Trideset godina nakon što je snimljen, film La Haine se i dalje spominje kao da je jučer izašao. Crno-bijeli kadrovi, lica izmučena bijesom i dosadom, glas koji ponavlja onu čuvenu „jusqui’ici tout va bien“ i dalje iskaču po TikToku, Instagramu i Redditu. I svaki put kad negdje pukne društveni šav, kad se pojavi nova vijest o policijskoj brutalnosti, kad se sjećanja na nerede ponovno pojave na feedu, La Haine postane aktualan. Ovo je jedan od onih filmova koji odbija ostarjeti. A nema ni razloga zašto bi. Najveća ironija je što on stoji kao vječni podsjetnik da se stvari u društvu baš i ne mijenjaju, a ovaj film, star trideset godina, daje dojam kao da je snimljen jučer.
Mathieu Kassovitz je režirao film režirao 1995. godine
Mathieu Kassovitz je La Haine režirao 1995. godine, inspiriran stvarnim događajem, ubojstvom mladog Makoméa M’Bowoléa, koji je poginuo u policijskom pritvoru u Parizu dvije godine ranije. Kassovitz nije htio snimiti politički pamflet, nego priču iznutra, iz perspektive mladih koji žive na rubu, doslovno i metaforički. Film prati 24 sata u životu trojice prijatelja iz pariškog predgrađa. Vinz, Hubert i Saïd pokušavaju shvatiti što se dogodilo njihovom prijatelju. Vinz je bijesan i impulzivan, Hubert razuman i umoran od svega, a Saïd je negdje između njih, on je onaj glas koji pokušava održati prijateljstvo u svom tom kaosu. Dok grad doslovno gori od sukoba s policijom, trojica lutaju između blokova, važući što znači biti „unutar“ i „izvan“ sistema.
La Haine je snimljen u crno-bijeloj tehnici i to nije samo stvar estetike, već odluka s porukom. Kassovitz je htio da film izgleda kao dokumentarac, kao nešto što bi moglo ići na večernje vijesti. Crno-bijeli kadar briše granice vremena, nemaš dojam o tome gledaš li film snimljen prije 30 godina ili prije nekoliko mjeseci. I u tome je njegova moć, taj svijet izgleda stvarnije od većine filmova u boji. I zato nadilazi vrijeme, ima vječno aktualnu temu koja se prati kroz neutralnu leću (crno-bijelu točnije). Kamera kao da lebdi kroz betonske blokove, približava se licima i opet se udaljava, kao da se ni sama ne sudi predugo gledati. Nema glamura, nema onog filmskog sjaja. Sve je sivo, grubo, tijesno, baš kao životi likova.
Glavna rečenica filma „la haine attire la haine“ („mržnja radi mržnju“) danas je gotovo slogan. Dijeli se po društvenim mrežama uz fotografije prosvjeda, grafite, pa čak i modnu estetiku. Postala je univerzalna poruka frustracija i prkosa, ali i upozorenja da spirala nasilja ne vodi nikamo. I tu dolazimo do samog razloga zašto film ima toliko dug život na internetu. Svaka nova generacija prepoznaje u njemu svoj trenutak. Kad izbije novi sukob između policije i građana kao ogledalo koje govori da se ništa nije promijenilo. Kassovitz ovim filmom nije pokušao ništa objasniti, niti dati rješenja, on je samo pokazao stvarnost. Stvarnost kroz trojicu prijatelja koji ne znaju kuda sa sobom, policajce koji više ne razlikuju prijetnju od straha i sistem koji melje sve pod sobom. Ovaj film jedan je od prvih koji pokazuje stvarnost francuskih multikulturalnih predgrađa. Tako je i pokrenuo tu kulturnu revoluciju, u kojoj su se osobe iz tih dijelova napokon osjećale viđeno i prikazano na stvaran način, a ne kroz prizmu nekoga tko je odrastao u centru Pariza i misli da zna kako je to odrasti u predgrađu.
Kad je film premijerno prikazan 1995. godine, Francuska ga nije dočekala ravnodušno. Kassovitz je za film dobio nagradu za režiju u Cannesu, ali ono što je uslijedilo bilo je daleko važnije od bilo koje nagrade. La Haine je otvorio javnu raspravu o nejednakosti, policijskoj brutalnosti i klasnim podjelama zemlji koja se ponosila idealima jednakosti. Film je snimljen zapravo u savršenom trenutku, Francuska je dobila priliku vidjeti se u ogledalo, a odraz im se nimalo nije svidio. Trideset godina kasnije, društveni jaz koji je La Haine prikazao nije nestao, on je samo promijenio oblik. Predgrađa i dalje postoje, samo su ona sad vidljiva i u digitalnom obliku. Na internetu, u komentarima i videima, odjekuje isti osjećaj otuđenosti i bijesa koji su Vinz, Hubert i Saïd živjeli u svojim betonskim blokovima. La Haine se zbog toga ne gleda samo kao film, nego ogledalo koje se vrti u krug.
