Jakov Habjan hrvatski je produkt dizajner koji se kreće na sjecištu industrijskog dizajna, umjetnosti i zanata, a u svom radu posebnu pažnju posvećuje materijalima, konstrukciji i životu predmeta. Nakon studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, obrazovanje je nastavio na diplomskom studiju industrijskog dizajna u Haagu. Njegov stvaralački interes ne zaustavlja se na osmišljavanju novih objekata – često polazi od onih već postojećih, odbačenih ili zaboravljenih, istražujući njihove mogućnosti i dajući im novu funkciju i značenje.

Postoji nešto posebno u predmetima koje svakodnevno susrećemo, a rijetko ih zaista pogledamo. Ulična svjetiljka, stari kuhinjski pribor ili komad namještaja koji je netko ostavio pokraj kontejnera u pravilu su dio naše vizualne svakodnevice. No kada ih izdvojimo iz njihova uobičajenog konteksta, odjednom postaju zanimljivi: otkrivaju oblike, detalje i načine izrade koje prije nismo primjećivali. Upravo se u tom pomaku pogleda nalazi početak rada Jakova Habjana.


Njegova prva izložba TO BE FOUND u sklopu Zagreb Design Weeka, na kojoj je predstavio seriju rasvjetnih objekata nastalih intervencijama na pronađenim predmetima, polazi od jednostavne, ali plodne ideje: ono što je nekome postalo višak ne mora biti otpad. Može postati materijal, polazište za eksperiment ili predmet koji će nastaviti živjeti u sasvim novom obliku.

„Uvijek se pokušavam snaći s nečim što već postoji. Gledam oko sebe i jednostavno sam senzibilan da neke stvari vidim na otpadu ili u nekim situacijama gdje se nešto može uzeti, preuzeti, spasiti sa smeća”, objašnjava. Takav odnos prema predmetima nije nastao kao zasebna umjetnička strategija, nego se, kaže, razvijao usporedno s njegovim svakodnevnim radom i stvaranjem. Kako je neprestano okružen materijalima i nešto izrađuje, prirodno počinje primjećivati što bi se još moglo iskoristiti.
Privlačnost estetike prošlih vremena
Ipak, nije riječ o tome da u svemu vidi potencijal. Građevinski otpad ostaje građevinski otpad ako u njemu ne može zamisliti nešto novo. Privlače ga predmeti koji imaju zanimljivu formu, materijalnost ili neku vrstu vizualnog karaktera. Posebno ga privlače keramičke i staklene površine i geometrijski oblici, ali i estetika predmeta iz nekih prošlih vremena.


„Neke lijepe geometrijske forme imaju svoju arhaičnost. Sve je bilo ili oblo ili je imalo neku svoju estetiku vezanu za prošlo vrijeme, pa je tu i nostalgija dosta vezana”, kaže. Upravo su takvi predmeti postupno postali zajednički nazivnik njegova interesa za lampe. Uz njihovo skupljanje, javila se i želja da u slobodno vrijeme izrađuje vlastita rasvjetna tijela.

Zanimljivo je i što se događa kada se predmet premjesti iz okruženja u kojem ga inače gledamo. Ulična svjetiljka, koju svakodnevno viđamo visoko iznad ceste, u trenutku kada se nađe pred nama postaje gotovo neprepoznatljiv objekt. „Super mi je kad se nešto premjesti iz tog konteksta”, kaže Jakov. Ista stvar može nam biti potpuno nezanimljiva dok obavlja svoju uobičajenu funkciju, a zatim nas iznenaditi kada je vidimo izbliza, na drugom mjestu i u drukčijoj ulozi.
Dijalog između pronađenog i novog dijela
U njegovu radu pritom nije cilj potpuno izbrisati prethodni identitet predmeta. Naprotiv, najzanimljivije mu je uspostaviti dijalog između pronađenog objekta i novog dijela koji sam izrađuje. Voli kada se može prepoznati da je nešto nekada bilo dio nekog drugog sustava ili prostora.
Tako je, primjerice, zadržao intenzivnu narančastu boju jedne ulične svjetiljke, ali je postala podna lampa na izrađenom postolju sa kotačima, te je obojana u zelenu boju kao kontrast toplom narančastom svjetlu.


