Ivan Dorotić jedno je od onih imena koje ćete često susresti kada se govori o dizajnu, arhitekturi, vizualnoj kulturi i gradu kao prostoru koji svakodnevno živimo. Kao osnivač i urednik Vizkulture, fotograf arhitekture te komunikacijski i kulturni strateg, već godinama prati, dokumentira i komentira promjene na domaćoj kreativnoj sceni. Njegov rad obilježava zanimljiv spoj znatiželje, kritičkog promišljanja i sposobnosti da naizgled svakodnevne detalje promatra kroz širi društveni i kulturni kontekst.
Iako ga mnogi prvenstveno povezuju s vizualnom kulturom, Dorotićev interes daleko nadilazi estetiku. Od javnog prostora i arhitekture do medija, dizajna i načina na koji gradovi komuniciraju sa svojim stanovnicima, njegove opservacije često otvaraju pitanja o tome kako živimo, što nas okružuje i koliko pažnje pridajemo stvarima koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Upravo zato razgovori s njim rijetko ostaju samo na površini slike.
Vizkultura postoji već godinama i prati promjene na domaćoj kulturnoj i dizajnerskoj sceni. Kada danas pogledaš unatrag, što se najviše promijenilo u načinu na koji govorimo o vizualnoj kulturi?
U 13 godina od pokretanja Vizkulture, poglavito zbog interneta i društvenih mreža, način na koji proizvodimo i konzumiramo slike promijenio se skoro do neprepoznatljivosti. Ali kada govorimo o vizualnoj kulturi u hrvatskom kontekstu, čini mi se da tu baš i nije. 😀 Promjene možda djeluju realne nama koji dolazimo iz kreativnih industrija – dizajna, mode, umjetnosti, marketinga, kulture, ili medija, područja u kojima vizualna komunikacija ima sve snažniji značaj, utjecaj i poantu, no u širem društvenom kontekst, svakodnevnom životu i općoj razini razumijevanja vizualne kulture, estetske pismenosti, čini mi se da je pomak, nažalost, nerazmjeran vremenu koje je prošlo. Ovih se dana obilježilo deset godina od velikog prosvjeda stotina tisuća građana za kurikularnu reformu našeg školstva, koja se nikada nije dogodila. Da se dogodila, danas bi već imali prve generacije srednjoškolaca koji su prošli kroz osuvremenjenije obrazovanje, pa tako, između ostalog, imali znatno više sati likovne kulture, a onda i razvijeniju vizualnu pismenost, više alata za razumijevanje prostora, slike, dizajna, medija…
Danas svi proizvodimo i konzumiramo slike brže nego ikad prije. Misliš li da smo postali vizualno pismeniji ili samo vizualno prezasićeni?
Nikad u povijesti, niti približno, nismo bili toliko izloženi slikama. Ironično je da danas, zahvaljujući mrežama i telefonima u našem džepu, svi imamo pristup tolikoj količini arhive, povijesti, referenci, aktualnosti i sve moguće potencijalne inspiracije, ali je svejedno toliko toga novog što se stvara sasvim generičko i jako slično. Kao da izloženost beskrajnom bazenu svega umjesto kreativnosti i raznolikosti rezultira repeticijom, ponavljanju istih vizualnih obrazaca, algoritmima unificiranosti…
Globalni trendovi danas se šire nevjerojatnom brzinom, ono što nastane u jednom dijelu svijeta vrlo brzo postane dominantan estetski jezik posvuda, govorili mi o modi, dizajnu, interijerima… To nas apsolutno vizualno zasićuje, ali bojim se da kao društvo ne razvijamo vizualnu pismenost i dublje razumijevanje slike, prostora ili dizajna, to samo znači da trendovi brže dolaze do nas.
