Imala sam prijateljicu koja je govorila da samo psihopati mogu živjeti s čokoladom pod istim krovom i ne pojesti ju.
Pod mojim krovom, uvijek ima najfinijih čokolada. Bivaju netaknute dok mi ne dođu gosti.
Ja u istom prostoru teško živim s grickalicama. Chips je moj guilty pleasure.
Pa svaki put kad odlučim krenuti putem neke redukcije u prehrani, kupim minimum pet vrećica chipsa da stoje u kući, pa na taj način treniram svoju volju i odlučnost.
Znam da su tu, ali ih ne diram.
To je čisti mazohizam, kažu mi prijatelji.
Ja volim tako.
Unazad godinu dana, mozak mi je zapekao od autocenzure.
Ne pišem, a pisanje mi je terapija.
Ne izražavam se pisanom riječju, svoje stavove ne tipkam, a i najbenignije izražavanje na internetu upakiravam u celofane, plašeći se napada, koji se danas u online prostoru rađaju kao voćke poslije kiše.
Ti su online napadi postali normalizirani, pa čak i očekivani ako bilo tko kaže nešto što se ne uklapa u mainstream propagandu.
A ja umjesto propagande samo želim piti svoju ašvagandu, biti u miru i čuvati živce.
I tako, već godinu i više, svakodnevno konzumiram sijaset tuđeg mišljenja, dok svoje držim za sebe i piće s prijateljima.
Živim misaonu i kolumističku cenzuru i stagnaciju, vazda misleći što će reći Kurta i Murta ako se izrazim. I ta briga o tuđem online mišljenju, postala mi je poput nanogice.
Poput utega na nozi koji onemogućava lagano kretanje životom.
A davno je moja Bepa rekla da se neiskorišten potencijal s vremenom transformira u bol.
Siječanj je, kao i svaki siječanj, umjesto trideset i jednu, trajao poput “Male nevjeste”, cca dvije hiljade epizoda.
A moj neiskorišteni potencijal dosegao je neizdrživu bol, iako mi je prag tolerancije na istu zaista zavidno visok.
Jednog utorka ujutro, pred kraj siječnja, unosila sam u svoj organizam prvi kofein, dok mi je s gramofona dolazio Ray Charles.
Bilo je to jedno mirno jutro u mom mirisnom prostoru. Bilo je i toliko stvari za osjećati zahvalnost, a ja opet nisam bila sasvim dobro.
Uronila sam u sebe, postavila si nekoliko pitanja, dala i odgovore, pa donijela odluku.
Izvršit ću eksperiment. Dva tjedna bez konzumacije društvenih mreža. Bez ijedne. Poglavito bez Instagrama, jer se samo njime na dnevnoj bazi bavim značajno više nego što je potrebno.
Facebook, Twitter i ostalo svakako upražnjavam rijetko.
Dva tjedna živjet ću i gledati samo svoj život, nemajući nikakav uvid u tuđe.
Razmišljala sam hoću li deaktivirati svoj Instagram profil i obrisati aplikaciju.
To bi bilo najjednostavnije, zaključila sam.
Pa odlučila da ipak neću ići lakšim putem, nego ću primijeniti onu moju “chips” metodu.
Neka je on meni tu, ali ja njemu neću.
Profil nisam deaktivirala, niti sam obrisala aplikaciju. Samo sam ju premjestila na drugo mjesto. Da mi se ne dogodi da prst po navici krene kliknuti na nju.
Na mjesto gdje je stajala IG ikona, stavila sam vremensku prognozu. I eksperiment je počeo. U utorak u prijepodnevnim satima.
Tog utorka sam minimum pedeset puta prstom ubola mjesto gdje je stajala Instagram ikona, pa umjesto Instagrama, vidjela da je u Beogradu temperatura -2 Celzija.
Svi ti manični odlasci prsta na Instagram aplikaciju nisu bili potreba, nego samo navika.
Neki automatizam. Nesvjesni potezi.
Čim sam sjela u taxi, hvatala sam telefon, svako čekanje u danu htjela sam skratiti skrolanjem po Instagramu. U pauzi od pisanja mailova, opet sam odlazila na Instagram.
I svaki put, umjesto storyja, fotografija, videa i tuđih života, vidjela sam samo da je temperatura tog utorka minus dva.
Kasnije tog dana, našla sam se sa Sašom i Markom. Nas troje, tri čaja, svatko radi svoj posao, pa kad smo obaveze priveli kraju, Saša i Marko su me pitali što mislim o gorućoj temi na mrežama.
