Napokon smo dobili fotografije s vjenčanja Becce Bloom i društvene mreže su poludjele za njima. I ne, ovo neće biti još jedan od onih tekstova koji se divi njezinu vjenčanju i odjevnim kombinacijama (iako jesu bile fantastične), već ćemo ipak otići malo dublje. Zašto smo toliko željno iščekivali fotografije s njezina vjenčanja, spektakla čiju cijenu ni ne želim znati, jer će me sigurno zaboljeti glava? Možda da na tren zaboravimo svoje probleme i maštamo kako bi bilo lijepo da smo netko kao ona? A možda nas je samo zanimalo kako će utrošiti svoj novac, jer ipak ne bi bilo prvi put da netko takve financijske situacije napravi totalni flop. Koji god razlog bio, ovo nam je samo pokazalo da i dalje obožavamo luksuz RichTok.
Iako u taj odgovor nisam sigurna, sigurna sam u to da sve što Becca Bloom i ostatak ekipe s RichToka objavi, ljudi gledaju, lajkaju i dijele dalje. I nemaju neke opaske. Što mi je najzanimljivije. Živimo u vremenu u kojem svatko kuka na poskupljenja, kad se zbrajaju računi i važe hoće li ići na ljetovanje ili bi se ove godine ono moglo preskočiti. U teoriji, ovakav luksuzan sadržaj bi nam jako trebao ići na živce, a u praksi? U praksi ga itekako „gutamo“. A isto to smo radili i prije desetak godina s reality televizijom.
Ekstravagantne proslave rođendana, krštenja, pa i „gender reveal“ za ljubimce, sve smo to gledali i pridavali svoju pažnju. Samo smo tada bili ograničeni na taj vremenski period u kojem se emisija prikazivala, a danas konzumiramo taj sadržaj dok paralelno gruntamo koje užitke ovaj mjesec možemo preskočiti.
Uvijek smo bili u potrazi za bijegom od onoga što nam se događa, a sada kad smo ponovno došli u doba krize, to radimo gledajući iza vrata koja nam se neće otvoriti. Gledanje RichToka je najlakši način da makar na par minuta zaboraviš na cijene u dućanima i prepustiš se vizualnom eskapizmu. Čak i ako znaš da ne možeš imati privatni avion, svejedno klikneš, jer u tom trenutku nemaš očekivanja, samo mali bijeg iz vlastite realnosti. A što kada vidimo nekog bliskog da se hvali onime što ima i gdje ide? To nas živcira. Jer ipak je ta osoba dio našeg svijeta i uzet ćemo sve više k srcu, nego kad jedna Skyelar Chase objavi da je otišla u najekskluzivniji restoran u New Yorku. Nju ne poznajemo, ona nam se doima kao lik iz nekog drugog, dalekog svijeta, pa nam je lakše pronaći bijeg u njezinu sadržaju. Kada to radi netko s TikToka onda nam to djeluje kao samo zabava.

No, tu je važan i ton komunikacije. Rijetko tko s RichToka zvuči bahato i hvalisavo. Da, ima izuzetaka, ali takvi se i nađu na meti negativnih komentara, ali ova ekipa koju volimo pratiti ima neki smiren ton, koji uopće nije napadan. Oni taj luksuz prezentiraju kao nešto normalno, nešto što se njima podrazumijeva. Nema arogancije, samo prikaz ležerne svakodnevice u kojoj Chanel i Hermés nisu statusni simbol, nego još jedna torba u ormaru. I baš to nas razoruža. Taj uvid u svakodnevicu koja je nama daleka, a opet se prezentira na tako lagodan način da si pomisliš kako je njima to apsolutno normalno. Ima tu nešto i u algoritmu, jer nam ne bi on svakodnevno servirao takav sadržaj da misli da ga ne želimo gledati. Sami si stvaramo algoritam, pa tako kada jednom ostaneš na nekom videu do kraja, možeš biti siguran da će se takav sadržaj samo sve češće pojavljivati. Ali opet, ta naša interakcija pokaže algoritmu da nas zanima, pa što će on drugo, nego nam pokazati ono što želimo. A činjenica je da želimo to gledati, makar kao neki „guilty pleasure“.

Najveća ironija u ovom svemu je što u tom procesu nestaje kritička nota. Ne pitamo se zašto je takav sadržaj postao mainstream, niti kakvu poruku šalje. I dok bismo kod političara ili poduzetnika odmah krenuli s moraliziranjem, kod RichTok influencera imamo gotovo nultu razinu otpora. Možda zato što ih vidimo kao „slučajne bogataše“ koji samo dijele svoju svakodnevicu. Možda jer nam je lakše prihvatiti luksuz kao zabavu, nego ga promatrati kao ogledalo nejednakosti. I okej, možemo se praviti da nam to sve ide na živce, ali brojke govore drugačije. Milijuni pratitelja, milijuni pregleda, sve to govori da očito uživamo u tuđem luksuzu. Čak i ako je to samo iz znatiželje, iz zabave ili trenutne potrebe za bijegom iz vlastite stvarnosti. Na kraju dana, Becca Bloom će uvijek imati svoj spektakl, mi ćemo dobiti svoju priliku za bijeg, a algoritam će biti više nego zadovoljan.