Postoje ljudi koji svijet samo onako gledaju, a postoje i oni koji ga stvarno primjećuju i pretaču u svoje crteže. Hana Tintor, koju sigurno svi znate, pripada ovoj drugoj skupini. Rečenice koje je čula, njezini psi, prijateljice s kojima raste, osjećaj vode na koži, namirnice na pokretnoj traci u dućanu, naslovi u novinama ili izjave njezine bake, za Hanu se to postaje razlog da sjedne i nešto nacrta. U njezinom radu se aspolutno svi možemo pronaći i zato obožavam pratiti njezin rad.
Uvijek je brza s trendovima ili situacijama koje se događaju kod nas, sjećam se kao danas smrdljivog martinka koji je još 2018. godine htio pokoriti svijet, a recentno je najviše pratim u nezavisnom magazinu Kako. U izdanju Igra sve nas je podsjetila na onaj mali strip (flipbook) koji se zapravo gradi listajući stranice, fantastično.
Uskoro kreće Zagreb Design Week pa sam s ilustratoricom, autoricom i animatoricom kratkih animiranih filmova, Hanom Tintor razgovarala povodom izložbe koju ćemo moći pogledati u KO:KE Space, na adresi Gjure Deželića 27. „Oduzeta svakodnevica” je osmišljena kao serijal nastao tijekom pandemije, kada je tišina odjednom postala glasnija od svega. Šest godina kasnije, ti crteži su podsjetnik na male, nematerijalne stvari koje lako zaboravimo čim se vratimo životu u dnevnu rutinu koju više menje živimo na autopilotu. A upravo je u tim malim stvarima Hana pronašla najviše razloga za crtanje.
„Oduzeta svakodnevica” nastala je iz perioda pandemije. Što si tada počela više primjećivati u svakodnevnom životu, što prije možda nisi?
Da mi tišina puno više odgovara nego buka. Uvijek sam se dobro osjećala na mjestima gdje nema prometa, gdje se čuju ptice, a ne ljudi, ali nisam znala da mi taj svakodnevni šum stvara čudan osjećaj nekog nemira. Sjećam se da sam tih dana tijekom pandemije znala sjediti i pokušavala „pronaći” prvi zvuk koji mogu čuti, koliko je bilo tiho. Mnogima je to stvaralo tjeskobu, mene je opustilo.
Zašto ti se činilo važno vratiti se tim radovima baš sada, šest godina kasnije?
Mislim da bi bilo isto da sam ih odlučila izložiti prije dvije godine, godinu ili za koju godinu. Razmišljam o toj seriji već duže vrijeme, ali sada mi se raspored malo oslobodio i uspjela sam im se vratiti i posvetiti.
Naišla bih na bilježnicu u kojoj su originalni crteži prilikom pospremanja studija i uvijek bih pomislila: „moram nešto napraviti s ovim.” Te tuđe rečenice, tj. želje i iščekivanja tijekom lockdowna, znale bi me raznježiti i podsjetiti na to kako je bilo, što nam je najviše nedostajalo.
Ispada da su to male, nematerijalne, rutinske stvari i momenti koje zaboravljamo onda kad se vratimo životu koji više liči na to-do listu nego na život koji se živi. Mislim da sam upravo to počela primjećivati i u vlastitoj svakodnevici, ali i kod onih koji su mi bliskii; premalo opuštanja i pauzi, previše obaveza i buke.
Kako prepoznaš da je neki trenutak vrijedan toga da ga zaustaviš u ilustraciji? Često kažeš da inspiraciju pronalaziš promatrajući i prisluškujući ljude.
Hm, ne znam. Ne radim to baš promišljeno. Možda je dovoljno samo da ga primijetim.
Što ti je zanimljivije, ono što ljudi govore ili ono što se događa između njihovih riječi?
Ono što govore! Nekada ih samo čujem, bez da ih i vidim, pa ono što se događa između riječi nadopunim crtežom. Tu, između, se i nalazi prostor za ilustraciju.
Tvoj rad uvijek djeluje vrlo spontano i intuitivno, ali iza njega je vidljivo promišljanje. Koliko zapravo planiraš ilustraciju prije nego što je počneš crtati?
Hahah, a maloprije sam spomenula nepromišljanje (smijeh). Mislim i planiram, čak se usudim reći da dizajniram ilustraciju onda kada radim na nekom zadatku, a intuiciji se prepuštam kad crtam po promatranju ili slušanju, kada odmaram crtajući.
To planiranje najčešće uključuje izbacivanje svih suvišnih elemenata i crtanje istog motiva na više različitih načina. Ako se radi o seriji ilustracija ili narativu u ilustraciji, onda dosta i zapisujem, igram se da sam kamera i da snimam scenu koju crtam iz različitih kuteva… i tako.
