Fotografije koje će vas nadahnuti da spakirate kovčege i otisnete se u nepoznato

Upoznajte fotografkinju Ivanu Vareško
31.08.2022.
IMAGE SOURCE: Ivana Vareško
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

“There was nowhere to go but everywhere, so just keep on rolling under the stars” napisao je u svom proslavljenom romanu “Na cesti” Jack Kerouac raspirujući u čitatelju neutaživu želju za avanturom, za pronalaženjem ljepote koja se krije u nepoznatom i, na koncu, za životom samim, izvan rutina, navika i sigurne, uspavane svakodnevice. Upravo je to rečenica koja nevidljivim nitima prožima sve fotografije Ivane Vareško, nježne, mekane i tople, protkane vječitim, pomalo djetinjim pogledom na svijet prepunim radoznalosti, bez trunke straha koji nas prečesto obuzdava u našim odraslim životima. Baš zato, Ivanine su fotografije čudesno nadahnuće, podsjetnik da u kaosu svakodnevice ne zaboravimo živjeti, poziv da istražujemo, hodamo nepoznatim putevima i otkrijemo čari spontanosti, bez previše planiranja i razmišljanja. I Ivana sama, kao i fotografije koje bilježi na svojim avanturama diljem planeta, dokaz su da baš takva putovanja, ona koja nas izbacuju daleko iz zone sigurnosti, pišu najljepše i najvažnije priče, one koje nas obogaćuju i nakon kojih više nikad nismo isti.

Tvoje fotografije tako su divne i pune života, i to u tolikoj mjeri da čovjek naprosto poželi otisnuti se na neko putovanje i uživati u svim neočekivanim avanturama koje će ga putem snaći. Što te u putovanjima toliko privlači i kada si se, ustvari, zaljubila u dokumentarnu fotografiju?

Hvala ti Tina, mislim da ne postoji veći kompliment od toga da moje fotografije pozivaju na putovanja. Jako sam radoznalog duha i mislim da me kod putovanja najviše privlači upravo taj osjećaj nepoznatog, prostor za upoznavanje novih mjesta, kultura, običaja i ljudi. Fotografija je u mom životu prisutna od kada znam za sebe. Naime, baka je bila fotograf, a djed snimatelj i upravo su mi oni usadili tu ljubav prema fotografiji, ali i putovanjima. Djed mi je poklonio prvi fotoaparat, svoju staru Kodak Retinu, a kako su oni bili strastveni putnici upravo su me oni odveli na prvo putovanje. Moja prva ljubav je dokumentarni film, što sam i studirala. Dok sam bila na faksu i neko vrijeme nakon toga sam na putovanjima snimala kratke filmiće, ali u zadnjih nekoliko godina uglavnom fotografiram. Povučene sam prirode i volim upijati i dokumentirati događaje oko sebe bez nametanja, a fotografija mi upravo to dozvoljava.  

Nedavno si objavila priču o svom putovanju u Patagoniju na koje si otišla sama te kako je to bilo jedno od najboljih iskustava u životu. Zašto su solo putovanja toliko posebna i što nas takva putovanja mogu naučiti?

Solo putovanja su prekrasna jer nam omogućavaju da puno bolje doživimo mjesto na kojem se nalazimo, ali i upoznajemo neke svoje nove strane i učimo o sebi. Kada putujem sama imam skroz drugu percepciju mjesta i događaja oko sebe, volim neometano upijati život koji se događa oko mene i mislim da je to najbolji način da osjetimo dušu nekog mjesta. Isto tako puno je lakše ostvariti konekciju s lokalcima, ali i drugim putnicima. Patagonija zapravo nije bila moje prvo solo putovanje, bilo je najduže, najzahtjevnije, najdivnije i ono na kojem sam najviše naučila o sebi. Moje prvo solo putovanje i ono zbog kojeg sam se zaljubila u solo putovanja jest kada sam, zbog ljubavi prema blues glazbi, otišla u New Orleans na nekoliko dana i zatim vlakom istočnom obalom do New Yorka. Izašla sam iz taksija pred smještajem u New Orleansu, moja kuća je bila među rijetkima s prozorima, a na trijemu do dva starčića, skoro bez zubi, gitara, harmonika, malo pojačalo i taj savršen, sirovi blues zvuk. Osjećaj koji nikada ne blijedi i svako malo ga se sjetim.

