Svi znamo što je love bombing. Toliko dobro da je termin odavno pobjegao iz psiholoških tekstova i završio na TikToku kao trend, Instagramu, podcastima i grupnim chatovima. Pomalo me nervira ta isforsirana terminologija psihologa amatera (ili još gore kada nisu amateri), no love bombing je stvaran. Ako vas netko nakon nekoliko spojeva zatrpa porukama, komplimentima, planovima za zajedničku budućnost i osjećajem da ste najposebnija osoba na svijetu, velika je šansa da će netko u komentarima napisati: “Pazi, to je love bombing.” No, posljednjih mjeseci sve češće nailazim na drugi izraz: friend bombing.
Na prvu zvuči kao mlađa, manje zlobna sestra love bombinga. Kao još jedan termin koji je internet izmislio kako bi opisao nešto što se oduvijek događalo. Ljudi se sprijatelje, ljudi se udalje. Ništa novo. Ipak, što više čitam tuđa iskustva, a iskreno i promatram vlastita prijateljstva i prijateljstva ljudi oko sebe, sve više mislim da se iza tog izraza krije nešto daleko zanimljivije. I bolnije.
Mogu sasvim iskreno reći da sam bila “žrtva” friend bombinga. Pardon, riječ “žrtva” koja se koristi na mrežama zapravo implicira odsutnost vlastite odgovornosti, a svi znamo da za sve treba dvoje. Zato ću reći da sam sudjelovala u friend bombingu. To što sam mislila da se radi o iskrenom prijateljstvu i ljubavi prema nekome kao ljudskom stvorenju, to je moj problem. Sad sam mnogo obazrivija.

ŠTO JE FRIEND BOMBING
Za one srećnike koji se nisu našli u sličnoj situaciji: friend bombing opisuje situaciju u kojoj nova osoba u vaš život ulazi intenzitetom koji inače povezujemo s dugogodišnjim odnosima. U kratkom roku saznajete stvari za koje bi vam trebale godine prijateljstva da ih saznate. Dopisujete se od jutra do mraka. Upoznajete prijatelje. Oni upoznaju vaše. Odjednom ste u svim planovima i u svim razgovorima.
Prije nego što ste stigli shvatiti što se događa, postali ste bliski.
A onda jednoga dana više niste. Taj dan se obično dogodi kada toj drugoj osobi više niste potrebni da ostvari neki cilj. Emotivni ili operativno-poslovni, potpuno je svejedno.
Love bombing i friend bombing dijele mnogo sličnosti. Oba se temelje na intenzitetu. Oba stvaraju osjećaj posebnosti. Oba ubrzavaju odnos do brzine koja djeluje uzbudljivo, ali često nema puno veze sa stvarnom bliskošću. Razlika je u tome što smo prema romantičnim odnosima postali oprezni. Naučili smo prepoznavati obrasce. Naučili smo postavljati pitanja. Kod prijateljstava to gotovo nikada ne radimo.
Ako vam netko nakon tri spoja kaže da vas voli, mnogi će podići obrvu. Ako vam nova prijateljica nakon dva tjedna kaže da se osjeća kao da vas poznaje cijeli život, većina će to doživjeti kao kompliment.
Većina ljudi prijateljstva još uvijek smatra sigurnom zonom. Mjestom na kojem manipulacija nije predviđena (koja greška!). Prostorom koji automatski povezujemo s iskrenošću, podrškom i dobrim namjerama. (Još veća greška!)
Istovremeno živimo u trenutku u kojem su prijateljstva postala važnija nego ikada.
Internet posljednjih nekoliko godina otvoreno slavi prijateljstva. Grupna putovanja. Prijatelji kao srodne duše. Mnogi će reći da je to reakcija na desetljeća tijekom kojih je romantična ljubav bila predstavljena kao vrhunac ljudskog iskustva, a realno znamo da nije tako, već su samo jedno od njih. Danas sve više ljudi otvoreno govori da su im prijatelji važniji od partnera, da su najvažnije životne lekcije naučili kroz prijateljstva i da upravo u njima pronalaze osjećaj pripadanja.
Sve je to u redu. Muke nastaju kada počnemo očekivati da (svaka?) nova osoba odmah zauzme mjesto koje su nekada gradile godine.
Nije slučajno što se friend bombing pojavljuje u sadašnjem trenutku. Društvene mreže promijenile su način na koji gradimo bliskost. Nekada ste nekoga upoznavali postupno. Danas u nekoliko dana znate što sluša, gdje putuje, kako izgleda njezin stan, što je jela za doručak, kakav odnos ima s roditeljima i koju terapiju pohađa. Količina informacija stvara dojam bliskosti čak i kada ona zapravo još ne postoji.
Pristup nečijem životu počeli smo brkati s odnosom.
Zato je tako lako povjerovati da je netko postao važan dio našeg života nakon nekoliko tjedana poznanstva. Intenzitet djeluje kao dokaz povezanosti. Neprestana komunikacija djeluje kao dokaz povjerenja. Dijeljenje osobnih priča djeluje kao dokaz intimnosti.
A nijedna od tih stvari sama po sebi nije intimnost.
Prava bliskost nastaje puno sporije i često je daleko manje spektakularna. Ne gradi se kroz maratonske glasovne poruke, nego kroz dosljednost. Kroz ljude koji se javljaju i kada više nisu uzbuđeni novim poznanstvom. Kroz prijatelje koji ostanu prisutni kada nema zabava, putovanja, profesionalnih prilika.

Ipak mislim da friend bombing nije uvijek priča o manipulaciji. Ponekad jest. Postoje ljudi koji traže pažnju, kontakte, status ili emocionalnu podršku bez stvarne želje za uzajamnim odnosom. No dio fenomena proizlazi i iz kulture koja je postala nestrpljiva prema svemu što se razvija polako.
Brzina je postala poželjna osobina gotovo svakog odnosa. Ako povezanost nije trenutna, često pretpostavljamo da je nema. Ako ne osjetimo intenzitet, pitamo se postoji li uopće kemija. Ako odnos ne djeluje posebno nakon nekoliko tjedana, već tražimo sljedeći.
Prijateljstva, baš kao i ljubavne veze, rijetko funkcioniraju na taj način. Najvrjedniji ljudi u našim životima su oni koji ostanu kada početno uzbuđenje i prilike koje im možemo pružiti odavno prođu.