U posljednjih nekoliko godina domaća kreativna i poduzetnička scena dobila je novu generaciju ljudi koji ne vole stroge podjele između posla, hobija i osobnih interesa. Među njima je i Fran Mubrin, čije se ime sve češće pojavljuje u kontekstu projekata, suradnji i ideja koje privlače pažnju upravo zato što djeluju promišljeno, a istovremeno neopterećeno očekivanjima.
Kod Frana je teško izdvojiti samo jednu stvar kojom se bavi. Njegov profesionalni put sastavljen je od različitih interesa koji se prirodno nadovezuju jedan na drugi, stvarajući priču koja nije rezultat unaprijed zacrtanog plana, već kontinuirane znatiželje i spremnosti na istraživanje novih mogućnosti i baš zato smo odlučili s njime razgovarati.
Godinama si u kreativnoj industriji i advertisingu. Imaš li osjećaj da je danas teže nego ikad napraviti nešto što ljudima stvarno ostane u glavi?
Napraviti nešto iznimno dobro je teško — i to je konstanta. Ono što se promijenilo jest da je „prosječno dobro” postalo svačije. Alati su moćni i dostupni, ali usprkos toj prosječnosti ljepota se ipak nije standardizirala. Vrijednost zanata nije nestala, već je postala vidljivija nego ikad. A za one koji znaju koristiti AI otvorila se i nova prilika za izradu stvari koje prije nisu bile moguće. Ono što ljudima ostane u glavi nije uvjerenje da smo nešto napravili savršeno, nego trenutak u kojem su se prepoznali. Razumijevanje njihova trenutka, namjera i proces iza rada – to je ono što ne možeš standardizirati. I upravo tu leži vrijednost.
Što te danas još može iskreno inspirirati, u trenutku kad smo svi konstantno bombardirani sadržajem?
Najčešće inspiraciju nalazim u ljudima oko sebe i u prirodi – to je moj moment, dvije stvari koje me uvijek iznova pokrenu. Volim ljude u 404 agenciji, volim ribolov, volim trčanje, ali uz to moram priznati da me jednako inspiriraju internet i tehnologija. Kad sam u fazi traženja, uvijek si u bradu kažem da sam hibrid: volim minimalizam i maksimalizam, jedan dan bih živio u selu, drugi u gradu, jedan dan jeo kebab, drugi istarski gazpacho. Mogao bih to dokazivati još dugo, ali to prepuštam nekom fizičkom susretu, kad se sretnemo izvan ovog teksta. 🙂
Dosta se priča o tome da kreativna industrija sve više “ubrzava”. Misliš li da zbog toga gubimo dubinu ili samo mijenjamo način na koji stvaramo?
Ubrzavanje nije problem, meni često dođe da kažem zašto dan ne traje duplo duže, što bih sve mogao kreativno stvoriti. Iz tog razloga mislim da je ubrzanje pozitivna stvar. AI alati su nam tu dali dar: analize za koje je nekad trebalo tjednima sad se rade za sat vremena. To vrijeme možemo vratiti tamo gdje stvarno pripada, u odnos, u razumijevanje, u ono što stroj ne može odraditi umjesto tebe.
I tu dolazimo do nečega što mi se čini važnim: brend više ne živi samo u onome što čovjek vidi i osjeti. Sve češće živi u onome što strojevi o njemu govore jedni drugima. Ako tvoj rad nema dubinu, strukturu i jasnu namjeru ispod površine, nema ga ni tamo gdje se danas sve češće donose odluke.
Kako znaš da je neka ideja dobra? Imaš li neki svoj unutarnji kriterij ili je to više instinkt?
Ja sam tu dosta pragmatičan. Dobra je ona ideja koja rješava konkretan problem. Ako je problem propitkivanje i otvaranje pitanja, ideja koja to radi vjerojatno je dobra. Ako je problem prodaja, ideja koja to radi je dobra. A ako je u razvoju držimo samo za sebe, lako promašimo i postanemo subjektivni. Zato se u početnoj fazi trudim dijeliti je sa što više ljudi i tu mi je jasno zašto obožavam agencijsku dinamiku i okruženje velikog kolektiva. Ideje se u takvom okruženju mogu tresti i testirati, stalno i bez milosti.
U jednom intervjuu spomenuo si važnost rasta i kreativnog rizika. Koliko si danas spreman riskirati u radu, a koliko s godinama ipak postaneš oprezniji?
Za kreativce jedini pravi rizik nije pogriješiti, nego ne isporučiti vrijednost. Mi ne prodajemo krumpire. Prodajemo razmišljanja koja čine da drugi bolje prodaju svoje, a sve češće i ideju kako da im krumpiri uopće bolje rastu. U trenutku kad uđeš dovoljno duboko u tuđi problem, prestaješ biti netko tko izvršava i postaješ netko tko suodlučuje.