Ono što kod dokumentarne fotografije volimo jest to što one imaju priču. Koja ti se priča s tvojih putovanja najviše usjekla u pamćenje?

Kako bih ja svoj način fotografiranja nazvala sramežljivim i s distance nekako moje fotografije uvijek imaju prostora da si svatko zamisli priču koju želi. Većina najdražih priča i osjećaja s putovanja ostaju samo priče i moje uspomene, što ih na neki način čini još posebnijima. Recimo, upravo  to putovanje od New Orleansa do New Yorka vlakom ostaje urezano u pamćenje. Upoznala sam toliko zanimljivih ljudi, kao recimo Keshu – koja je nakon što smo desetak sati sjedile jedna do druge počela plakati i odlučila sa mnom podijeliti kako je trenutno u jako lošoj životnoj situaciji jer je njena nećakinja izbola svog dečka i završila u istražnom zatvoru. Nakon 33 sata prekrasne prirode, tu i tamo kojeg psihijatrijskog savjeta i s utrnulim nogama, prijateljica me pokupila na Grand Central Stationu i pitala “je l’ želiš mirnu večer ili idemo vani?”. Tada sam već u nekoliko navrata čula za The Box, jedan vrlo specifičan klub u koji je jako teško upasti ali, balkanskim vezama, naša je večer završila upravo tamo gdje je netko iz društva moje prijateljice u jednom trenutku samo rekao konobaru “daj mi ono naše”, a on izvadio šljivovicu! Točno se sjećam osjećaja u tom trenutku, bila sam premorena i presretna.

Nakon što se vratimo s putovanja, a sjećanja izblijede, rijetko pamtimo znamenitosti i imena ulica kojima smo prošli, ali se uvijek sjećamo osjećaja koji smo imali putujući. Koje je putovanje za tebe bilo najemotivnije?

Mislim da je to definitivno bilo putovanje na Uskršnji otok koje se dogodilo jako spontano. Prijatelj mi se javio da za dva tjedna tamo odlazi zbog magistarskog rada, ja sam iz radoznalosti pogledala avionske karte, našla jako jeftinu i samo mu javila, stižem i ja! Doduše trebalo mi je 56 sati, 3 layovera, jedna jako fina kava u Brazilu, spavanje na aerodromu u Santiagu i stigla sam na taj magični otok. Nema riječi koje mogu opisati magiju i mistiku koja se tamo osjeti u zraku. Kako je moj prijatelj pisao magistarski rad, pomagao mu je Enrique Icka, čileanski glazbenik i strastveni borac za ekologiju, koji je na otoku izgradio glazbenu školu za djecu, doživjeli smo otok njegovim očima ili možda bolje rečeno, osjećajima. Od momenta otkada smo upoznali njega i njegovu obitelj, bili su toliko topli, srdačni i gostoljubivi prema nama. Pomagali smo im očistiti oluke škole i nakon toga smo svi skupa sjeli za veliki stol, a dok smo mi jeli Enrique je podignuo svoju kćerkicu i počeo joj pričati o duhovima njihovih predaka. Sjećam da sam u tom trenu pogledala svog prijatelja i rekla mu, to je to, zbog ovakvih trenutaka sam sigurna da moja duša pripada u Južnu Ameriku. Kada se sjetim tog dana još uvijek osjetim tu toplinu koja je tog dana strujala oko tog stola.

Planiraš li svoja putovanja dugo ili si ipak spontanija? Maštaš li trenutno o nekom novom putovanju?

Mislim da sam s prethodnim pitanjem odgovorila i na ovo, spontanost mi je drugo ime. Ne volim planiranje, organizaciju, itinerare, rezervacije i proučavanje destinacija. Kada putujem volim samo negdje doći, a ostalo se posloži. I kada ne putujem, putujem – čitam putopise, gledam dokumentarce, čak i bezveze gledam avionske karte. Nedavno sam pročitala super putopis o Iranu i trenutno me ta kultura, običaji i boje vuku na Bliski Istok, ali previše je mjesta koja sam ja do sada stavila na svoju bucket listu. Nekoliko je destinacija u planu, ali vidjet ćemo gdje će me ta moja spontanost odvesti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
SAZNAJ VIŠE: