Modna industrija je na nekoj vrsti prekretnice, događaju se silne izmjene na kreativnim pozicijama ali i unutar cijele strukture modnih brendova. Istovremeno su cijene luksuznih proizvoda suludo visoke, a sve to prelijeva se na sve razine modnog sustava i neposredno utječe na ono što ćemo sutra odjenuti prilikom izlaska iz stana. U tom košmaru, svatko ima svoje mišljenje, što je opravdano, no svatko je danas i modni kritičar i analitičar, često bez pokrića, a govori to i Duje Kodžoman, osoba koja vam može dati temeljit uvid u stanje mode. Tim povodom smo i razgovarali. Duje je diplomirani modni dizajner s doktoratom modnog dizajna iz Ljubljane, i već neko vrijeme želim napraviti intervju s njim, a ova jesen se pokazala kao dobro razdoblje za to. U pripremama za novi početak akademske godine (Kodžoman radi kao viši asistent na TTF-u te paralelno priprema novu izložbu u Splitu) – razgovarali smo o stanju mode danas te prilikama koje su dostupne mladim talentima. Naime, uz profesoricu Jasminku Končić, na čiju je inicijativu pokrenut DIPMOD prije deset godina, Kodžoman je od petog izdanja u organizaciji ovog projekta, jedne od rijetkih platformi kod nas koja nudi priliku studentima modnog dizajna da predstave svoj rad.

Duje, za početak, na čemu trenutno radiš, što te okupira posljednjih dana?
Pripremam se za početak nove akademske godine i rad s novom generacijom budućih modnih dizajnera na TTF-u. Paralelno radim i na izložbi čije je otvorenje planirano početkom sljedeće godine u Splitu. Sretan sam kada me okupira bodrenje i podržavanje rada mojih prijatelja, a manje sretan kada me obuzme prekomjerna konzumacija društvenih mreža i screen time se izjednači s punom satnicom radnog dana.
Puno se priča o velikom resetu mode i modne industrije, izmjenama dizajnera u velikim kućama… Modna javnost s druge strane je zasićena i neinspirirana. Kako ti gledaš na trenutno stanje industrije mode? Je li taj reset uopće moguć bez mladih talenata?
Izmjene po meni nisu reset. Rotacija dizajnera zapravo je “sofisticirani” način da industrija reciklira poznate i provjerene formule pod novim imenom. U tome mi nedostaje radikalnosti i istinske inovativnosti. S druge strane, vjerujem da su očekivanja prema dizajnerima često nerealna i iscrpljujuća. Postalo je uvriježeno da su svi kritičari mode, a degradiranje nečijeg rada postalo je svojevrsni hobi. Modni dizajn, koji podrazumijeva vrlo predan rad, zadovoljavanje kategorije trenda, osluškivanje potreba tržišta i visoku razinu kreativnosti, pretvorio se u područje o kojem svatko ima mišljenje i koje se najčešće analizira kroz prizmu sviđanja ili nesviđanja. Nije presudno sviđa li se nekome estetika Demne u Vetementsu ili Balenciagi, važnije je sagledati je u kontekstu zeitgeista. Namjerno ga spominjem jer je za mnoge danas on “outdated”, ali u pravom trenutku uspio je uzdrmati scenu. Tko je osoba koja može izazvati novu tektoniku modne scene i što to danas uopće znači, nisam siguran, ali volim o tome maštati i zagovarati tezu da se reset krije u potencijalu mladih modnih dizajnera.

