Istrošili smo more i lagano se život vraća u grad. Tko nije (ja!) čagao na ljetnim festivalima čeka prvu priliku za ples u klubovima. Baš dobro što GusGus genijalci stižu u Tvornicu pa će to, nadam se, biti sjajan početak sezone.
GusGus sam prvi i za sada zadnji put slušala 2012. godine u sklopu najjačeg glazbenog festivala Hartera, gdje su izveli dvosatni nastup koji je bio jedan od najatraktivnijih tog izdanja festivala. Hartera je bila festival koji se nije propuštao, a imena su nas uvijek izuvala. Čuti uživo Röyksopp 2009. tada je bilo nadnaravno iskustvo i meni sigurno jedno od ponajboljih izdanja uopće.
Vraćam se na GusGus koji će se nakon više od deset godina ponovno popeti na zagrebačku pozornicu. Danas ih se smatra jednim od najvažnijih sastava elektroničke glazbe, a tijekom više od četvrt stoljeća oblikovanja svjetske elektroničke scene izrasli su u jedno od onih imena koje prepoznaješ čim krene prvi beat.
Ali GusGus zapravo uopće nisu krenuli kao bend.
Sve je počelo s filmom
Okupili su se 1995. godine oko kratkog filma Nautn (Pleasure), a ekipa je uključivala redatelje, glumce, fotografe, producente i glazbenike. Glazba je u jednom trenutku prerasla film i iz cijele priče nastao je kolektiv ljudi različitih profesija i interesa koji su djelili istu strast.
Već iste godine izdaju prvi album, za koji postoje tvrdnje da je snimljen u samo jedanaest dana. I možda baš taj početak najbolje objašnjava sve što će GusGus kasnije postati. Nisu nastali iz potrebe da budu bend, nego iz potrebe da nešto naprave, a forma je došla naknadno.
Ime GusGus također nije nastalo slučajno. Inspiraciju su pronašli u Fassbinderovu filmu Ali: Fear Eats the Soul, gdje se riječ couscous izgovara kao “gusgus”. Nekako sasvim prikladno za kolektiv koji će i sam tijekom godina mijenjati oblik, identitet i zvuk.
Bend koji nikad nije htio biti samo bend
Već od početka se nisu previše zamarali idejom da se moraju negdje ukalupiti. Njihov glazbeni izričaj presjek je trip-hopa, housea, techna, trancea, ambijenta, electra, popa i nastavite niz. Neko vrijeme svoj su zvuk čak opisivali kao Ice Pop, što zvuči dovoljno dobro da ga nitko ne bi trebao pokušavati dodatno objašnjavati.
GusGus su jedan od onih glazbenih kolektiva čija povijest više nalikuje umjetničkoj ekipi u stalnom pokretu nego klasičnom bendu. Ljudi dolaze i odlaze, vraćaju se, mijenjaju uloge i alterege, a s njima se mijenja i sam zvuk benda. Film, vizuali, DJ kultura, seksualnost, elektronika i klubovi od početka su bili dio istog svijeta.
Posebno je zanimljiv Stephan Stephensen, poznatiji kao President Bongo, koji je kroz godine imao čitav niz alter ega i paralelnih projekata. Kod GusGusa nikada zapravo nije bilo previše mjesta za klasičnu ideju “frontmena” ili jedne osobe koja predstavlja bend. Više je izgledalo kao da se identitet benda stalno iznova slaže.
I zato nikada nisu zvučali kao da pokušavaju pripadati samo jednom žanru ili sceni. Više kao da uzmu ono što im je u tom trenutku zanimljivo i od toga naprave novu verziju sebe.
Između filma i plesnog podija
Kako su krenuli s filmom, tako su se s njim nastavili ispreplitati. Njihova stvar “Anthem” pojavila se u Aronofskyjevu filmu Pi iz 1998. godine, dok je “Ladyshave” završio u reklami za Mitsubishi Eclipse.
Njihova prilično seksualizirana elektronika tako je uspjela pronaći put do različitih svjetova, od eksperimentalnog filma do klupske kulture i reklama. A podrška ljudi iz samog vrha britanske elektronike pomogla im je učvrstiti poziciju na međunarodnoj sceni.
Nakon godina mijenjanja zvuka, 2009. ulaze u orbitu kölnskog Kompakta s albumom 24/7, nakon čega dolaze Arabian Horse i Mexico. I tu se opet događa ono što GusGus najbolje rade: promijene smjer, ali nikada ne izgube osjećaj za ono što ih čini GusGusima.
Arabian Horse: emocije unutar hladnog beata
Arabian Horse iz 2011. godine dobar je primjer njihove glazbene transformacije i smješta ih u ozbiljniju techno/house orbitu, daleko od klasične pop-elektronike.
Album je dosta plesan, ali nije klasični party vibe. Kod GusGusa ples nikada nije samo ples. U njihovim najboljim stvarima uvijek postoji neka čudna mješavina euforije i melankolije, kao da tijelo ide naprijed, a glava je još negdje sasvim drugdje.
Jedan od ključnih vokala na albumu je Högni Egilsson, koji je tada bio relativno noviji glas u GusGus svijetu. Njegov vokal daje pjesmama teatralni osjećaj. Nije klasični “techno vokal”, već više zvuči kao da je netko ubacio velike emocije u hladnu elektroničku strukturu.
I upravo je to ono što je kod njih uvijek bilo zanimljivo. Njihova glazba može zvučati potpuno hladno, precizno i futuristički, a onda je glas koji se prelomi u njoj uvijek zagrije.
I onda opet ples
Teško je napraviti konačnu priču o GusGusu jer ih nema smisla ograničavati. Od islandskog filmskog kolektiva do međunarodne klupske scene, od trip-hopa do techna, od vizualne umjetnosti do velikih plesnih podija njihova karijera više izgleda kao neprestano presvlačenje. Jer nakon više od četvrt stoljeća GusGus još uvijek nisu bend koji moraš slušati zato što su važni. Treba ih čuti jer kad krene njihov zvuk brzo te povede na ples.
I sad kad se život polako vraća u grad, sjajan je trenutak da to provjerim.