Što ostaje kada trend maknemo sa strane? Ostaje činjenica da je velik dio onoga što nas okružuje vizualnom kvalitetom poprilično banalano, nekvalitetno, generičko i loše. Ako izađemo iz područja kulture i kreativnih industrija i pogledamo svakodnevicu, to postaje još očitije. Otvorite, recimo, bilo koji oglasnik nekretnina i pogledajte kako izgledaju stanovi po Hrvatskoj koji se prodaju za nezamislivo ogromne novce. Novogradnje, starogradnje, novouređeni, obnovljeni, stari, koji god.… Tu je možda najbolje vidljivo koliko su vizualna kultura, estetika, kultura stanovanja i svijest o prostoru zapostavljeni, i da u našem društvu gotovo da ne postoje. Vizualna pismenost nije pitanje količine slika kojima smo izloženi, nego sposobnosti da ih razumijemo, akceptiramo, nešto naučimo i to koristimo. Nisam siguran da smo na tom području napravili neki značajan napredak.
Kao urednik, gdje povlačiš granicu između dokumentiranja kulture i aktivnog sudjelovanja u njenom oblikovanju?
Uh, teško mi je povući tu crtu, mislim da je permanentno porozna. Kao što vjerojatno i sama znaš, kad uređuješ medij onda biraš teme, ljude, fenomene, projekte i pojave kojima daješ medijski prostor, pa neizbježno sudjeluješ u oblikovanju kulturnog polja i scene, nikad nisi samo neutralni promatrač. Kao mediji imam(o) odgovornost definiranja relevantnog, važnog i kvalitetnog, usmjeravanja pažnje… U tom smislu, Vizkultura sigurno ne djeluje samo kao arhiv ili kronika onoga što se događa na sceni, jer kroz sadržaj koji objavljujemo nastojimo prepoznati i naglasiti ono što smatramo kvalitetnim, zanimljivim ili drugačijim, a time neminovno sudjelujemo u oblikovanju pozicije kulture i umjetnosti danas.
S druge strane, meni je ovu granicu dodatno teško povući jer moj profesionalni identitet nije samo urednički, jer djelujem i kao fotograf arhitekture te kao komunikacijski i kulturni strateg na projektima iz područja kulture, umjetnosti i arhitekture…Nisam netko tko kulturu samo promatra i dokumentira izvana, nego u različitim ulogama sudjelujem u njezinom stvaranju, produkciji, promociji i razvoju… Zato sam stalno negdje između, balansiram na toj crti 🙂
Koliko vizualna kultura zapravo utječe na to kako doživljavamo grad u kojem živimo? Može li dizajn promijeniti atmosferu grada jednako kao arhitektura ili ljudi?
Kad govorimo o gradu, obično prvo pomislimo na arhitekturu, urbanizam ili ljude koji u njemu žive. Između tih slojeva postoji cijeli niz vizualnih elemenata koji oblikuju naše svakodnevno iskustvo korištenja prostora – od signalizacije i javnih informacija do oglašavanja i načina na koji grad vizualno komunicira sa svojim stanovnicima, na svakom polju. Dizajn sigurno ne može zamijeniti dobru arhitekturu, ali itekako može promijeniti atmosferu grada i to kako ga doživljavamo. Dovoljno je usporediti prostor koji je zatrpan lošim reklamama, zagušen multipliciranim ekranima i vizualnim šumovima, s prostorom koji je promišljeno oblikovan i u kojem postoji osjećaj reda, hijerarhije i poštovanja prema javnom prostoru.
Takve situacije snažno utječu na to osjećamo li se u gradu ugodno, smireno i povezano s prostorom ili pak preopterećeno, izgubljeno i nervozno. Upravo zato važna su pravila koja uređuju oglašavanje, izgled javnih površina, način označavanja prostora ili odnos prema povijesnim cjelinama, sve su to elementi koji zajedno grade (vizualni) karakter grada. Kod nas se o tim temama još uvijek premalo razgovara i često se vizualna kultura doživljava kao nešto dekorativno ili sporedno, iako je riječ o važnom javnom interesu. Način na koji oblikujemo vizualno okruženje govori mnogo o tome kakav odnos imamo prema prostoru u kojem živimo i kakve atmofere možemo stvoriti.
Projekt Plakatiranje vraća fokus na plakat kao fizički medij u vremenu digitalne dominacije. Što plakat u javnom prostoru još uvijek može učiniti što ekran ne može?
Iza ekrana smo (donekle) anonimni, ispred plakata u javnom prostoru nismo. Digitalni sadržaj uglavnom konzumiramo individualno, u kontroliranom okruženju, a algoritmi se pobrinu da vidimo samo ono što nas zanima, što tražimo ili što nam treba. Plakat na javnom mjestu je suprotan tome – on ulazi u zajednički prostor, susreće ljude koji ga nisu tražili niti htjeli vidjet i postaje dio gradske svakodnevice. Zbog toga su i reakcije drugačije: netko će ga fotografirati, netko ignorirati, netko išarat, uništit ili pozvati policiju zbog njegova sadržaja. Sve navedene reakcije znak su da je plakat uspio izaći iz komunikacijskog balona i postao dio realiteta. Upravo ta fizička prisutnost i mogućnost neposredne reakcije nešto su što ekran teško može zamijeniti, jer plakat u javnom prostoru još uvijek ima mogućnost sudara sa stvarnim životom.
Mislim da plakat kao medij i dalje ima velik neiskorišten potencijal, no čini mi se da smo postali pomalo oprezni, pa i uplašeni kada je riječ o javnoj komunikaciji. Plakati su često danas vrlo kontrolirani, predvidljivi i sigurni, osobito kada dolaze iz korporativnog ili institucionalnog okruženja. Nedostaje im više hrabrosti, autorske slobode i spremnosti na rizik, žao mi je to… Javni prostor trebao bi biti mjesto dijaloga, propitivanja i iznenađenja, a ne samo prostor pažljivo filtriranih poruka koje nikoga neće uznemiriti.
Postoji li trenutak kada plakat prestaje biti informacija i postaje kulturna intervencija ili čak komentar društva?
Meni plakat postaje zanimljiv tek onda kada prestane biti samo informacija. Naravno da je njegova osnovna funkcija obavijestiti – o koncertu, izložbi, događaju ili novoj političkoj stranci, ali najbolji plakati nikada nisu samo to. Oni imaju stav, reagiraju na vrijeme u kojem nastaju i pokušavaju uspostaviti dijalog s promatračima. Svaki plakat vrlo brzo može postati (kulturna) intervencija ili društveni komentar, čim zauzme neku poziciju, čim postavi pitanje, čim provocira, kritizira ili otvori prostor za razmišljanje – on izlazi iz sfere informacije i ulazi u prostor dijaloga. To se vrlo jasno vidjelo i kroz naš projekt Plakatiranje: iako autori kada smo ih pozvali da sudjeluju nisu dobili zadatak da komentiraju društvo, struku ili politiku, velik broj radova spontano je otišao upravo u tom smjeru.
I to nije slučajno, jer kada autoru date priliku da progovori u javnom prostoru, bio on digitalan ili stvaran, prirodno je da ga želi iskoristiti kako bi reagirao na svijet oko sebe – to je jedna od temeljnih funkcija umjetnosti, dizajna i vizualne komunikacije. Uostalom, živimo u vremenu u kojem je postalo nemoguće ostati potpuno neutralan. Društvene, političke i kulturne promjene toliko su prisutne da se reflektiraju u svakom području djelovanja, zašto bi plakat bio iznimka? I rekao bi da je upravo u tome njegov ogroman potencijal i trajna vrijednost, ne da nam nešto objasni ili proda, nego da nas na trenutak zaustavi, da nas natjera da zauzmemo stav, složimo se ili ne složimo, da izazove reakciju.
Tijekom rada na različitim projektima sigurno si vidio ogroman raspon autorskih pristupa. Što danas razlikuje dobar vizual od onog koji je samo estetski privlačan?
Jedna od najzanimljivijih stvari u projektu Plakatiranje upravo je bila raznolikost autorskih pristupa, jer kada na jednom mjestu okupite 259 autora postane nevjerojatno, impresivno i inspirativno koliko različitih odgovora ljudi mogu dati kroz isti medij. To je možda i najljepši dokument da dizajn nije samo potvrda stila i estetike nego način razmišljanja.
