak svi jednaki?
Rubenov film je svojevrsna vrsta manifesta i pobune protiv luksuza i bogatstva. Filmski ustanak i znak upozorenja za brzu mašinu kapitalizma koja nas melje, a da se mi ne stignemo ni okrenuti. Njegova glavna premisa je možda previše jednostavna, bogati ljudi su loši, prljavi i prazni, ali njegov pripovjedački čin radi to na urnebesno sjajan, gorak i prezabavan način.
Trokut tuge prikazuje se u kinima od 17.studenog u distribuciji ZFF-a
