GLP-1 lijekovi odavno nisu nešto o čemu se govori samo u liječničkim ordinacijama. O njima se priča na društvenim mrežama, za stolovima, u grupnim chatovima i svaki put kada netko (poznat ili ne) izgubi značajan broj kilograma u kratkom roku. Ipak, dok njihova upotreba postaje sve raširenija, otvoreno priznati da ih koristite još uvijek je nešto sasvim drugo.
Zašto ljudi radije kažu da su izbacili kruh, počeli više trenirati ili jednostavno jesti manje? I što se događa kada prešućivanje terapije prestane biti pitanje privatnosti i počne stvarati nerealnu sliku o tome kako izgleda mršavljenje?
O tome smo razgovarali s dvije žene koje istu temu poznaju iz prve ruke, ali iz potpuno različitih pozicija: Draganom Dilparić, koja koristi GLP-1 lijekove, i dr. Davorkom Herman Mahečić, specijalisticom endokrinologije koja se ovom terapijom bavi u svojoj praksi.

Osobno iskustvo pacijentice govori o tome kako izgleda donijeti odluku o terapiji, živjeti s njom i odlučiti da je ne želite skrivati. No ista priča izgleda drukčije s druge strane ordinacijskog stola. Liječnicu smo pitali koliko često susreće ljude koji koriste lijekove za mršavljenje, ali o tome ne žele govoriti, odakle dolazi stigma i gdje završava pravo na privatnost, a počinje stvaranje nerealnih očekivanja za druge.


Dragana Dilparić, poduzetnica i slastičarka, vlasnica bistroa Darling&Shegrts
Koliko dugo koristite GLP-1 lijek i što je presudilo da ga počnete koristiti?
Wegovy koristim točno godinu dana, a presudilo je konačno odustajanje od višegodišnje borbe s mršavljenjem “normalnim” putem jer nije išlo i previše me frustriralo. Ja sam žena u post menopauzi, imam 55 godina, radim i živim vrlo intenzivno i iako znam sve o pravilnoj ishrani, potreba da se najedem nečega što znam da ne bih smjela je bila jača od svega.
Ako bih se odlučila izbaciti iz kuće sve što bi me moglo natjerati u “kvar”, bila bih istinski nesretna i to bi maksimalno trajalo nekoliko tjedana, ako i toliko. Zatim bi na cca -2 kile odmah dobila još najmanje 4 i tako u krug. Menopauza je, što se tiče nakupljanja suvišnih kilograma, jedna ozbiljna stvarnost koju medicina priznaje da se ženama događa, ali nema rješenje.
Manje jedi, više vježbaj, to ne funkcionira u mojoj dobi. Osim ako se ne živi na izoliranom otoku i bavi se samo i jedino svojim tijelom, onda možda da. Uz moj tempo, a vjerujem da je to tempo većine žena, stvarno je gotovo nemoguće.
Ja sam znala da imam višak kilograma, ali dok nisam otišla kod liječnika nisam pojma imala da mi je ITM već bio u kategoriji pretilost tipa 1. To me jako iznenadilo jer evo stvarno nisam znala. A to je ozbiljno otvaranje vrata mnogim bolestima povezanim s debiljinom i iako sam u tom trenutku bila zapravo vrlo zdrava, ja bih kroz koju godinu razvila svašta. S obzirom kako sam gradualno svake godine nakupljala dvije-tri kile koje su se odlučile smjestiti zauvijek, ja bih sa svojih 60 imala stotku. To nikako nisam htjela.

Jeste li od početka otvoreno govorili o tome ili ste u nekom trenutku osjetili potrebu to prešutjeti?
Da, jer sam prvo svoju okolinu izludjela dok sam tražila informacije. Kako tada još nitko nije želio javno govoriti o tome, a lijekovi se zbog zakonske regulative ne smiju reklamirati i sve oko toga je jako striktno – ja nigdje nisam uspjevala pronaći suvislu informaciju. Svi šapću, kao da nam iza leđa stoji neka moralna komisija, i svi govore ispod glasa, a nitko jasno i glasno. I dok sam pohvatala većinu informacija i stvorila neko mišljenje i odluku, sve sam izmaltretirala i već su svi koji me znaju – znali. A ja sam tako stvorila svoj mozaik koji mi je bio dovoljan da se naručim kod liječnika.
Inače sam otvorenija nego većina ljudi, a lakoća kojom sam počela mršavjeti je za mene bio životni preokret koji me je potpuno izuo iz cipela i jednostavno sam željela svima reći koliko je to dobro i ugodno. Da postoji rješenje. Da ne moraju biti nesretni i debeli. Da nisu oni “krivi” jer je to nešto s čim mi koji se borimo s kilama stalno živimo. Imaš osjećaj da si podbacio, da si slab… postaneš vraški nesretan jer je debljina do sada bila samo tako percipirana. Sve samo luzeri, a nije tako. Debljina ima svoju dijagnostičku šifru.
Zašto mislite da toliko ljudi koji koriste GLP-1 lijekove tvrde da su “samo počeli manje jesti”, čak i kada ih se izravno pita?
To je kao da me pitate zašto ljudi ostaju u nesretnim brakovima ili zašto ljudi varaju; zašto im je važno da imaju skup auto, a ulje kupuju na 6 rata… nemam pojma.
Baš sam jučer gledala reels s jednom poznatom pjevačicom koja priča da je ona svoju težinu sredila na “staromodan” način i sad cijela priča oko toga, a ja sam je srela u ordinaciji jer idemo kod istog liječnika i znam da koristi isto što i ja. Pa da poludiš. A u doba instagrama i kad svi gledamo zeleniju travu kod onih drugih to ne samo da je štetno, nego je i opasno. Nekome tko se godinama bori s kilogramima i nema pojma da postoje lijekovi koje ti mršavljanje mogu olakšati, reći indirektno da je nesposoban se izboriti sam sa sobom je opasno i može dovesti do još gorih posljedica.
Ja imam potrebu svima sve reći. Dobivam velike količine mejlova i poruka od očajnih žena koje ne znaju kuda da krenu. I baš puno vremena na to trošim, ali nije mi žao. Jedino što mi je nezgodno je to što nisam liječnik i u svakoj drugoj rečenici se disklejmam i kažem da je to samo moje iskustvo.


