Nije nikakva tajna, to odavno osjećamo na svojoj koži i lako primjećujemo na drugima: što smo više izloženi istom tipu tijela, crtama lica, teksturi kože ili općenito istom idealu izgleda, to više mozak tu sliku može početi registrirati kao „zadani“ način na koji bi netko, pa i mi sami, trebao izgledati. Klica je posađena još devedesetih, ali je odavno izrasla u gorostasa poput nekog otrovnog čarobnog graha. Kad ne izgledate kao svi ostali na mrežama i da, prozivam društvene mreže ovim putem, lako se javlja osjećaj da ste „nedovoljno dobri“, a to još lakše prerasta u uvjerenje: „Ako ne izgledam ovako, nešto sa mnom nije u redu.“ Primjećujem ovo i kod odraslih, a kamoli kod djece.
Odavno se tijelo i lice promatraju kao trend i stvari ne idu na bolje.
Da stvari budu još strašnije, ljudima je sve teže razlikovati što je na društvenim mrežama stvarno, a što nije. Budući da se i najnaivnije fotografije uređuju filtrima i uz pomoć AI-ja, velik dio današnjih standarda ljepote temelji se na izgledu koji se u stvarnom životu zapravo ne može uspješno replicirati. Ideal, kao takav, nije osmišljen da bi bio dostignut.
Mnogi plastični kirurzi i estetski liječnici to će potvrditi jer im sve više pacijenata dolazi s filtriranim ili dorađenim fotografijama samih sebe, očekujući da će tako izgledati i u stvarnom životu, dok su prije pacijenti donosili fotografije drugih, „stvarnih“ ljudi na koje su željeli sličiti (sjećate se kada je Angelinin nos bio u trendu?).
E pa, sada imamo dokaz koliko su stvari daleko otišle.
DRUŠTVENE MREŽE ČINE DA PRESTANEMO BITI SVJESNI SEBE
Nedavno sam čitala o istraživanju objavljenom u časopisu Computers in Human Behavior, u kojem je 95 osoba – milenijalaca i pripadnika generacije Z, muškaraca i žena, koji su Instagram u prosjeku koristili osam godina – prošlo kroz iskustvo virtualne stvarnosti nazvano body illusions.
Istraživači su postavili hipotezu o nečemu što već znamo, ali za što još uvijek nemamo pravi znanstveni dokaz: da dugotrajno korištenje Instagrama i „izloženost idealiziranom, homogeniziranom sadržaju usmjerenom na izgled“ otežavaju osobi razlikovanje vlastitog lica od lica nepoznate osobe.
Da citiram članak koji sam čitala: „U jednom dijelu eksperimenta osoba koja je nosila VR headset gledala je kako nepoznatu osobu četkicom dodiruju po obrazu, dok je istodobno 120 sekundi osjećala isti takav dodir na vlastitom obrazu. Jedina sličnost između osobe koja je sudjelovala u eksperimentu i nepoznate osobe bio je spol – lice nepoznate osobe nije bilo lice “njezina dvojnika”. Nakon eksperimenta sudionici su ispunili upitnik u kojem su trebali navesti koliko se slažu s tvrdnjama poput: ‘Ponekad sam osjećala/o kao da je virtualno lice moje lice’ i ‘Ponekad nisam bila/o svjesna/an da se moje fizičko lice razlikuje od virtualnog lica.’ Na temelju rezultata tog upitnika istraživači su utvrdili da što je osoba navela više godina provedenih na Instagramu, to je bila veća vjerojatnost da će lice nepoznate osobe doživjeti kao vlastito.“
Zvuči zastrašujuće i distopijski, poput filma koji biste gledali u 4D-u. Dugotrajna izloženost standardima ljepote s društvenih mreža dovodi do toga da ljudi počinju gubiti osjećaj vlastite posebnosti, vlastitih karakteristika. Granice između toga kako izgledate vi i kako izgledaju drugi ljudi počinju se brisati.
Prema istom istraživanju, osobe koje su godinama koristile beauty filtere češće su osjećale kao da imaju kontrolu nad cijelim tijelom nepoznate osobe. Istraživanje jest bilo malo, ali rezultati upućuju na to da je sjećanje koje naš mozak i tijelo imaju o onome što nas čini jedinstvenima prilično podložno promjenama. Godine izloženosti istim standardima ljepote na Instagramu mogle bi polako narušavati način na koji naš mozak prepoznaje vlastito lice. I stvarno se čini da svakim scrollom kroz društvene mreže gledamo iste crte na sličnim licima s različitih profila: od obavezno glatkog čela, visokih jagodica i usana punijih nego što bi prirodno bile.
Ova očita nemogućnost da razlikujemo sebe od nepoznate osobe samo je još jedan dio tjelesne dismorfije koju su nam servirale društvene mreže. I nije riječ o „estetskom obrascu“, nego o „psihološkom“.
Živimo u zastrašujućem svijetu.
