Fotograf Matej Jurčević stoji iza nekih od najboljih i inspirativnih modnih editorijala i fotografija nedavno objavljenih u digitalnim i printanim medijima. Modna fotografija zauzima prvo mjesto u njegovom radu, no Matej se kroz umjetničku praksu bavi temama identiteta, kulture mladih, odrastanja, autorefleksije… Vjerojatno znate da je 2022. godine predstavio foto-knjigu I try to take care of myself now, koju je objavila nakladnička kuća Organ Vida, a diplomirao je fotografiju na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu iste godine. Volimo i pratimo umjetnički smjer u kojem se Matej razvija, iz tog razloga smo ga pozvali kako bi s nama podijelio razmišljanja o fotografiji, načinu na koji percipira kreativnu scenu oko sebe, ljepotu… Ujedno nam je najavio da nas u 2025. godini očekuje njegova nova izložba oko koje osjeća pozitivnu tremu i uzbuđenje. Razgovor vas čeka u nastavku.

Što očekuješ od 2025. godine i možeš li s nama podijeliti neke planove?

Nadam se da u 2025. nisam na listi “strongest soldiers” i da Bog ima malo blaže planove za mene jer je 2024. bila, u najmanju ruku, izazovna godina. Krećem raditi na izložbi koju ću predstaviti u Zagrebu, u Kleti, u četvrtom mjesecu. Ovim putem vas i early-bird pozivam, a uskoro ću imati i više detalja za podijeliti!

Imam osjećaj da jako dugo nisam publici predstavio svoj umjetnički rad, pa me malo hvata trema. Veliki sam obožavatelj svega što se događa oko Kleti i zapravo sam uzbuđen oko ostvarivanja suradnje s ekipom jer me jako inspiriraju! Na kraju prošle godine radio sam na jednom modnom filmu, koji mi je ponovno probudio želju za snimanjem i radom na filmu. Tako da se nadam da 2025. godina donosi nove suradnje i projekte na filmu.

Koliko se tvoj pogled prema fotografiji mijenjao kroz godine i kako je doživljavaš danas?

Moj se odnos prema fotografiji mijenja iz dana u dan. Ima faza kada planiram i nalazim razloge za promjenu profesije, ali svaki put kad sam na rubu takvih odluka, nešto me vrati s još više entuzijazma. Iz godine u godinu, sa sve više pažnje i znanja, pristupam fotografiji – da ne osjetim osobni razvoj, vjerojatno bih već odustao.

Kad sam započeo karijeru nakon diplomiranja, imao sam ideju da moram striktno odvojiti svoju umjetničku praksu od modne i komercijalne fotografije. Kako vrijeme prolazi, shvaćam da to zapravo nije za mene. U nadolazećim godinama želim ta dva svijeta ujediniti. Što će to točno značiti i kako će se manifestirati, jedva čekam otkriti.

Kako gledaš na našu kreativnu scenu, čega joj nedostaje i je li u nečem zasićena?

U posljednjih nekoliko godina osjeća se pozitivan pomak u afirmaciji umjetnosti i kreativnih zanimanja u Hrvatskoj. Pojavio se novi val mladih, talentiranih umjetnika i dizajnera koji rade izvanredne stvari i čiji rad pratim s velikim uzbuđenjem. Ključno je razvijati kvalitetne infrastrukturne projekte koji podržavaju afirmaciju umjetnosti, posebno mladih generacija. Tu je festival Organ Vida kao lider na polju proširene fotografije i suvremenih vizualnih umjetnosti. Kolektiv KUĆĆA, časopis KAKO, galerija Trotoar i Studio-Galerija Klet sjajne su inicijative i projekti koje donose svježinu i čine našu scenu uzbudljivom.

Na globalnoj razini zasićeni smo vizualnim ispraznim sadržajima, a hiperprodukcija, osobito sadržaja za društvene mreže, negativno je utjecala na generalno vizualnu pismenost i ukus ljudi. To nije problem samo naše lokalne scene, već globalni trend: sve više, sve brže, sve viralnije – uz zanemarivanje kvalitete i sadržaja. U takvom kontekstu, mislim da je zadatak umjetnika zauzeti drugačiji, svjesniji pristup radu.

Zanimljivo je kako je nedavno publikacijska kuća IDEA izdala knjigu Prada Archives 1998– 2002 fotografa Norberta Schoernera, koja je odmah rasprodana. To upućuje koliko je danas nostalgija akutno stanje društva za vremenima kada se kreativnosti pristupalo s više pažnje i promišljenosti. Međutim, nostalgija nosi rizik – dok se prisjećamo i pokušavamo rekreirati ono što je bilo, budućnost nam izmiče. Mislim da su nam globalno potrebni kreativni lideri koji će znati ponuditi nova rješenja i ideje.

Vjerujem da je u svakom odnosu, pa tako i poslu izazov održati strast. Što je za tebe strast kada govorimo o fotografiji?

Kako se fotografijom bavim sad već duži period života, nekada je teško pronaći i održati zanos s kojim se počinje. Strast najčešće dolazi kao reakcija na dobro snimljenu fotografiju. Dan prije svakog snimanja uvijek sam potpuno sluđen, a strast me pogodi tek nakon što snimim prvu fotografiju s kojom sam zadovoljan. Tada kreće strast – do tada su tu trema, neizvjesnost i anksioznost. Tu se krije alkemija rada na setu: kad svi dobro reagiraju na fotografiju, tada krene motivacija i potvrda da radimo nešto kvalitetno. Na setu mora postojati određena neizvjesnost i trema, koje se potom pretvaraju u uzbuđenje.

Kad malo bolje razmislim, teme s kojima se često bavim suprotno su motivirane od strasti. Ja sam nekako više u istraživanju malo melankoličnijih trenutaka u životu. Strast je za mene dosta stran pojam u tom smislu. Možda ove godine moram poraditi na strastvenosti.

Kako danas definiraš pojam ljepote i u čemu sve pronalaziš ljepotu (onu bilo koje vrste)?

Da budem iskren, u zadnje vrijeme slabije razmišljam o ljepoti. Svijet u kojem danas živimo čini se tmurnijim i ružnijim, pa je ljepota sve više strana. Kao i svi, u trenucima nesigurnosti gledam na ljepotu kao nešto površno, a u trenucima inspiracije kao nešto čarobno. Ljepota je zapravo vrlo uspješan jezik – ljudi snažno reagiraju na lijepe stvari. Naravno, ljepotu treba znati komunicirati.

Nije slučajno da je ljepota u grčkoj mitologiji često prikazivana kao blagoslov i prokletstvo, okidač tragičnih sudbina. Što se tiče posla i fotografije, osobito modne fotografije, okružen sam ljepotom i znam da će moj rad na neki način reflektirati ljepotu, pa o njoj direktno ni ne razmišljam. To mi daje prostora za istraživanje drugih stvari.

Možeš li nam izdvojiti koja fotografija te trenutno najbolje opisuje i zašto?

Autoportret je nastao 2023. u sklopu testiranja i eksperimentiranja tehnika kolažiranja, a kako se u posljednje vrijeme vraćam toj tehnici, ovo je možda mala najava toga što možete očekivati od mene ove godine u Kleti.

Dotaknimo se pojma kojim se danas često dobacujemo – ‘coolness’ – što za tebe znači i što danas uopće predstavlja? Postoji li?

Mislim da je glavna tajna coolnessa – ne pričati o coolnessu, ali to vam nisam ja rekao! Šalim se…

Za mene je coolness koktel odvažnosti, mističnosti, elokvencije, intelekta, dobrote i posvećenosti. Dobrota je jedina zajednička crta svake cool osobe koju sam upoznao. Sigurno zvuči kao klišej, ali budi autentičan i na dobrom si putu da budeš cool.

Npr. meni je Fran Lebowitz pojam coolnessa – prema tome koliko si blizu ili daleko njoj, mjerim coolness. Svatko ima svoju Fran, nadam se!

Što smatraš svojim uspjehom?

Generalno, svojim najvećim uspjehom smatram svoju prilagodljivost i sposobnost snalaženja u novim, nepoznatim situacijama. Najviše inspiracije pronalazim izvan zone komfora.

Ove godine ponosan sam na foto-esej koji sam snimao za Vogue Adriju o kreativcima iz regije koji rade u modnoj industriji u Londonu. Posebno mi je drag jer sam kroz njega o modi pričao u dokumentarnoj formi, kroz portrete koji su mi najdraži za snimanje. To mi je sigurno najdraži projekt ove godine, iako je bilo mnogo sjajnih suradnji na koje sam jako ponosan.

Tvoja fotografija koja je za tebe ‘BURO.’ – ili kako bi nas predstavio – i zašto?

BURO. za mene predstavlja digitalnu urbanu džunglu koja pruža informacije o trenutno najpopularnijim stvarima u domeni lifestylea, mode i pop kulture. Kako bih ja predstavio BURO.? Hm… BURO. već ima jasno izgrađeni brend, i mislim da zbog toga postoji veliki prostor za rizik i eksperiment u vizualnom sadržaju. Za mene, moja fotografija koja predstavlja BURO. je sigurno fotografija iz editorijala “Class of M95” koji sam osmislio zajedno s stilisticom i dizajnericom Irom Rumorom. To je naš pokušaj zamišljanja kako izgledali kul klinci koji žive u Blade (1998) multiverseu.