Početkom tradicionalno hektičnog prosinca jedna me marketinška agencija, s kojom s vremena na vrijeme surađujem, angažirala da razradim ideju kako da tržištu predstave novi beauty proizvod koji će uskoro osvanuti na policama trgovina. S ponešto znanja o brendiranju, vještinom da u tančine razradim priču i “ubodem” bitno, ali i relativnom poznavanju beauty industrije, nisam preispitivala svoje sposobnosti da ispunim zadatak i isporučim im jednu dobru, ali primjenjivu out of the box kreativu. No, početna samouvjerenost i entuzijazam vrlo su brzo splasnuli. Iako se projekt naoko činio lagan, potrošila sam na njega čitav snop živaca. Sate i sate provela sam pretumbavajući po glavi milijun sumanutih ideja, marširajući nervozno po sobi kao Profesor Baltazar, i upadajući pritom u posve nebulozne egzistencijalne krize. Nakon što sam, u posvemašnjem jadu, preispitala sve svoje životne odluke i vrijednosti pitajući se zašto se upuštam u zadatke koje ne mogu izvršiti, iscrpljena sam sjela na rub kreveta razmišljajući kako ću klijentu nježno saopćiti da mi “ništa jebeno ne pada na pamet”. Srećom, taj se scenarij na kraju nije obistinio. U trenutku u kojem sam sa svojim krhkim egom potpisala da se predajem, ideja se počela rasplitati sama od sebe, i zadatak je na obostrano zadovoljstvo bio ispunjen.
Samo nekoliko dana kasnije pod ruke mi je došao ChatGPT, sustav umjetne inteligencije koji je široj javnosti kao prototip dostupan od 30. studenog prošle godine. Neko sam mu vrijeme postavljala posve nasumična pitanja na koje je on strpljivo odgovarao, a onda mi je sinulo: zašto ga ne tražim da riješi moj marketinški zadatak? Pažljivo birajući riječi, detaljno sam mu opisala što mi treba, a vrijedni AI sustav na ekranu je ispisao jednu poprilično sjajnu ideju. Bila je drugačija nego ona koju sam smislila sama, ali bila je dobra. I to vrlo dobra! Zadatak koji mi je potrošio sate i dane dovodeći me do ludila bio je riješen u svega nekoliko sekundi.
Nakon početnog oduševljenja napretkom i rasponima današnje tehnologije, obuzeo me snažni osjećaj očaja. Dobro mi došla anksioznosti! Uz najkreativniji rafal psovki koji sam ispalila prema ekranu, feeling zabrinutosti i nemoći stigao je u zagrljaju sa svim mogućim egzistencijalnim pitanjima među kojima je prednjačilo ono najdramatičnije: "što ću pobogu sa svojim životom?". Sve što sam do sada radila, umjesto mene brže, a ponekad i bolje, može odraditi neki jebeni robot s druge strane ekrana. To da “robot” nije došao do zadovoljavajućeg rješenja sve dok mu ja nisam postavila pravo pitanje, bilo mi je tada slaba utjeha. Kako se uopće natjecati s “mašinom” koja u nekoliko kratkih sekundi piše pjesme, studentske eseje i daje precizne medicinske dijagnoze? Zašto bi me itko više platio da danima gruntam nad jednim zadatkom uz šansu da će od mene dobiti mail “da mi ništa jebeno ne pada na pamet”, ako sve to može odraditi “robot” dok pucneš prstima? I na koncu konca, ako bot može obraditi jedan kompleksni brief i ponuditi mi rješenje u tonu koji želim, što će biti s novinarstvom? Hoće li ljudi uopće više pisati? I to sam ga pitala, ne brinite, a ovo je odgovor koji sam od njega dobila:
“Umjetna inteligencija mijenja način na koji konzumiramo vijesti. Uz korištenje strojnog učenja i obrade jezika, AI može generirati priče bez ikakvog ljudskog faktora. Kako AI tehnologija nastavlja napredovati, mnogi se pitaju hoće li ona na kraju zamijeniti novinare. Istina je da iako se umjetna inteligencija može koristiti za automatizaciju određenih zadataka kao što je pisanje vijesti, ona nikada ne može zamijeniti novinarsku kreativnost ili istraživačke vještine potrebne za otkrivanje važnih priča koje treba ispričati. Nadalje, sadržaju generiranom umjetnom inteligencijom nedostaje nijansi i često ne uspijeva uhvatiti ljudsko iskustvo na smislen način. U konačnici, u našem društvu uvijek ima mjesta za vješte novinare, a AI im može pružiti dodatnu podršku pomažući im prikupiti i analizirati podatke brzo i točno. To bi moglo osloboditi vrijeme novinarima da se usredotoče na složenije zadatke koji zahtijevaju dublje razmišljanje i analizu od onoga što su strojevi sposobni izvesti.”
