Još uvijek nisam pogledala (novi) film “Orkanski visovi”. Press turneja mi je, samim svojim intenzitetom, efikasno ubila želju za tim. U nekom trenutku vjerojatno hoću, ali do tada će sigurno proći dovoljno vremena da stigne na neku od streaming platformi. Ne znam što je s tim filmom pa me tako snažno ne inspirira i ne, ne radi se o tome što ga gotovo svi pljuju. Postoji samo jedna stvar koja me privlači, a to su vizuali. Scenografija i kostim, svjetlo… jasno je da su stvorili svijet za sebe.
KOSTIM I POVIJESNA TOČNOST: TKO JE POSTAVIO PRAVILA
Ne mogu polemizirati o tome je li film opravdano i uspješno odstupio od knjige, to bi bilo vrlo arogantno, jer se mišljenje o tome ne može formirati na temelju isječaka s mreža i trailera. No, cijela horda komentatora sasula je drvlje i kamenje na ono što je napravila Jacqueline Durran i sada otvara jednu drugu temu: je li kostim uopće dužan biti povijesno točan?
Naravno da nije.
Zahtjevi za povijesnom točnošću kostima i scenografije (ograničit ću se samo na to, iako je tema daleko šira) samo pokazuju opću nekulturu, nikako profinjenost i obrazovanje – budući da pretpostavljam kako se dotični “kritičari” trude predstaviti sebe (sebi) upravo tako.
Sumnjam da bi se itko od njih usudio napasti Shakespearea zbog slobode koju je sebi redovito dopuštao po pitanju povijesnih činjenica ili razapeti na križ jednog Caravaggia zato što svog Narcisa nije ogrnuo hemationom, nego mu dao barokne rukave od brokata. Nervira li ih jednako i to kako je Mariju Callas odjenuo Piero Tosi u kultnoj Pasolinijevoj “Medeji”? Možda imaju spreman traktat o Fellinijevu “Satirikonu” i Donatijevu talentu za scenografiju i kostim?
Svjesna sam da su ovo sve klasici i da ih više nitko ne preispituje. To je ozbiljan problem. Ako ne preispitujemo, to znači da ne analiziramo, a ako ne analiziramo, odakle nam pravo komentirati? Doista, povijesna točnost kostima sama po sebi doslovno ne znači ništa za jedno djelo. Pogledajte samo drugi aktualni debakl: uzalud originalni Prada kaput i mokasinke – glumica koja igra CBK zajedno s cijelom produkcijom i dalje izgleda kao sa Sheina. Potreba da se, nakon javnog napada, sada iznimno potencira kako je odjevena u “originalnu” robu samo čini stvari gorima. Da stvar funkcionira, ne bi je morali objašnjavati.
KOSTIM KAO EMOCIJA, A NE MUZEJSKA REKONSTRUKCIJA
No, vratimo se filmu i filmovima. Ne mislim da je odličan kostim jamstvo dobrog filma. Naprotiv. Da bi film bio dobar, svi njegovi dijelovi moraju biti na jednako visokoj razini. Ako izađete iz kina s “super je glazba” ili “super je fotografija” ili “super je glavna glumica”, to je zapravo znak da nešto ne valja. Trebali biste izaći samo s jednim sveobuhvatnim “super je”.
Ipak, postoje filmovi čija je vizualna karta zapravo njihov najveći adut. Baz Luhrmann primjer je redatelja koji uvijek igra na vizualno. “Moulin Rouge!” smatram odličnim filmom. “Veliki Gatsby” po meni to nije, ali to ne znači da kostimi nisu. Dizajnerica Catherine Martin surađivala je s brendovima Prada i Miu Miu i napravila odličnu priču. Isto vrijedi i za “Marie Antoinette” i Milenu Canonero pod budnim okom Sofije Coppole. Što god mislili o filmu – vizualno je impresivan, atmosferski također, a bezvremenske elemente priče (jer o tome je riječ, o bezvremenskim dijelovima ljudskih priča) doveo je do takve razine da je njezin film dio izložbe o stilu Marie Antoinette u V&A muzeju u Londonu.
Genijalna Sandy Powell, koja je dobila Oscara za “Zaljubljenog Shakespearea”, u tom filmu nije radila preslikano točne povijesne kostime – oni jednostavno nisu bili potrebni, kao što joj nisu bili potrebni ni u “Orlandu” koji doslovno oduzima dah (Tilda Swinton, režija Sally Potter). Realno, nisu potrebni u velikom broju slučajeva. Ni kostimografu, ni produkciji, ni nama kao publici. Potrebno je nešto drugo – potrebna je emocija, potreban je alat da ona iskoči s ekrana. Uostalom, mislite li da Almodóvar nasumce slaže boje na svoje likove?
KOSTIM U SLUŽBI PRIČE
Postoje, naravno, situacije u kojima je povijesno točan kostim odličan izbor za film. Jedan takav primjer je zelena haljina koju Keira Knightley nosi u filmu “Okajanje”. Realno, skinut dizajn Coco Chanel, ali u smaragdnoj boji. Smisleno, zavodljivo, oduzima dah – film se pamti po scenama s njom više nego po tome što se u njemu dogodilo. Kostim je u tom filmu odličan, iako je sam film prosječan. Koristim ga kao primjer umjesto nekog epskog spektakla namjerno. Tu zelenu haljinu, koja je povijesno točna i koja je ušla u legendu poput crvene haljine s perjem koju nosi Scarlett O’Hara, dizajnirala je i u film stavila Jacqueline Durran. Da, ona ista koju danas razvlače zato što je imala previše slobode u filmu “Orkanski visovi”.
Durran odlično zna svoj posao i zna gdje je čemu i kada mjesto, a kada nije. Povijesna točnost je vrijedna, ali samo onda kada je u službi priče. Kada postane svrha sama sebi, pretvara se u dekor bez značenja. Film (ni kazalište) nije muzejska rekonstrukcija, nego interpretacija. A interpretacija podrazumijeva slobodu. Nitko nam nije dužan reproducirati prošlost 1:1 – pogotovo ne onda kada je cilj ispričati priču, a ne ilustrirati udžbenik. Deal with it.