„Najinteresantnije mi je napraviti nešto što je komentar na postojeće ili da postoji neki dijalog između tog što sam ja napravio i tog što je nađeno”, objašnjava. Svaki pronađeni predmet za njega je svojevrsni izazov: kako oko njega izgraditi nešto novo, a istodobno sačuvati ono zbog čega mu je uopće privukao pažnju?
Jedna od lampi na izložbi posebno dobro pokazuje koliko dugo takav proces može trajati. Kromiranu glavu lampe pronašao je na otpadu u Haagu, za vrijeme studija. Bila je oštećena, ali mu je njezina sjajna, geometrijska forma odmah zapela za oko. Najprije je godinu dana stajala na ormaru u Haagu, zatim ju je spakirao u kofer i donio u Zagreb, gdje je provela još otprilike godinu dana čekajući svoju novu funkciju. Tek se poslije pretvorila u lampu.
Izvorni dizajn imao je zaobljenu glavu i savijenu konstrukciju, a Jakov je odlučio napraviti upravo suprotno. Novu lampu oblikovao je ravnim linijama: od pločaste baze i vertikalnog nosača do pomične horizontale koja se može zakretati. Pronađeni dio ostao je prepoznatljiv, ali je dobio posve drukčije okruženje.
Narančasta lampa, s druge strane, zahtijevala je više skulpturalnog rada, oblikovanja, brušenja i lakiranja. Ipak, Jakov naglašava da nijedan od tih komada nije nastao pod pritiskom nekog velikog koncepta. Sve je krenulo iz igre, eksperimentiranja i uživanja u procesu.
Prvotno nije zamišljao od lampi napraviti izložbu
U početku nije ni zamišljao da će od tih predmeta nastati izložba. Dvije ili tri lampe već je imao dovršene, a razgovor s Markom Golubom potaknuo ga je da razmisli o mogućnosti izlaganja. U prvi mah nije se mogao zamisliti u izložbenom kontekstu jer je uglavnom radio pojedinačne objekte za klijente, a ne serijske radove. No kada je spomenuo predmete koje skuplja, otvorila se ideja da od njih napravi nešto više. Zadao si je jednostavan cilj: izraditi pet ili šest lampi.

Izložba je tako postala prilika da se prepusti eksperimentu i isproba tehnike s kojima se prije nije susretao ili ih nije imao prilike dovoljno istražiti. Među njima su bili oblikovanje zakrivljenih volumena, rad sa staklom i pojedini elementi elektronike. Posebno mu je bilo zanimljivo što nije morao slijediti unaprijed zadani brief, nego je mogao krenuti od predmeta i vidjeti kamo će ga proces odvesti.
Keramičke ljuske kao nasljeđe u novom prostoru
Važan dio izložbe činili su i objekti na kojima nije napravio gotovo ništa. Samo ih je očistio i izložio kao pronađene. Među njima su se našle i crvene keramičke ljuske koje je dobio preko suradnice kada se tim preselio u novu radionu. Ondje su naslijedili dio alata i opreme starog majstora, a među stvarima koje su se trebale baciti bile su i dvije kutije tih keramičkih odljevaka.
Majstor ih je izradio prije otprilike četrdeset pet godina, koristeći kalup za izradu kopija dijelova lampe, odnosno rasvjetnog tijela. Jakovu su se svidjeli već na fotografiji, a kada ih je dobio, zaključio je da ih zasad ne želi mijenjati. „Nisam uopće stigao intervenirati u to jer mi je onak prelijep”, kaže.


Upravo je zato dio izložbe bio zamišljen kao prikaz sirovine iz koje nastaju novi radovi. Predmeti su bili očišćeni, ali ne i preoblikovani. Nisu izgledali kao smetlište, nego kao zbirka mogućnosti – materijal koji tek čeka da netko u njemu prepozna nešto novo.
Ponekad se, međutim, ideja pojavi gotovo istodobno s pronalaskom. Kada je jednom prilikom šetao psa, pokraj kontejnera za staklo ugledao je komad narančastog stakla. Odmah ga je podsjetio na fasadu Vjesnika i zamislio ga je kao malu skulpturu, svojevrsni hommage toj zgradi. To se dogodilo prije požara, a nakon njega ideja je dobila još jednu, neočekivanu dimenziju.
Od metalnog ribeža do ručnog regulatora svjetla
Drugi predmeti trebaju više vremena. Metalni ribež uzeo je zbog neobične, organski oblikovane ručke. Isprva je mislio da bi je mogao odrezati i upotrijebiti kao ručku za vrata ili neki alat. No ribež je ostao na polici, gdje ga je povremeno ponovno promatrao, sve dok nije primijetio da se njegova metalna klapna otvara i zatvara. Tako mu je sinula ideja da bi taj mehanizam mogao postati ručni regulator svjetla.