Dobar vizual danas je, više nego ikad prije, zbilja lako napraviti. Teško je napraviti nešto što ima razlog postojanja- razlika je u onome što stoji iza priče. Danas imamo sve bolje alate, beskonačne izvore inspiracije, umjetnu inteligenciju i tehnološke mogućnosti koje omogućuju da vrlo brzo dođemo do vizualno atraktivnog rezultata, estetika je postala dostupnija nego ikad. Ali što se nalazi iza slike? Koja je ideja i koncept? Što autor pokušava reći? Koji je kontekst nastanka rada? Što razlikuje rad koji će nam privući pažnju na nekoliko sekundi od rada kojem ćemo se vraćati i o kojem ćemo razmišljati još dugo nakon što ga prestanemo gledati. U knjizi Plakatiranje zato smo ravnopravno s plakatima postavili njihove opise, da kontekstualiziraju sam rad.
Živimo u vremenu brzih reakcija i površne konzumacije sadržaja, vizuali koji su samo estetski privlačni često funkcioniraju upravo na toj razini, privuku pogled, dobiju reakciju i vrlo brzo nestanu. Problem je što ih jednako brzo i zaboravimo.
Čini se da granice između kulture, dizajna, mode i medija sve više nestaju. Je li to znak razvoja scene ili gubitka jasnih identiteta?
Ne vidim to kao gubitak, naprotiv, mislim da je to prirodna evolucija kulturne proizvodnje, neki logičan odraz stvarnosti u kojoj jesmo. Čini mi se da granice nisu nestale zato što su postale nevažne, već zato što su postale previše ograničavajuće za uvjete u kojima živimo. Nekad smo relativno jasno razlikovali medije, modne brendove, kulturne institucije, izdavaštvo ili dizajnerske studije. Danas to baš i nije tako, sve se te sfere međusobno preklapaju i utječu jedna na drugu. Ne zato što je netko odlučio ukinuti granice, nego zato što način na koji stvaramo, komuniciramo i konzumiramo (vizualni) sadržaj više ne prati stare podjele, znak je aktualne stvarnosti i vjerojatno nema nazad.
Prije smo govorili o časopisima, kolekcijama, izložbama ili objektima, a danas sve više govorimo o platformama koje istovremeno proizvode sadržaj, identitet i zajednicu – i to je poanta. Modni brend može funkcionirati kao medij, medij može djelovati kao kulturna institucija, kulturni projekt može istovremeno biti i izdavaštvo i edukacija, a bit svega je zajednica ljudi okupljenih oko iste ideje. Pitanje više nije kojoj disciplini nešto pripada, nego kako funkcionira unutar šireg kulturnog ekosustava, kako komunicira, kako okuplja ljude, kako stvara zajednicu i značenje i koje je to značenje. Ako danas želite raditi dobar dizajn, kvalitetnu umjetnost ili relevantan medij, morate razumjeti puno širi kontekst od vlastite discipline.
Kada hodaš Zagrebom, što ti prvo privuče pažnju? Ono što je dobro dizajnirano ili ono što vizualno “ne funkcionira”? Što nam takvi detalji govore o društvu u kojem živimo?
Sigurno mi prvo pažnju privuku stvari koje ne funkcioniraju. Mislim da je to prirodno kada negdje dugo živiš, grad koji voliš istovremeno te najviše i nervira, jer ga poznaješ do detalja i stalno vidiš što bi moglo i trebalo bit bolje.
Živim u centru Zagreba i taj prostor je još uvijek razvaljen skelama, posljedicama potresa i postpotresne obnove, grad je postao gradilište, a privremena rješenja često su postala trajna. Prostorno, orijentacijski i u smislu korištenja javnog prostora, ulica, trgova – puno toga je katastrofalno, djeluje nedovršeno i kaotično. Mene posebno frustrira i nervira način na koji se kao društvo odnosimo prema javnom prostoru. Ljudi ga olako uzurpiraju, prisvajaju ono što je zajedničko, ograđuju, blokiraju, improviziraju i rijetko razmišljaju o tome kako njihove odluke utječu na druge korisnike, invalide, roditelje s kolicima…
Vizualno me posebno smeta sve veća količina svjetlećih reklama, ekrana i svakog oblika agresivnog oglašavanja, koje je k tome često i odvratno i ružno. Mislim da nam je svima ekrana na vrh glave i da javni prostor ne mora postati još jedan nastavak tog istog napada na pažnju, ako smo već okruženi ekranima od jutra do mraka, ne vidim razlog da i javni prostor dodatno pretvaramo u produžetak istog iskustva, ajmo bar tamo odmorit od toga. Ne mislim da je rješenje u zabranama, nego u promišljenim pravilima koja će štititi kvalitetu prostora u kojem živimo.
