Kad se priča o Ferrariju i futurizmu, obično se misli na super-brze cestovne automobile, egzotične trkaće modele ili legendarne V12 zvukove. Ali Ferrari 512 S Modulo iz 1970. godine ne spada u te uobičajene priče. Ovaj jedinstveni koncept više liči na viziju svemirskog plovila nego na auto s ceste i baš zbog toga ostaje jedan od najzanimljivijih umjetničkih pothvata koje je ikada potpisao Ferrari. Modularni pristup koji je Modulo donio izašao je iz okvira Ferrarijevog tadašnjeg portfelja kao radikalan pomak. Projekt je nije bio zamišljen da se proda ili da s njim netko skrene zavoje na cestama, Ferrari ga je napravio da postavlja pitanja o tome što automobil je i kamo bi mogao ići dizajn ako se uklone sve konvencije.

Ferrari Modulo je primjer jednog od najradikalnijih modela
Inspiraciju za formu i funkcije crtao je Paolo Martin, dizajner u legendarnoj talijanskoj automobilskoj kući Pininfarina. Upravo je Martin razvio taj vizual koji danas izgleda jednako svježe kao da je s dizajnerskog stola sletio iz nekog budućeg desetljeća. Automobil je svijetu predstavljen na Salon International de l’Automobile u Ženevi 1970. godine, jednoj od najvećih pozornica auto entuzijazma tog vremena. Ondje je odmah postao magnetski centar pažnje, zbog svog ekstremno niskog, wedge profila koji je rušio očekivanja o tadašnjim linijama automobila. S jedne strane, izgledao je kao da je uletio ravno iz znanstveno-fantastičnog filma. S druge, vizualno prenosi atmosferu vremena u kojem je svemir imao kultni status, dok su se ideje o budućnosti i tehnologiji širile izvan okvira tradicionalnog dizajna. Ključna karakteristika Modula je njegova ultra-niska visina od svega oko 93 cm, što ga čini gotovo simboličnim prikazom wedge dizajna automobila.


Umjesto klasičnih vrata, Modulo ima veliku staklenu kupolu koja se klizi prema naprijed kako bi se omogućio ulazak i izlazak, koncept poznat kao canopy entry, inspiriran zrakoplovima. Oblik automobila gotovo objedinjuje tijelo i kotače. Sva četiri kotača djelomično su prekriveni, pa se čini kao da automobil lebdi nad tlom. Još jedan vizualni detalj koji privlači pažnju su 24 otvora u staklenom poklopcu motora kroz koje se nazire masivni Ferrari V12. Iako danas izgleda više kao umjetničko djelo nego trkaći stroj, Modulo je bio zasnovan na Ferrari 512 S trkaćoj šasiji. To je bio pravi trkaći auto iz kasnih 60-ih, pretvoren u koncept koji razmišlja o automobilu izvan okvira funkcije.


Pod poklopcem je trebao biti 5.0-litarski V12 motor, sposoban razviti oko 550 konjskih snaga — brojke impresivne čak i po današnjim standardima. Za teoretske performanse se pričalo o ubrzanju od 0 do 97 km/h u oko 3 sekunde i potencijalnoj maksimalnoj brzini od oko 350 km/h, iako koncept originalno nije imao isporučeni pogonski sklop da bi to i demonstrirao na cesti. Unutrašnjost, jednako kao i eksterijer, odiše futurizmom. Čak su i kontrolne komande postavljene na neobičan način, na praktičnu, ali avangardnu sferu koja podsjeća na kokpit aviona više nego na klasični auto volan. Crvena koža i Alcantara materijali unutra dodaju dojam da je Ferrari zaronio u vlastitu viziju luksuza budućnosti i pritom zadržao svoju tradicionalnu paletu i osjećaj kvalitete.


Unatoč tome što nikada nije bio serijski proizvod, Modulo je osvojio 22 međunarodne nagrade za dizajn i inovativnost, potvrđujući kako su kritičari i stručnjaci prepoznali njegovu vrijednost i utjecaj u povijesti automobilskog dizajna. Njegovo izlaganje nije se završilo u Ženevi, nakon premijere putovao je svijetom od Osaka Expoa do salona u Meksiku, gdje je nastavio izazivati oduševljenje i znatiželju. Nakon desetljeća provedenih u Pininfarininoj kolekciji, Modulo je 2014. godine kupljen od strane američkog kolekcionara i filmaša Jamesa Glickenhausa, koji je započeo posao restauracije kako bi koncept postao potpuno funkcionalan automobil s originalnim motorom i transmisijom. Ovaj potez pretvara Modulo iz muzejske relikvije u vozilo koje može napokon osjetiti cestu, gotovo kao da je stvoren da živi između umjetnosti i stroja, povijesti i mogućnosti.