Jeste li se susreli s osudom ili drukčijim reakcijama ljudi nakon što ste im rekli da koristite lijek?
Naravno. Komentare ispod članaka ili podkasta u kojima sam gostovala više ni ne čitam, jer me jednostavno ne zanimaju. Svatko tko ima potrebu napisati svoje mišljenje koje nitko nije tražio, za mene ne postoji.
Jedino koga trebam slušati je moj liječnik endokrinolog-dijabetolog i svoje tijelo. Liječnik, nalazi krvi i moj objektivni osjećaj su jedini relevantni. A njih troje su presretni. Liječnik je ponosan, a tijelo se osjeća bolje nego ikada.
Digresija, nedavno sam bila kod gastroenterologa na kompletnom gastroenterološkom pregledu i tamo su i liječnik specijalist i anesteziologinja vrlo pozitivno reagirali na informaciju da koristim Wegovy. Znači, sve mi govori da idem u dobrom smjeru.
Zašto ste osobno odlučili javno reći da ga koristite?
Iz svega gore navedenog. Da ohrabrim nekoga da pita i potraži pomoć. Da ne ubija tijelo neznanjem i debljinom kad rješenje postoji. Da si produži mladost, olakša starost…
Dr. Davorka Herman Mahečić, specijalistica interne medicine i subspecijalistica endokrinologije i dijabetologije
Iz svoje prakse, koliko često susrećete ljude koji koriste lijekove za mršavljenje, ali to ne žele priznati čak ni kada ih se izravno pita?
Iskreno? To je gotovo svakodnevna pojava. Puno češće od samog nepriznavanja lijeka fasciniraju me teorije kojima ljudi objašnjavaju svoj gubitak kilograma. Raspon je nevjerojatan, od “izbacila sam kruh”, preko “počela sam piti više vode”, do “stres me pojeo”.
To ponekad zna biti i simpatično, jer pokazuje koliko ljudi vole vjerovati u jednostavna rješenja. No istovremeno govori i o tome koliko nam je teško otvoreno razgovarati o debljini i o činjenici da su lijekovi danas legitimna, učinkovita i znanstveno utemeljena terapijska opcija. Mislim da to nije nužno posljedica želje za skrivanjem, nego dijelom i odraz stigme koja još uvijek prati i debljinu i liječenje debljine.
Mnogi imaju osjećaj da će biti osuđivani jer nisu „smršavili sami“. A zapravo govorimo o terapiji za kroničnu bolest. Nitko se ne srami reći da uzima lijek za tlak ili štitnjaču, ali kad je riječ o debljini, mnogi osjećaju potrebu objasniti da su kilogrami nestali zahvaljujući limunu, stepenicama ili “manjim večerama”.
To nam puno govori o tome koliko još moramo raditi na tome da debljinu počnemo doživljavati kao medicinsko stanje, a ne kao test karaktera. Kada bismo imali manje predrasuda, vjerojatno bi bilo i manje potrebe za kreativnim pričama o tome kako su kilogrami nestali.