Ponekad mi se čini da smo potpuno izgubili osjećaj za mjeru. S jedne strane živimo u vremenu rekordnih cijena nekretnina i stalno slušamo kako je razlog tome neka kvaliteta, a s druge strane pristajemo na vrlo loša prostorna i vizualna rješenja, kao da smo se pomirili s time da grad treba i smije biti skup, ali je istovremeno OK da je izuzetno neugodan za život. To sve govori u prilog onome o čemu pričamo cijelo vrijeme: kada društvo nije vizualno odgojeno, to se prelijeva na sve: na stanove, ulice, plakate, zgrade, reklame…. Na odnos prema javnom prostoru. Divlji smo i neodgojeni po pitanju korištenja istog.
Ako bi morao zamisliti kako će netko za pedeset godina čitati današnju vizualnu kulturu kroz plakate, medije i javni prostor, što misliš da bi im bilo najzanimljivije ili najčudnije?
Što sam stariji, to mi se ovakva pitanja čine manje futuristička nego prije. Kad sam bio mlađi, 25 ili 50 godina zvučalo je kao neka potpuno druga civilizacija, danas mi se čini da vrijeme prolazi puno brže, a da se stvari mijenjaju puno sporije nego očekujemo. Iz moje osobne perspektive: prošlo je više od četvrt stoljeća otkad sam došao u Zagreb na faks, to zbilja nije kratko razdoblje već ozbiljan komad vremena, a ako usporedim grad tada i sada, šokira me koliko se malo toga suštinski promijenilo. Zato treba bit oprezan kada govorimo o tome kako će netko za pedeset godina gledati na naše vrijeme. Uostalom, kada se mi danas vraćamo pedeset godina unatrag fascinira nas ono najbolje što je preživjelo, oduševljeni smo dizajnom i nasljeđem 70-ih, 80-ih.… No ne znam hoće li se ljudi 2075. diviti našem vremenu zbog onoga što smo napravili u javnom prostoru, urbanizmu ili vizualnoj kulturi. Čini mi se da bi ih moglo više fascinirati ono što su im ostavili Austro-Ugarska ili modernistički projekti iz druge polovice 20. stoljeća nego ono što smo mi dodali između.
Pitanje je što će ostati od nas i iza nas! Zato mi je naša knjiga Plakatiranje bila važna. Ne samo kao publikacija, nego kao opipljiv fizički arhiv koji ostaje. U vremenu u kojem sve nestaje u digitalnom protoku, važno je neke stvari sačuvati na papiru, kao artefakt jednog vremena, načina razmišljanja i segmenta vizualne kulture koji bi inače vrlo lako mogao nestati u brzini digitalnog okruženja. Kao dokaz da je nešto postojalo, da je netko razmišljao, stvarao, reagirao.
Danas se puno govori o proizvodnji sadržaja, a meni se čini da ćemo uskoro morati početi puno ozbiljnije govoriti o njegovom pamćenju. Jer ogromna količina onoga što danas stvaramo postoji samo unutar platformi koje ne kontroliramo: fotografije su na mrežama, tekstovi na portalima koji će se možda ugasiti, komunikacija na aplikacijama koje će možda prestati postojati, videa na platformama koje će promijeniti algoritme ili modele poslovanja. Ogroman dio našeg kulturnog nasljeđa nalazi se u nečemu što djeluje trajno, a zapravo je vrlo krhko. Suludo je da nikad nismo proizvodili više sadržaja i slika, a ogromno je pitanje što će od njih ostati i kako. Jer bez pamćenja nema ni kulture ni kulturne memorije.