Nemam pojma što se događa, kažem im.
Od danas sam na eksperimentu, dva tjedna bez društvenih mreža.
Wow! Pravi si trenutak odabrala, dodaje Saša, objašnjavajući mi da se tamo na mrežama digla dežurna moralna policija prozivajući domaći brend, na temu kampanje koju je isti lansirao.
“Stvarno ne želim slušati, ne zanima me, prekrasno mi je ne znati ništa!
Nemam više snage za mlaćenje prazne slame i bavljenje situacijama koje nisu moje.
Nije moj cirkus, nisu moji majmuni!
Nemojte mi govoriti više, molim vas!”
Saša i Marko su me razumjeli.
Dan poslije, u srijedu, krećem na put, u bolne i neugodne obiteljske situacije. U njima provodim osam dana. I nijednog dana nisam posegnula za odlaskom na društvene mreže.
Danas je opet utorak. Prošla su dva tjedna kako mreže ne konzumiram. Sjela sam na isto mjesto na kojem sam se prije četrnaest dana odlučila za ovaj eksperiment.
I evo upravo na tom sivom kauču nastaje ovaj tekst o procesima kroz koje sam prošla vršeći unutarnju inventuru i shvaćanjima do kojih sam došla živeći samo svoj život, bez ikakve ideje o tome šta se događa u tuđima.
Udobno se smjestite, priča tek slijedi.
Društvene mreže su jedan kompleksan inženjering psihologije, pomno kreiran od strane timova mudrih stručnjaka.
Sva ta ovisnost o njima koja se u nama razvija nije slučajna.
Svatko od nas u sebi od pamtivijeka nosi potrebu da zaviri na tuđu livadu. I taj voajerizam je svojstven čovjeku koliko i intimni organ.
Pa iako sam svega toga svjesna, ovaj mi je eksperiment osvijestio koliko sam i sama zaglibila u zamku tog inženjeringa.
Analiza vlastitih unutarnjih procesa kroz koje sam prolazila izbivajući s mreža, dovela me do nekoliko zaključaka.
Stavila sam ih u pet točaka i odlučila podijeliti sa svijetom.
Udobno se smjestite još jednom.
Polijećemo!
LAŽNA BITNOST
Često sam na mrežama mogla vidjeti kako mnoge moje influens kolegice dva dana ne objave story ili post, pa se potom javljaju s “dugo me nije bilo”.
I sama sam preko nekoliko puta učinila isto.
A najčešće je malo tko i primjetio da ih/nas nema. Proporcionalno rastu ljudi koji ti tamo komentiraju da si divna i krasna, raste i osjećaj neke, rekla bih, lažne bitnosti.
Taj osjećaj lažne bitnosti kasnije proizvodi osjećaj odgovornosti i potrebe da svakodnevno moraš biti prisutan, moraš nešto objavljivati.
Moraš objavljivati da bi stizalo još pohvala. Navučeš se na notifikacije i glorifikacije.
Koliko sadržaj koji objavljuješ ima ili nema smisla, često nije tema promišljanja.
Stvori se osjećaj nužnosti da budeš prisutan, jer ako nisi, misliš, nekome ćeš nedostajati.
A zapravo, samo tebi nedostaju virtualni aplauzi.
Dva tjedna mog izbivanja s mreža, dala su mi za pravo da zaključim upravo suprotno.
Nikome nisam toliko bitna.
Ako nema mene, ima toliko drugih ljudi koji plasiraju svoj sadržaj i fragmente svojih života.
Zamjenjiva sam koliko i obična sijalica koja pregori.
Zaključila sam i da sam zapravo bitna svega nekolicini ljudi. Onima koji su mi u ta dva tjedna pisali SMS i whatsapp poruke i koji su uputili poziv da provjere jesam li dobro i zašto me tamo u online svijetu nema.
Njih mogu nabrojati na prste obje ruke.
Znate koji ste!
Cijenim vašu upitanost.
SAMOSAŽALJENJE NASTALO USPOREĐIVANJEM
Prvih dana nekorištenja mreža našla sam se u teškoj, razarajuće bolnoj i neugodnoj obiteljskoj situaciji. Točno tim redoslijedom!