Možda je zato i važnije nego prije definirati i raščlaniti – što je točno moda, a što je luksuz?
Moda je po mom viđenju, dinamična i svakodnevna praksa, koja odražava vrijeme, društvene tokove i individualni izraz, dok luksuz podrazumijeva artikuliranu vrijednost, dugotrajnost i specifičnu estetiku koja nadilazi trend. Mislim da se ove dvije kategorije često isprepliću, ali bitno je naglasiti da su vrlo subjektivne, baš kao i sve vezano uz modni dizajn. Primjerice, trenirka može biti dio mode jer prati trend, ali luksuzni materijal i precizna krojačka izvedba mogu je podići na razinu luksuza.
Kakvo je stanje za mlade talente na hrvatskoj sceni? Koliko prilika imaju mladi dizajneri, nakon obrazovanja i ako se odluče pokrenuti vlastiti brend?
Ne bih želio zvučati deluziono i pričati o brojnim mogućnostima za mlade diplomirane dizajnere, ali iskreno vjerujem da se svatko od nas treba izboriti za vlastito mjesto pod suncem. Pokretanje vlastitog brenda zasigurno nije jednostavno, ali poznajem nekoliko alumnija TTF-a koji su se nedavno odlučili upravo na taj korak. Smatram da puno veći broj mogućnosti postoji na inozemnom tržištu, no automatski takvim odabirom dolazi i značajno veća konkurencija. Trava kod nas možda nije zelena, ali nije zelenija niti kod susjeda. Modni dizajn nije deficitarno zanimanje, ali potreba za njim će uvijek postojati, jer u meritumu našeg razgovora radi se o uporabnom predmetu koji nam je potreban na dnevnoj razini. Postoji iluzorno uvjerenje po kojem se uloga dizajnera komparira s Coco Chanel ili Cristobalom Balenciagom, a stvarnost je drugačija. Treba netko dizajnirati vjenčanice, odjeću za sport, donje rublje… Ključ je u pronalaženju ispravne niše.

Ove godine DIPMOD je proslavio 10 godina. Kako se kao platforma za predstavljanje talenata razvijao s godinama i koje težnje imate u budućnosti?
DIPMOD je manifestacija čija je začetnica profesorica Končić. Na trećem izdanju sudjelovao sam kao diplomant izlagač, a od petog izdanja uključen sam u organizaciju. Smatram da je kvaliteta modnih kolekcija prikazanih na svim izdanjima DIPMOD-a neosporna i da je DIPMOD rasadnik kvalitetnog, konceptualnog i dobrog modnog dizajna. U skoroj budućnosti voljeli bismo mu dati međunarodni karakter. DIPMOD nije fashion week i to nikad neće biti, u našem fokusu nisu sponzori niti celebrityji. Njegov fokus je na kvaliteti i afirmaciji mentoriranog domaćeg dizajna, pri čemu se posebno apostrofira važnost selekcije i kuriranja. Ne mogu u potpunosti biti objektivan po pitanju DIPMOD-a jer sam vrlo pristran, i iako uvijek napominjem da je inicijatorica projekta profesorica Končić, moram priznati da DIPMOD-u pristupam vrlo osobno i s velikim entuzijazmom.


Kako gledaš na budućnost hrvatske mode, i proizvodnje? Sigurno su navike nekupovanja i nepovjerenja prema domaćim brendovima dio problema na našem tržištu. Ljudi će radije kupiti fast fashion ili strane dizajnere – kako promijeniti taj narativ?
Nisam siguran da je navike potrošača moguće značajno mijenjati. Utopijski prijedlog o kupnji isključivo domaćeg dizajna jednostavno nije izvediv iz nekoliko razloga. Prvo, domaće modne brendove gotovo je moguće nabrojati na prste dviju ruku, a ako bismo izbacili program svečanih haljina i vjenčanica, vjerojatno bismo ih mogli nabrojati na jednoj. Nadalje, mala serijska proizvodnja je skupa, a cijena je često ključan faktor za većinu potrošača. U konačnici, sve se svodi na to koliko je netko spreman izdvojiti za odjevni predmet ili modni dodatak i o kojoj se estetici uopće radi. Ni Talijani nisu isključivo vjerni talijanskoj modi, pa zamisliti Hrvate vjerne samo domaćoj modi čini se gotovo nemogućom misijom, osim ako moda ne postane nacionalni sport.

Koje su odgovornosti na modnim dizajnerima danas? Prioriteti su drugačiji, čini se da je sve utrka za zaradom i boljim kvartalnim rezultatima, za više viralnim proizvodom…
Čini mi se da si u svom pitanju već ponudila najvažniji dio odgovora. Odgovornost dizajnera danas se često mjeri uspješnošću prodaje, viralnošću odjevnog predmeta i sličnim parametrima. Ne trebamo se zavaravati, modna industrija je brutalna mašinerija koju pokreće profit i u kojoj nema mjesta romantizaciji. Davno sam prestao biti dio te brutalne industrije, pa možda niti nisam najkompetentnija osoba za odgovor na ovo pitanje, jer radim u značajno humanijem segmentu industrije u radu s mladim modnim dizajnerima.