Više od desetljeća, posebice s opadanjem potrebe za tiskovinama, redakcije se bore s izazovom kako da prežive na suludo kompetitivnom tržištu. Nove tehnologije i dominacija društvenih mreža odavno su promijenile klimu u kojoj mediji operiraju, navodeći ih da se, ako žele opstati i biti konkurentni, vječito prilagođavaju novim trendovima. S umjetnom inteligencijom (kakvu nudi ChatGPT, ali i pregršt drugih alata kao što je primjerice Rytr) ta će se klima neminovno mijenjati. I mijenja se, već danas. U ovom trenu, velike, ali i one manje redakcije, smišljaju načine da umjetnu inteligenciju uključe u svoje dnevne zadatke. Neka predviđanja čak navode da će do 2025. godine čak 90% svih članaka na internetu biti napisano uz pomoć umjetne inteligencije. Neka od najrespektabilnijih medijskih imena, kao što su The Washington Post, The Associated Press, BBC, Reuters, Bloomberg, The New York Times, The Wall Street Journal i The Times, koriste pomoć AI-a već danas.
No, mračne predikcije na stranu, da je mudri bot bio u pravu shvatila sam nedugo kasnije. Dobivši u zadatak da ispričam priču o umjetniku o kojem u bespućima interneta ne postoji gotovo ništa, shvatila sam da postoje novinarski zadaci u kojima je umjetna inteligencija potpuno nemoćna. ChatGPT nije mogao sjesti s njim u praznu zagrebačku kavanu jednog zimskog popodneva, piti kavu i upoznavati se, a nije mogao niti prenijeti na papir sve moje iskustvo i informacije koje sam pri tom susretu dobila. No data – no story. Vratilo me to na ideju koju sam o novinarskom poslu imala dok sam o njemu maštala kao klinka. U mojoj je glavi tada stanovala ideja da su novinari neustrašivi istraživači, boemi u pohabanim samtenim kaputima, nešto između Sherlocka Holmesa i Indiane Jonesa, oni koji neumorno lutaju gradom u potrazi za pričom, a usput i ponekad upadaju u nevolje. Nešto poput (pomalo odmetnutih) superheroja koji svijetu donose istinu. Dvadesetak godina kasnije shvatila sam da novinarski posao nije niti otprilike toliko uzbudljiv i da se većinom svodi na sjedenje u sobi u grobnoj tišini i beskonačno pretraživanje informacija s interneta. Sada to beskonačno pretraživanje zamjenjuje umjetna inteligencija. Vremenima u kojima Googlamo satima i informacije kopiramo u Word dokument s bilješkama je, čini se, odzvonilo. Dovoljno je samo pitati ChatGPT. No, je li to zbilja toliko strašno?
Čovječanstvo je, u svojoj dugoj povijesti, uvijek pružalo otpor napretku. Naš instinktivan strah od nepoznatog i želja da zadržimo status quo navodili su nas da odbacujemo inovacije unatoč tome što su mnoge kasnije učinile ljudski život lakšim i podnošljivijim. Sve ono što danas uzimamo zdravo za gotovo nekoć je bilo "đavolji izum". Ako je povijest učiteljica (a najčešće jest, ali ju odbijamo slušati), tada bismo trebali shvatiti da i umjetna inteligencija kao ogroman napredak tehnologije nije niti dobra niti loša. Ona naprosto jest, i nemoguće ju je zaustaviti. Hoće li donijeti promjene? Posve sigurno hoće. No, umjesto da se plašimo da će nam “oteti” posao, trebali bismo okrenuti ploču i pitati se: kako nam ga može olakšati? Možda ju možemo iskoristiti kao alat da pišemo brže, kao što nam kalkulatori pomažu da računamo brže. A možda ćemo jednom, u vrlo skoroj budućnosti, zbog nje imati vremena za sve ono za što već dugo nismo imali vremena – za traženje priča koje čekaju da budu ispričane. Za kopanje, istraživanje i razgovore sa sugovornicima, oči u oči. Jer, na koncu konca, novinarstvo nije samo zbir podataka pohranjen na nekom mega računalu, novinarstvo zahtjeva i intuiciju, i vještine komuniciranja, i nepokolebljivost, i sposobnosti da izvlačimo zaključke, razumijemo ljudske emocije i motivaciju koja se krije iza njihovih postupaka. Zahtjeva i literarni stil koji te izdvaja od drugih autora, poseban tip humora, možda i prstohvat drčnosti i sarkazma. Kada sve to saberemo, da – AI će stvarno pokopati novinarstvo, ali ne svako. Presudit će novinarstvu bez duše i stila kojeg nam je ionako odavno dosta, a možda vrati ono o kojem sam maštala kao klinka – istraživačko, pravo novinarstvo koje neumorno traga za neispričanim pričama.