Tvoje su ilustracije prepoznatljive, iako mijenjaš tehnike i pristupe. Je li to ono što čini tvoj autorski rukopis?
Valjda je. Ipak, sve ide iz moje ruke, a što će izaći ovisi o projektu i zadatku. Davno sam shvatila da nisam ilustratorica koja može koristiti istu paletu boja, crtati stalno iste noseve, koristiti isti brush, tj. kist.
U svijetu komercijalne ilustracije mi to stvara problem jer se traži sve što sam navela, mnogi klijenti žele točno znati što će dobiti. Ali ja to jednostavno ne mogu, niti želim, jer crtati stalno isto; to za mene nije poanta ilustracije.
U tvojim likovima ima puno nesavršenosti i jednostavnosti. Kada si shvatila da „greška” ili nesavršenost mogu postati dio vlastitog vizualnog jezika?
Nisam se nikada opterećivala greškama, ni u čemu, pa onda niti u crtanju. Greške su zapravo super ako ih gledaš kao priliku za promjenu smjera.
Tako da, nije da sam namjerno koristila grešku da postane dio mog vizualnog jezika, radila sam najbolje što sam u tom trenutku znala i radila sam to iskreno. To možda zvuči kao da uvijek znam što radim i da sam uvijek zadovoljna ishodom, ali nije tako.
Iza tvog humora gotovo uvijek postoji neka emocija ili mala priča. Kako pronalaziš ravnotežu između fore i nečega što ostaje s nama?
Ja rasporedim vizualne elemente po papiru kako mislim da treba. Za sve ostalo što se dogodi ste vi, gledatelji (ili čitatelji) ilustracije, sami zaslužni.
Kod Cura si privatne razgovore i svakodnevne situacije pretvorila u strip. Što se dogodi u trenutku kada nešto vrlo osobno odlučiš podijeliti s publikom?
Puno toga. Cure su potvrdile da je mnogo toga univerzalno, da smo mnoge stereotipne i da je i ljepota negdje u tome. Ali dogode se i neke nove definicije i ideje koje stoje iza stripa, a koje ja nisam naumila niti planirala. Taj dio je baš zanimljiv.
Radiš ilustracije, stripove, slikovnice, animaciju, murale – mijenja li se tvoj način razmišljanja o priči ovisno o mediju?
Naravno, ali više se mijenja o klijentu, zadatku i okruženju nego o samom mediju. I naravno da želim da mi sam proces bude uzbudljiv i zanimljiv za izvesti!
Danas se ilustracija jako brzo mijenja i vizualni trendovi dolaze i odlaze. Kako ili koliko pratiš trendove, a koliko ih pokušavaš ignorirati?
Joj. A pratim ih, ne mogu ih izbjeći. Sad se, s umjetnom inteligencijom, stvara struja klijenata koja izrazito cijeni crtanje na papiru, opuštenu liniju, teksture nastale analognim tehnikama. To me veseli.
S druge strane, ti me trendovi opterećuju, nekad uplaše, a onda i živciraju. Jer je cijeli koncept površan. Uglavnom, raditi kao ilustrator je jedan veliki emocionalni vrtuljak, hahah.
Mislim da je zdravije za sve da rade iskreno i autentično (ako se to uopće danas može), bez opterećivanja kako bi se nešto trebalo.
Koliko je teško sačuvati zaigranost i znatiželju kada ilustracija postane posao i izvor prihoda?
Teško je. Nekad mi se čini da sam to sasvim izgubila, a nekad se opet izgubim u crtanju kao prije 15 godina. Mislim da je ključ ne preraditi se, sačuvati energiju za male crtice i crteže, ostaviti prostor za vizualna promišljanja koja su za sebe. I isprobavati nove stvari, nove medije i surađivati s drugim ljudima.
Postoji li nešto što si kao ilustratorica prije deset godina mislila da je jako važno, a danas znaš da uopće nije?
Hm. Mislim da ne postoji, ali postoji obrnuto; danas znam koliko je važno odmoriti i uzeti pauzu, isto kao i reći „ne” nekim upitima.
I za kraj, što te danas još uvijek toliko zaintrigira da poželiš sjesti i nešto nacrtati?
Puuuno toga. Nova mjesta, moji psi, prijateljice, osjećaj vode na tijelu, tuđe namirnice na traci u dućanu, igranje D&D-a s Markom, ulomak iz knjige, naslovi u novinama, izjave moje jako stare bake.
Crtanje je način na koji pamtim, kroz koji gledam svijet i na koji ponekad shvaćam samu sebe. Ne mogu zamisliti da taj poriv nestane.