Zato ne vjerujem u opreznost kao vrlinu. Što više godina skupljaš, to je veća napast da igraš na sigurno i ponavljaš ono što je već jednom upalilo. Paul Arden je to sažeo savršeno: „old golfers don’t win.” Ne zato što izgube vještinu, nego zato što počnu štititi ono što imaju umjesto da idu po ono što bi mogli imati.
Kako gledaš na AI alate u kreativnom procesu? Jesu li ti više alat, prijetnja ili samo nova faza kroz koju industrija prolazi?
Definitivno je alat kad treba nešto zacrtati ili vizualizirati. Ali kad gledaš širinu, AI je više od alata, on je intermedij i velik industrijski pomak kroz koji ćemo svašta novo naučiti. Tu nema puno dvojbe: o svemu znamo malo i pred nama je samo učiti, učiti i učiti.
Imaš li osjećaj da ljudi danas sve više traže autentičnost, čak i kad možda ne znaju točno objasniti što im to znači?
Ja mislim da je potreba za autentičnošću duboko ljudska. Već to što sebe nazivamo „ja” govori da imamo osjećaj nekog vlastitog, neponovljivog sebe, i prirodno je da ga želimo izraziti. Iako, ako ćemo iskreno, autentičnost kao vrijednost zapravo je prilično mlada. Stoljećima su ljudi puno više cijenili čast, dužnost, pripadnost zajednici. Tek negdje od romantizma naovamo postaje važno biti vjeran „svom pravom ja”. Tako da to nije nešto vječno, nego nešto što smo s vremenom sve više počeli vrednovati.
A zašto baš sad? Zato što je vrlo lako napraviti nešto prosječno dobro. AI je po prirodi nekakva srednja vrijednost, prosjek svega što je vidio. I upravo zato autentičnost postaje ono što te razlikuje. Što je prosjek dostupniji svima, to više vrijedi ono što je samo tvoje.
Koliko je teško ostati kreativan kad kreativnost postane posao i svakodnevica?
Iskreno ne znam na ovo odgovoriti, jer meni ovo nikad nije bio posao. Ja se u ovome igram i uživam. Nekad je teško i naporno, ali nikad to ne doživljavam kao nešto nametnuto.
Postoji li nešto što te u današnjoj komunikaciji i marketingu posebno živcira?
Volim marketing i volim komunikaciju. Ono što me živcira je površnost, neambicioznost i neiskrenost u odnosima. I, naravno, LinkedIn hustleri bez kredibiliteta.
Je li “jajeftiček” nastao kao bijeg od komercijalnog rada ili baš kao njegov prirodan nastavak?
“Jajeftiček” je nastao isključivo kao unutarnji proces mene samog sa sobom. Taj projekt je odraz mene koji želi stvarati lijepe stvari, odraz mene koji si želi podariti više sretnih stvaralačkih trenutaka. Sigurno je u njemu i traženje neke tišine od komercijalnog stvaranja, ali nikako bijeg.
Zašto ti je bilo važno da izložba bude kratkotrajna, gotovo prolazna?
Odgovor je zapravo pragmatičan: tako sam dobio prostor pa sam se prilagodio, i nema tu prevelike filozofije. Mogu samo reći da je na kraju ispalo slatko i kratko.
Što misliš da danas najviše nedostaje domaćoj kreativnoj i kulturnoj sceni?
Mislim da imamo jako dobru kreativnu i kulturnu scenu, iznimne dizajnere, kreatore sadržaja, dobre artiste. Ali nedostaje nam možda kolektivnog ukusa i društvene kreativne inteligencije.
Tako da svima nam preostaje neki društveni preodgoj, da cijenimo umjetnost, jer mislim da nas ona oplemenjuje i spašava kad je teško. Nije tu pitanje ega, da budemo uzvišeni, nego upravo da budemo prizemni, ljudski, i da razumijemo svijet koji je često vrši kompleksan pritisak na nas.
Kad makneš rokove, klijente i kampanje, što te privatno najviše vuče stvaranju?
U stvaranju me najviše vuče stvaranje. Znači, da stvoriš iz ničega nešto. Mislim da je to najljepši dio spoznaje da si živ: dobiti tu satisfakciju da si nešto stvorio je predivno. A to sam rekao i gore, pa eto ponovio sam se dva puta jer je bitno, a mogo bih i još 100.
Koju bi jednu stvar volio da mlađi kreativci što prije nauče?
Naučite njegovati ukus. A ukus je zapravo briga: briga za korisnika, briga za vlastiti zanat, briga za krajnji rezultat. To je neprekidan proces razlučivanja onoga što pogađa od onoga što promaši. I u tome trebate dokazati da imate kreativnu energiju, da stvarate iz vlastite unutarnje potrebe, a ne samo zato što tržište nešto traži.