Koga ćeš pratiti na nadolazećim tjednima mode u Milanu i Parizu, od koga imaš velika očekivanja?
U Milanu me uvijek zanima revija brenda Sunnei, jer iza njihovih kolekcija stoje promišljeni koncepti, a odjeća uspijeva biti na rubu eksperimentalnog, a opet ostaje nosiva. Rado pratim i modnu viziju Prade te Jil Sander, na koje gledam kao na doajene modnog dizajna; gledati njihove kolekcije za mene je poput provjere vremenske prognoze za nadolazeći dan. U Parizu s posebnom znatiželjom iščekujem Driesa Van Notena, čija mi je estetika možda i najbliža, jer njegove kolekcije djeluju kao razgovor koji istovremeno iznenađuje i daje osjećaj bliskosti.
S obzirom da ti je moda profesija, kako promatraš i konzumiraš modu/odjeću u privatnom životu? Imaš li ‘svoju uniformu’?
Moja modna uniforma već godinama je crna. Ne bih rekao da imam pretjerano neobičnu estetiku. Crna uniforma mi daje slobodu od svakodnevnih modnih dilema. Moglo bi se reći da posjedujem dosta dizajnerskih komada, ali ne želim biti licemjeran i tvrditi da nikad ne konzumiram brendove brze mode. Kada odjevni predmet biram zbog njegove siluete ili zanimljive produkcijske tehnike, uvijek u njemu tražim neki neobičan pomak. Ako pak biram klasične komade, poput hoodija ili polo majica, selekciju vršim prije svega na temelju sastava materijala. U okviru doktorskog rada proveo sam, među ostalim, istraživanje preferencija boja. Posebno zanimljivi rezultati odnosili su se na crnu: u jednom istraživanju odabrana je kao najprivlačnija, odnosno najatraktivnija boja, dok je u drugom proglašena najdosadnijom. Pitanja su bila ista, a demografske grupe gotovo identične. Po mom mišljenju, upravo ovaj primjer na izvrstan način sumira sve interpretacije crne boje, a slična je situacija i s mojim ormarom: crna može biti sve i ništa u isto vrijeme.

Vidiš li promjenu u mindsetu s dolaskom novih generacija? Kako percipiraju modu – konzumenti ali i mladi koji dolaze na fakultet?
Promjena u mindsetu je apsolutno prisutna. Osobno pripadam demografskoj kohorti milenijalaca i čini mi se da smo mi, u odnosu na Generaciju Z, imali veći stupanj poštovanja prema autoritetu, manje smo polemizirali i generalno bili manje konfliktni. Ja sam pobornik zdravog propitivanja autoriteta i argumentiranog polemiziranja, ali nažalost svjedok sam trenda da na diplomsku razinu studija modnog dizajna dolazi mnogo studenata koji ne prate scenu i ne gledaju revije, pri čemu se u meni postavlja pitanje gdje u njima leži interes za modu. Pronaći odgovor na ovo pitanje i uspješno mentorirati takvu osobu nije nimalo jednostavan pedagoški zadatak. Ova generacijska razlika u pristupu autoritetu i polemiziranju, po mom mišljenju, reflektira širi razvoj modne industrije, u kojem se sve više cijeni samostalno mišljenje, ali se nažalost, gubi osjećaj za povijest i kontekst scene.


Što bi savjetovao nekome tko se želi na bilo koji način baviti modom? Kako se educirati, pripremiti, što čitati i gledati?
Mislim da je iznimno važno da se osoba “inficira” modom na sve moguće načine, konzumirajući sve dostupne sadržaje. Za bavljenje modnim dizajnom ključno je redovito posjećivati izložbe, pratiti mlade umjetnike na društvenim mrežama, istrenirati algoritam da nas obaspe zanimljivim skulpturama i umjetničkim instalacijama koje mogu poslužiti kao inspiracija. Jednako važno, možda i presudno, jest svakodnevno promatranje, osluškivanje ritma grada i ljudi, bilježenje autentičnih odjevnih kombinacija u javnom prostoru. Moda se često najiskrenije očituje upravo u tim trenucima, kada netko nosi odjeću na način koji potiče imaginaciju. U kontekstu edukacije, dragocjene su monografije modnih dizajnera, jer se njihovim listanjem često otkrivaju detalji i specifičnosti koje mogu zagolicati maštu. Ne mislim pritom nužno na coffee table knjige, koje se u interijerima često koriste kao statusni simbol, nego na doista inspirativna izdanja poput monografije Waltera van Beirendoncka – Draw the World Awake, Rei Kawakubo – Art of the In-Between ili pak monografije Henrika Vibskova. Kao posebno zanimljiv format izdvojio bih i podcast Fashion Neurosis Belle Freud.