„Mislim da je super za kreativni proces imati stvari okružen na vidiku, da imaš te stvari, a nisu u kutiji”, kaže. Predmeti tako mogu dugo ostati nedovršeni, a da zapravo nisu zaboravljeni. Dovoljno je da su prisutni u prostoru.
Odrastanje u kući sa slobodom za eksperimente
Takav način razmišljanja ima korijene u djetinjstvu. Jakov je odrastao u obiteljskoj kući s vrtom na Jarunu, u okruženju koje mu je omogućavalo mnogo slobode za eksperimentiranje. Roditelji su podržavali njegove ideje, čak i kada su uključivale kopanje velike rupe u vrtu ili izradu vlastitih igračaka.
S ocem je, primjerice, obilazio grad i skupljao palete kako bi zajedno izgradili kućicu na stablu. „Sjećam se osjećaja koji mi je davao ono nešto kao da mi radimo sad nešto full bitno”, prisjeća se. Otac bi odvojio vrijeme, a njih bi dvojica proveli cijeli dan vozeći se po gradu i tražeći materijal. Prvi alati bili su mu među najzanimljivijim igračkama, a želja da nešto sam napravi ostala je prisutna i poslije.


U kući se nalazilo i dosta namještaja i predmeta iz druge polovice prošlog stoljeća, među njima i radovi poznatih dizajnera poput Nike Kralja. Tada ih je uzimao zdravo za gotovo; tek je kasnije, tijekom srednje škole i razvoja vlastitih interesa, počeo prepoznavati njihovu vrijednost. Danas ga privlači estetika starijih predmeta, ali ne samo zbog nostalgije ili izgleda. Više ga zanima filozofija njihove izrade.
Stari predmeti podatni su za intervenciju
Na starijim predmetima često se vidi da su bili zamišljeni tako da traju, da ih se može popravljati i da se u njih može ponovno intervenirati. To primjećuje i na primjeru automobila: jednostavnije oblikovane limene površine lakše je popraviti nego suvremene, izrazito kompleksne forme kod kojih oštećenje ponekad znači zamjenu cijelog dijela.
„Privučen sam za te forme sigurno zbog toga jer imaju nekakvu naivnost i nekakvu ličnost, kao da je nekakav karakter implementiran u to”, kaže. Predmeti mu se sviđaju kada imaju osobnost, kada na prvi pogled nešto komuniciraju, umjesto da budu tek neutralni proizvodi.

Materijale pritom ne promatra kao neutralna sredstva za ostvarenje ideje. Svaki ima vlastita pravila, mogućnosti i ograničenja, a zanimljivo mu je upravo to što ih tijekom rada mora upoznati i poštovati. Pitam ga s kojim materijalom voli najviše raditi. Drvo je živo, mijenja dimenzije, može pucati, savijati se i pomicati. Metal, bilo da je riječ o čeliku ili aluminiju, ima drukčiju logiku i mogućnosti obrade. Staklo ga također privlači, premda s njim još nema mnogo iskustva.
„Svaki ima neke svoje fizike i uvijek kad radim pokušavam to poštovati do neke mjere”, objašnjava.
Iako ga zanimaju različiti materijali i tehnike, predmeti koje izrađuje najčešće imaju neku funkciju. Teško mu je, kaže, na silu napraviti nešto što nije uporabljivo. To ne znači da objekt ne može biti i skulpturalan ili dekorativan, ali funkcija mu je važna polazna točka.
Predmeti koji postaju dio života
Ta usmjerenost na funkciju posebno se vidi u njegovu shvaćanju dobrog dizajna. Dobro dizajniran predmet, smatra, ne ispunjava samo praktični zadatak. Važno je i kako se zbog njega osjećamo te kakvu ulogu ima u našoj svakodnevici.
Stolica treba biti udobna, svjetlo treba stvoriti ugodan osjećaj, a predmet bi s vremenom trebao omogućiti da s njim izgradimo odnos. Zato su mu važni kvaliteta izrade, mogućnost popravka i dugotrajnost. Volio bi da predmeti koje izrađuje mogu postati dio nečijeg života, da ih se čuva, prenosi dalje ili nasljeđuje.
Sličan je pristup imao i u suradnji s Klasjom, za koju je izrađivao stolove s keramičkim pločicama. Svaki je stol oblikovao kao komentar na estetiku pločica koje su na njemu korištene. Pločice s debelim, izražajnim potezima i velikim zaobljenjima tako su završile na hrastovu stolu s oblim rubovima, dok su zelene pločice dobile tanku metalnu konstrukciju s vlastitim zaobljenim detaljima.
Dugotrajnost, međutim, za njega ne znači da baš sve mora trajati zauvijek. Kod izložbenih postava i scenografskih elemenata situacija je drukčija: neki su objekti namijenjeni kratkom korištenju. No i tada razmišlja o tome što će se dogoditi nakon završetka izložbe. Može li se konstrukcija rastaviti? Mogu li se materijali ponovno iskoristiti? Može li se s minimalnom tehničkom intervencijom postići željeni efekt?
Takav pristup posebno je važan u radu za izložbe, gdje je često potrebno izraditi složene postamente i konstrukcije koje će služiti samo određeno vrijeme. Umjesto da se nakon toga pretvore u otpad, pokušava ih osmisliti tako da se mogu ponovno upotrijebiti ili rastaviti na materijal za neki budući projekt.
voli poštivati zahtjeve klijenata, ali i svoj prostor za slobodu
Kada radi s klijentima, najviše mu odgovara prostor između potpuno zadanog zahtjeva i potpune slobode. Ponekad dobije gotov nacrt i zadatak da ga izvede, što prihvaća i kao dio svakodnevnog rada. No najdraže su mu situacije u kojima klijent ima početnu ideju, a zatim zajedno razvijaju rješenje. Tada nije samo osoba koja tehnički izvodi projekt, nego sudjeluje u njegovu kreativnom procesu.

