Postoje priče koje ne govore samo o jednom odnosu, nego o svima nama. Upravo takva je i izložba „Krug“ umjetnice Klasje Habjan, otvorena u Galeriji Kolekcionart, koja kroz intimnu priču o djevojčici i njezinu psu progovara o odanosti, nježnosti, prolaznosti i promjenama koje donosi vrijeme. Poznata po svojim crtežima i ilustracijama reduciranog, monokromatskog izraza, Klasja ovoga puta napušta papir i okreće se ručno izrađenim keramičkim pločicama, istražujući mogućnosti medija koji istodobno nosi osjećaj krhkosti i trajnosti. Središnji dio izložbe čini šest oslikanih keramičkih panela koji funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali i kao dijelovi jedne kružne priče, dok crteži i kolaži na papiru otkrivaju proces njihova nastanka.
Klasja Habjan i povratak u djetinjstvo
U razgovoru za naš portal Klasja Habjan govori o povratku u kvart djetinjstva koji je potaknuo nastanak izložbe, fascinaciji oslikanim pločicama, odnosu između teksta i slike te želji da posjetitelji u Galeriji Kolekcionart barem na trenutak uspore i vrate se vremenu „kada je vrijeme trajalo duže, i kada smo neprestano kružili bez da smo brojali“. Izložba „Krug“ Klasje Habjan u Galeriji Kolekcionart ostaje otvorena do 4. srpnja, a može se razgledati radnim danom od 10 do 19 sati te subotom od 10 do 14 sati.
Izložba „Krug“ proizlazi iz intimne priče o odnosu djevojčice i psa, a njezina polazišna točka je pjesma od dvanaest stihova. Kako je nastao taj tekst i u kojem ste trenutku osjetili da osobno iskustvo i emociju koju nosi možete prevesti u vizualni jezik?
Vratila sam se u kvart u kojem sam odrasla, kojeg pamtim po kruženju oko jezera sa svojom sada već drugom kujicom koja je prešla dvoznamenkasti broj godina. Ima u tome puno jednostavne simbolike. Psi stare brže od nas, kroz njih jasno vidimo život kako raste, cvjeta i širi se, a zatim kako usporava i teži snu, kako odlazi. Pjesma naravno nije samo o odnosu djevojčice i psa; predstavlja dinamiku svih bliskih odnosa u kojima se kroz vrijeme zamjenjuju uloge. Lijepo je to osvijestiti, oplakati i proslaviti, i nije to teško podijeliti, naprotiv. Život je krug oko svijeta u dobrom društvu, i na kraju, prepoznat ćemo se tom psu koji više ne vidi, ali osjeća. Prepoznat ćemo sreću, zahvalnost i prepuštanje. Na kraju te melankolične pjesme pozitivan je kraj.
Izražavam se primarno vizualnim medijima, ali najveći je izazov novim medijem dodati nešto novo. Prvi su crteži doslovno pratili stihove, kasnije sam se, pogotovo na pločicama, odmakla od narativa. Slijedila sam poantu pjesme i zadovoljna sam kako šest prizora funkcionira zasebno i kao cjelina, te u odnosu s pjesmom.
Publika vas prvenstveno poznaje po ilustraciji i crtežu, a ovim ciklusom odmičete se od papira i kao podlogu birate ručno izrađene keramičke pločice. Što vas je privuklo upravo tom mediju i kako se promijenio vaš način razmišljanja i rada?
Zadnjih par godina istražujem koliko je moguće spontani crtež prebaciti na pločice, i čini se da je moguće, bez obzira na površinu koja jače upija. Također mi je zanimljiv spoj (ili sudar) crteža koji nastane u trenutku i trajnih pločica, redukcije i stilizacije u crtežu naspram sjaja i raskoši samih pločica, zatim umjetnosti koja je sama po sebi dovoljna, naspram one koja zaživi kao utilitarni predmet, na primjer stol s pločicama. Čak i ovi radovi iz serije Krug mogu postati stolovi. Sigurna sam da će nakon galerije voditi neki novi, zanimljiv život.
Središnji dio izložbe čini šest oslikanih keramičkih panela koji zajedno grade jednu cjelinu i gledatelja uvode u kružno kretanje priče. Koliko vam je u procesu rada bila važna ideja sekvence i pripovijedanja kroz prostor?
Važno mi je bilo da se radovi nastavljaju, a opet da je svaki sam za sebe, jer time podcrtavaju koncept kruženja. U istraživanju teme isprobala sam više medija, koje smo u postavu prirodno odvojili (na jednom su zidu crteži na papiru, na drugom kolaži, a na dva odvojena su uokvirene pločice). Sviđa mi se ideja da je postav otvorena knjiga, koju čitatelj može, ako želi, čitati iz sredine.