Postoji li danas svojevrsna stigma oko lijekova za mršavljenje, unatoč tome što je njihova upotreba postala toliko raširena? Zašto ljudi skrivaju da koriste GLP-1 lijekove?
Da, i mislim da je stigma vrlo prisutna, samo je danas možda malo bolje skrivena. Dugo smo debljinu promatrali prvenstveno kao posljedicu nediscipline ili slabosti karaktera: ako dovoljno želiš, manje ćeš jesti, više ćeš se kretati i smršaviti. U takvom narativu lijek se lako doživljava kao prečac, kao svojevrsno „varanje“. Kao da je mršavljenje vrjednije ako je bilo dovoljno teško.
Paradoks je u tome što su mnogi ljudi s debljinom iza sebe već imali desetke pokušaja mršavljenja i navikli su na neuspjeh. Navikli su i da im se taj neuspjeh pripisuje osobno – nedostatku volje, discipline ili upornosti. I onda, kada napokon dobiju učinkovitu terapiju, umjesto osjećaja da liječe bolest, ponekad imaju osjećaj da moraju opravdavati zašto im je pomoć uopće bila potrebna.
Tu su, naravno, i naše poznate „priče s kave“. Svatko zna nekoga tko zna nekoga tko je uzimao lijek i dogodilo mu se nešto strašno. O mogućim nuspojavama svakako treba razgovarati ozbiljno i otvoreno, kao i kod svakog lijeka, ali anegdota nije isto što i medicinski dokaz. Zanimljivo je da kada liječimo debljinu, odjednom se od pacijenta očekuje da dokaže da je prvo dovoljno patio i pokušavao sam.
Što vam kao liječnici najviše smeta u tom javnom licemjerju? Može li takvo prešućivanje imati šire posljedice, odnosno stvarati nerealna očekivanja kod ljudi koji pokušavaju postići slične rezultate bez farmakološke pomoći?
Ne zamjeram ljudima što žele zadržati svoju intimu. Zdravlje je vrlo osobna stvar i nitko nije dužan javno govoriti koje lijekove uzima niti objašnjavati kako je smršavio.
Ono što mi je, međutim, teško razumjeti jest kada upravo oni koji terapiju koriste postanu njezini najglasniji protivnici. Tu više nije riječ samo o privatnosti, nego o poruci koju šaljemo drugima. Ako javno tvrdite da ste spektakularan rezultat postigli isključivo disciplinom, prehranom i treningom, a pritom prešutite važan dio priče, netko s druge strane može mjesecima pokušavati napraviti isto i pitati se: „Što nije u redu sa mnom?“ Tako ponovno dolazimo do ideje da je uspjeh dokaz karaktera, a neuspjeh njegova slabost.
Možda bih, zapravo, voljela da smo jedni drugima malo više podrška, a malo manje konkurencija. Danas se natječemo gotovo u svemu – tko je uspješniji, produktivniji, bolje izgleda, zdravije jede, više trenira, ima boljeg muža i djecu – pa smo, čini se, napravili natjecanje čak i od mršavljenja. A zdravlje stvarno ne bi trebalo biti još jedna disciplina u kojoj moramo pobijediti jedni druge.
Gdje je po vama granica između prava na privatnost kada je riječ o terapiji i problema koji nastaje kada netko javno stvara potpuno drugačiju sliku o tome kako je izgubio kilograme?
Granica je zapravo vrlo jednostavna: svatko ima pravo na privatnost i nitko nije dužan govoriti koju terapiju koristi. Ali ako odlučite javno govoriti o svom mršavljenju i pritom svjesno stvarate potpuno drugačiju sliku o tome kako ste do rezultata došli, onda više ne govorimo o intimi, nego o neiskrenosti.
Tanka je linija između „ne želim o tome govoriti“ i „želim da vjerujete da se dogodilo drugačije“, ali ta linija čini veliku razliku. Prvo je privatnost i to potpuno poštujem. Drugo može stvarati nerealna očekivanja i dodatno hraniti stigmu prema ljudima koji otvoreno koriste terapiju.
Na kraju, možda zvuči banalno, ali svodi se na nešto vrlo ljudsko: ili si čovjek ili nisi. Ne moraš svima ispričati svoju medicinsku povijest, ali ne moraš ni vlastitu priču pretvarati u tuđi osjećaj neuspjeha.
Mislite li da ćemo doći do trenutka kada će razgovor o GLP-1 lijekovima biti jednako normalan kao razgovor o bilo kojoj drugoj terapiji?
Mislim da hoćemo. Uostalom, zanimljivo je koliko se brzo mijenja i naš jezik. Prije deset godina, kad biste za nekoga rekli da se „previše ispikao“, svi bi pretpostavili da govorite o estetskim tretmanima. Danas ta rečenica zahtijeva dodatno pojašnjenje: mislimo li na botoks, filere ili lijekove za debljinu?
A potpuna normalizacija vjerojatno je samo pitanje vremena. Čim prvi veliki influencer odluči da je GLP-1 terapija dovoljno „cool“ da je javno isfura, vjerojatno će se njome početi hvaliti i oni koji je ne uzimaju.
Pogledajte Oprah Winfrey – vrlo je otvoreno progovorila o vlastitom iskustvu s lijekovima za debljinu i time sigurno pridonijela destigmatizaciji terapije. Danas je njezino iskustvo postalo toliko relevantno u javnosti da je se o toj temi gotovo pita za mišljenje kao da je liječnica. To je istodobno i snaga i opasnost celebrity kulture: osobno iskustvo može otvoriti važnu temu, ali ipak nije isto što i medicinska ekspertiza.
Svejedno, napredujemo. Možda se to još javno ne vidi dovoljno, ali u svakodnevnim razgovorima svakako. Prije desetak godina rijetko ste na portalima mogli pročitati da je debljina kronična bolest. Danas smo barem taj prvi korak napravili. A kada prihvatimo bolest, vjerujem da ćemo s vremenom jednako normalno prihvatiti i njezino liječenje.