Često su to vrlo osobne narudžbe. Netko ima komad drva s emotivnom vrijednošću i želi od njega napraviti kuhinjski otok; netko drugi treba radni stol ili policu prilagođenu vlastitom prostoru i načinu rada. Takve su mu priče posebno drage jer se na njih može nadovezati vlastitim znanjem i idejama.
Između radione, kulture i novih mogućnosti
Dio njegova profesionalnog života odvija se u prostoru i krugu ljudi okupljenih oko Radione ex Vjesnik. Riječ je o ekipi koja povezuje različite vještine i iskustva: rad s drvom i metalom, tehničku podršku, dizajn, arhitekturu i rad u kulturnom sektoru. Takva kombinacija omogućuje im da istodobno sudjeluju u kreativnom procesu i izvedbenom dijelu projekta.
Jakov ističe kako takav spoj nije čest. Postoje ljudi koji su se specijalizirali za stolariju ili bravariju i u tim su područjima mnogo iskusniji, ali njima je zanimljivo povezati tehničko znanje s umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim kontekstom. U radionici se, uz postojeću ekipu, otvorio prostor i za nove suradnike iz područja keramike i zvuka.


U vrijeme razgovora ekipa se nedugo prije preselila u novi prostor u Tozu, nekadašnjoj Tvornici olovaka Zagreb. Sa sobom su ponijeli i dio namještaja i predmeta iz Vjesnika, a u novom prostoru već su počeli prikupljati i relikte nekadašnje tvornice. Planiraju razvijati i edukativne radionice, posebno one koje bi ljudima omogućile da se upoznaju s tehnikama obrade materijala i samostalnog stvaranja.
U planu je još radionica na koje su svi dobrodošli
Takva je mogućnost Jakovu posebno važna jer se sjeća koliko mu je značila sloboda eksperimentiranja tijekom odrastanja. Volio bi da i drugi imaju priliku upoznati radionicu, alate i procese kojima se inače možda ne bi mogli približiti. Pritom je svjestan da su prostori za rad s drvom i metalom često zatvoreni ili doživljeni kao muški prostor. Zato ga veseli što su na dosadašnjim radionicama sudjelovale i žene te što bi se takve aktivnosti mogle dodatno otvoriti različitim skupinama.
Izložba mu je, kaže, bila važna upravo zato što mu je pružila priliku da se ponovno igra, isprobava i uči. I u budućnosti želi pronaći više vremena za takve projekte, za tehnike koje još nije istražio i za izazove koji proizlaze iz vlastite znatiželje.

Ta znatiželja povezuje sve dijelove njegova rada: od predmeta pronađenog pokraj kontejnera do komada namještaja izrađenog po mjeri, od izložbene konstrukcije do lampe koja je godinama čekala da dobije novu funkciju. U svakom od tih slučajeva važno je zastati, pogledati što već postoji i zamisliti što bi još moglo postati.
U tome leži najvažniji dio njegova pristupa: ne mora svaki predmet odmah imati svoju novu svrhu, niti svaka ideja mora biti jasna od početka. Ponekad je dovoljno nešto sačuvati, očistiti i ostaviti na vidljivom mjestu. Vrijeme i pažnja mogu učiniti svoje. A kada se napokon pojavi prava ideja, predmet ne počinje sasvim novi život već samo nastavlja onaj koji je već imao, s još još jednom avanturom u sebi.