Noć i dan sam bdjela nad članom obitelji i imala vremena napretek da zavirujem u bespuća Instagrama. S ovim vremenskim odmakom, iznimno sam zahvalna jer niti u jednom trenutku nisam pokleknula, pa tamo i zavirila.
Da jesam, kategorično i decidirano tvrdim da bi mi se, gledajući tuđe “sjajne” insta živote, dok moj nije tako sjajan, uključio centar za samosažaljenje.
Upala bih u vir misli, – “svima je bolje nego meni, svi jedu i piju i druže se, a vidi mene kako mi je, jadna ti sam majko moja”.
I tako bih fokus s onog obiteljskog što je u tom trenutku bilo bitno prebacila na sebe.
Nisam! I hvalim te bože što nisam!
ZNATIŽELJA NIJE UBILA MAČKU
Nekoliko dana unazad, na svom ritualnom tretmanu obrva srela sam jednu curu. Ne poznajemo se. Energija joj je krasna, topla i neopterećujuća. Rekla sam im tamo, dok nam je Nataša češljala obrve u vis, da vršim ovaj eksperiment, a žena ugodne energije me zabezeknuto pitala: “Pa što onda radiš na telefonu?”.
Odgovor je guglam. Ne trošeći vrijeme na skrolanje po mrežama, guglala sam kao nikad do sada. Od koja je funkcija žuči u organizmu, preko svih religija ovog svijeta i zašto Islam gicu smatra prljavom, do inkontinencije, muzikoterapije i kako ona djeluje na demenciju.
Najviše me zanimalo da mi Google objasni pravo značenje riječi “nafaka”.
Kad nisam guglala i vrijeme provodila s telefonom u ruci, onda sam čitala.
I pročitala dvije knjige u četrnaest dana.
Dan bez korištenja mreža traje duže.
NE USPOREĐUJEM SE, DAKLE NE TREBA MI NIŠTA
Još jedna zanimljivost je da u ova dva tjedna nisam ni jednog trenutka pomislila da mi nešto novo treba. Nije mi trebao novi kaput, niti nova torba. O cipelama da ne govorim.
Ništa mi novo nije trebalo, jer nikoga osim sebe nisam gledala. Imala sam samo svoj život.
Ne gledajući nijedan tuđi i ne uspoređujući se s drugima, što je također ljudska, ali i đavolja rabota, za moj život je sve što imam bilo i više nego dovoljno.
Sjetila sam se svoje Tamare koja nerijetko kaže da je zadovoljan čovjek najveća prijetnja konzumerističkom društvu.
Jeste, prijateljice moja, jeste!
ČIŠĆENJE, ODMAŠĆIVANJE, ODZRAČIVANJE
Tamo onog ljeta kad smo surađivali na zajedničkom projektu, Saša, Marko i ja smo se u istom taxiju kretali do točke b. Ponedjeljak jutro. Svatko na svom telefonu šiba odgovore na mailove. Kao da se utrkujemo tko će u što kraćem roku odgovoriti na što više.
Nitko ništa ne govori, osim što se izusti poneki uzdah. U jednom trenutku, vozač u svojim pedesetima kaže: “Au brate mili, pa vama će mozak puknuti od toliko informacija. Pa znate li vi, bre, koliko podataka u glavu primite iz tog telefona svaki dan?!”
Nasmijali smo se i rekli da znamo.
Naravno da znamo.
Po onom mom mozgu, gore spomenutom, koji je bio zapekao, kao da je netko posuo snažan odmašćivač. Kao rerna poslije kvalitetnog ribanja, zablistao mi je misaoni proces. Dva tjedna nisam primila nikakvu informaciju osim one koju sam svjesno guglajući tražila.
Imala sam samo svoj život, komunikaciju s malo svojih prijatelja i samo svoju obiteljsku priču.
Ništa osim toga.
Glava mi se odzračila poput radijatora koje nam je onomad pred zimu majstor dolazio odzračiti, da nas bolje griju.
Na koncu, ta je moja odzračena i odmašćena glava napokon, poslije toliko duge kolumnističke pauze, napisala i cijeli ovaj tekst.
Sada pomičem kamen pod kojim sam ovih dana živjela i vraćam se mrežama.
Ima tamo poželjenih ljudi.
A vraćam im se regenerirana i bogatija za nekoliko spoznaja.
Svjesna da, za sjaj svoje rerne trebam pomno birati kakav sadržaj u nju stavljam.
A kad se moja rerna opet zaprlja, nakon ovog eksperimenta znam što je dobar odmašćivač!