Dio izložbe čine i radovi na papiru, izvedeni u tehnici crteža i kolaža, koji otkrivaju proces nastanka ciklusa i prijelaz motiva iz jednog medija u drugi. Koliko vam je važno da publika vidi i te međufaze stvaranja, skice i tragove procesa koji obično ostaju skriveni?
Apsolutno. Čini mi se, kad promatram tuđe skice ili bilježnice, da one ponekad govore i više od završnog rada te da otvaraju unutarnja vrata, približuju zalutale, ali ključne pokušaje i pogreške. U mom slučaju, skice često jesu i završni rad, budući da je moj potez ekspresivan i slobodan, no u ovoj se izložbi jasno vidi da su crteži i kolaži na papiru poslužili kao priprema za crtanje po pločicama.
U vašim se radovima često pojavljuju reducirane forme, puno bjeline i vrlo suptilne emocije. U vremenu koje od publike neprestano traži brzu reakciju i snažne podražaje, koliko vam je važno stvarati radove koji pozivaju na usporavanje, promatranje i intimniji odnos s umjetničkim djelom?
Često poželim pobjeći iz suvremenog doba. Ako me moji radovi smiruju dok ih promatram, smatram ih uspješnima. Sigurna sam da neki autori imaju potpuno drugačiji pristup i traže od svojih radova dijalog (ili čak svađu?!), dok ja naginjem tišini, ako izuzmemo povremene izlete u prozu i poeziju. Nadam se da će posjetitelji u Kolekcionart galeriji osjećati mir i možda se vratiti u djetinjstvo, kada je vrijeme trajalo duže, i kada smo neprestano kružili bez da smo brojali.
Ciklus „Krug“ nastavlja vaše istraživanje oslikanih keramičkih pločica započeto tijekom umjetničke rezidencije u portugalskoj tvornici Viúva Lamego, gdje je nastao rad „Plesači“. Koliko je boravak u Portugalu utjecao na vaše poimanje keramike kao umjetničkog medija i na koji način se iskustvo rada na „Plesačima“ reflektira u ovoj izložbi?
U Portugalu sam se zaljubila u ručno oblikovane i oslikane pločice. Rad „Plesači“ prva je priča u pločicama: predstavlja radnike tvornice koji, isprepleteni, slave 175 obljetnicu održavanja i prenošenja vještina izrade umjetničkih pločica. Bez iskustva u tvornici sumnjam da bi se odvažila crtati po pločicama, ali keramika kao takva me oduvijek privlačila. Ali tako je to u životu, puno malih (ne)slučajnosti u nizu. Drago mi je da kod nas postoji Studio Pločica koji će, vjerujem, sve više surađivati s različitim umjetnicima u stvaraju novih kolekcija i murala od pločica. Bez studija Pločica, točnija bez Lorene i Mihaela, i njihovog tehničkog znanja, ove izložbe ne bi bilo.
Osim što ste umjetnica, djelujete i kao ilustratorica, grafička dizajnerica i autorica tekstova. U kojoj se mjeri ti različiti kreativni identiteti međusobno prožimaju? Kada radite na ovako osobnom i narativnom ciklusu, osjećate li da u isto vrijeme razmišljate kao pripovjedačica, dizajnerica i likovna umjetnica ili uspijevate potpuno ući u jedan medij i njegov način razmišljanja?
Prva je emocija, koja najčešće pronađe svoj put kroz pisanje. Zatim crtanje, a grafički dizajn dolazi na kraju. Spomenuti se identiteti prirodno prožimaju, ali pretpostavljam da neki „vode riječ“. Primjerice, budući da je ovdje riječ o likovnoj izložbi, prvenstveno sam taj identitet prigrlila. Čak me veselilo da je dizajn minimalan ili nevidljiv. Što se priče tiče, naravno da je važna, ali ona je samo jedan način tumačenja prizora. Možda mora postojati doza skromnosti ili suptilnosti u jednim granama, da druge postignu slobodu i potencijal i da se ne dogodi zasićenje.
„Krug“ se bavi univerzalnim temama odanosti, nježnosti, prolaznosti i promjene, ali istovremeno proizlazi iz vrlo osobnog iskustva. Kada posjetitelj izađe iz galerije i posljednji put pogleda vaše radove, što biste voljeli da ponese sa sobom?
Voljela bih da ponekad znamo da nekoga gledamo posljednji put, ili posljednji put u tom obliku. Već idući put bit ćemo stariji i možda manje sposobni za taj susret. Čini mi se da u toj spoznaji možemo pronaći puno ljubavi koja se voli sakriti kad dani jure. Ne kako bi se rastužili, već kako bi to cijenili, kako bi proslavili i možda, ako je moguće, malo se u tome duže zadržali.
