Čini mi se da je dobra cura ovih dana postala viralna. Koji god kanal otvorim, netko se bavi njome, pa sam se pitala zašto baš sada. Dobra cura je, zapravo, uvijek aktualna tema, a ona – jedna od najpoželjnijih ženskih uloga.
Ne znam jesam li u životu više puta čula „budi dobra curica” ili „muškarci ne vole glasne i pametne žene”, ali trebalo mi je hiljadu dugih godina da to dvoje povežem. I ne znam koliko će još generacija trebati proći da se ta kombinacija otopi do kraja. Volim misliti što prije, čisto zbog zdrave budućnosti društva.

Jer ova polazišta u razmišljanju očito više ne funkaju. Ženama je eksplodirao pretis lonac i više ne žele šutjeti na ono što im ne odgovara, a muškarci, kao ni društvo oko njih, nemaju uvijek pojma što će s tom novom količinom ženskog glasa.
Kako se postaje dobra cura?
Ako sam već pisala o cool curi koja zbog toga nosi teret na kičmi, onda moram i o dobroj. Onoj koja je od prvih dana prepoznata kao ona koja se zna ponašati, ne radi probleme, razumije druge, nije sebična i ne traži previše.
Lijepa je, ali ne i tašta. Uspješna je, ali nije prijetnja. Zavodljiva je, ali ne previše. Seksualna je, ali onako damski. Ima svoje mišljenje, ali nipošto nije naporna. Lako prašta, zna slušati, zna biti partnerica, majka, prijateljica, kći. Ukratko, nekako uvijek zna biti ono što se od nje u tom trenutku traži. Tko je definirao dobru curu?
Kad dobrota postane identitet
Poljska ingvistica Anna Wierzbicka pratila je izraze „good boy” i „good girl” kroz povijest i ukazala na zanimljivu razliku: djetetovo ponašanje ne opisujemo samo kao dobro ili loše, nego samo dijete proglašavamo „dobrim” ili „lošim”. „Dobra cura” tako nije samo cura koja je napravila nešto dobro. Ona postaje dobra cura. Identitet joj se počinje lijepiti uz ponašanje. I to je velika stvar.
Jer ako si dobra, onda valjda možeš biti i loša. Ako si dobra zato što slušaš, što će se dogoditi kada ne poslušaš? Ako si dobra zato što ne radiš probleme, što se događa kada ga napraviš? Ako si dobra zato što razumiješ druge, smiješ li jednom reći da te jednostavno nije briga? Pohvala se vrlo lako pretvorila u dresuru, ako dobro vidim.
Od Katherinine goropadnosti do Ophelijine poslušnosti
Nije slučajno da se sličan obrazac pojavljuje i u književnosti. Shakespeareova Ukroćena goropadnica gotovo kao da je laboratorij za analizu pitanja što sve jednu ženu čini prihvatljivom. Katherina je problem upravo zato što je glasna, tvrdoglava, ljuta i neposlušna i zato što ne pristaje igrati ulogu poslušne žene. Mlađa sestra Bianca je, nasuprot tome, nježnija, pristojnija i društveno poželjnija, puno bliže onome što bismo danas nazvali „good girl”.
A ako vam Ukroćena goropadnica nije dovoljna, tu je Ophelia iz Hamleta. Ona je lijepa, mlada, čedna, pristojna i poslušna. Njezin identitet gotovo cijelo vrijeme određuju drugi: otac, brat i Hamlet. Ona je kći, djevojka i ljubavni interes. I to može biti jedan od problema s „dobrom curom”. Ne zato što je dobra, nego to što je toliko dugo učena da je njezina dobrota nešto što se događa u odnosu prema drugima. Kad želi pustiti svoj glas, trojac je podsjeti da to baš i nije dobra ideja.
Moderna dobra cura nema jednostavan posao
Moderna žena trebala bi imati karijeru, ali ne toliko zahtjevnu da ugrožava slobodno vrijeme. Trebala bi biti seksualno slobodna, ali ne „previše” jer će je društvo vrlo brzo nakititi (slučajan izbor riječi, kunema se). Trebala bi znati što želi, ali ne smarati s tim. Trebala bi imati granice, ali ih izreći nježno. Trebala bi biti jaka, ali ranjiva. Trebala bi voljeti djecu, ali ne izgubiti sebe u majčinstvu. Trebala bi biti partnerica, ali ne ovisna i naporna. Trebala bi biti neovisna, ali ne toliko da joj muškarac više nije potreban. U teoriji zvuči perfektno, a u praksi kao oglas za posao četrdeset stranica uvjeta.
Charlotte je sve napravila kako treba
Zašto su nam i danas toliko potrebne kategorije poput „good girl” i „cool girl”? Pa one nam nude gotove upute. Charlotte iz Sex and the Cityja možda je jedan od najpoznatijih primjera. Ona je „good girl” svoje generacije: vjeruje u ljubav, brak, monogamiju, obitelj i određenu ideju ispravnog života. Vjeruje da postoje pravila i da će, ako ih dovoljno dobro slijediš, život nekako posložiti stvari na svoje mjesto.
Možeš sve napraviti „kako treba” i svejedno doživjeti brodolom. Možeš biti spremna za ljubav i svejedno ne pronaći ono što tražiš. Možeš željeti djecu i svejedno imati problem s trudnoćom. Možeš biti dobra cura i svejedno ne dobiti ono što si mislila da ti pripada. Njezin život i tako počinje kad ga prestane strogo kurirati i odbaci pravila.
Tko nas je sve već svrstao u kategorije?
A pravila su, čini se, svuda oko nas. Baš sam uhvatila knjigu Želim, Gillian Anderson u kojoj spominje kako se ženama stalno dodjeljuju uloge. Ona je dobra majka. Ona je dobra za zabavu. Ona je materijal za brak. Ona je karijeristica. Ona je ona vrsta žene. Kao da ženu nikad nije dovoljno samo upoznati, već je odmah moramo negdje smjestiti. Materijal za ovo. Materijal za ono.
Moguće je da je „dobra cura” jedna od najstarijih kategorija u tom sustavu. Jer kada kažemo da je neka žena dobra, često zapravo govorimo nešto drugo: da je ugodna. Da razumije. Da neće napraviti scenu. Da neće tražiti previše. Da zna kada treba stati. A onda dolazimo do jednog neugodnog pitanja: gdje završava dobrota, a počinje ugađanje drugima?
Dobrota ili strah od posljedica?
Ovih se dana puno govori i o „good girl sindromu”, odnosno obrascu u kojem osoba vlastite potrebe, želje i granice sustavno stavlja iza tuđih. Ne zato što je nužno dobra, nego zato što je naučila da će biti voljena, prihvaćena ili cijenjena ako bude dovoljno ugodna. To je velika razlika. Jer dobrota je izbor, a ugađanje je strah od posljedica ako taj izbor napravimo drugačije. Dobra cura ne mora nužno šutjeti. Ali ako je naučila da je njezina vrijednost u tome da ne stvara probleme, morat će puno toga progutati.
Koliko smo puta čuli onu: „Ma šuti, zbog mira u kući.” E, pa fućkaš mir koji ti je začepio usta.
Nisam doktor, ali mogu primijetiti da kontinuirano gutanje vlastitog nezadovoljstva nije osobito dobra životna strategija. Kao ni tepanje sebi da je sve okej, kada nije. Kao ni stalno udovoljavanje drugima samo zato da bi atmosfera ostala mirna. Jer tuđa nelagoda nije uvijek dokaz da si ti nešto pogriješila, samo si rekla – ne.
dobra cura više ne želi biti dobra
I to danas gledamo oko sebe: žene koje više ne žele biti dobre na način koji od njih traži da budu tihe. Ne žele biti razumne ako to znači da moraju razumjeti baš sve osim vlastitih potreba. Ne žele biti „cool” ako to znači da moraju djelovati nezainteresirano. Ne žele više biti projekt, ni kategorija. I zato „dobra cura” upravo sada toliko iskače iz algoritma. Jer generacija žena koja je odgojena da bude dobra počinje postavljati jedno vrlo nezgodno pitanje: čije kriterije zapravo trebamo zadovoljiti? Meni je suludo da u 2026. godini, okruženi, svim svjetskim sranjima (uključujući robote koji peku pomfri u Japanu) brijemo da je baš “neadekvatna” uloga žene rak rana ovog društva.
A što ako prestanemo igrati po pravilima?
Na kraju, koliko se doista moderna “bajka” razlikuje od Shakespeareovih tragedija i komedija? U teoriji stvari uvijek zvuče i djeluju perfektno. Ali što je s praksom? Ispolirana prezentacija projekta vrlo brzo pada u vodu ako nemaš adekvatan kadar za njegovu izvedbu. Ili ako se želi prištedjeti na sirovinama. Ja ću vam samo reći da je dobra cura rijetko kad profitirala u društvu onih koji su je htjeli modelirati po svojem ćefu. Češće je to platila zdravljem. Bila tiha ili glasna, onome tko nije tvoje društvo bit ćeš uvijek – krivi izbor.