Čuveni zečji simbol (bio) je sinonim za osnaživanja žena koji je prilično pogrešno interpretiran, jer sve ono što ih je navodno trebalo osnažiti zapravo ih je uništavalo. Ispod maske sjaja, smješten je jedan neispričani očaj, dodatno zataškan ucjenama i prijetnjama. Od Hefnerove smrti 2017. godine polako su na površinu krenuli izlaziti fragmenti istine, a kulminacija se dogodila upravo s novim dokumentarcem.
Novi dokumentarni film od 10 dijelova režiserke Alexandre Dean (ona je autorica i dokumentarca o Paris Hilton “This is Paris”), iskopao je mračne tajne Playboya, predočavajući nam izvor užasnog zlostavljanja i prinude. Zapravo, ovakvo iznošenje istine na vidjelo ne bi ni bilo moguće prije Hefnerove smrti, budući da se žene tek sada osjećaju slobodno da iskreno progovore o svemu. Alexandra je za potrebe filma intervjuirala preko stotinu ljudi, od žene koje su bile dio tog trulog sistema do Hughovih prijatelja i poznanika, a optužbe u dokumentarcu su toliko užasne da će zasigurno preoblikovati ostavštinu Playboya. I zaista, bilo je vrijeme da se njegovom nasljeđu skine ružičasti veo i “slatke” uši.
Naime, sam Hefner je otkrio puno značenje simbolike. Zec u Americi ima seksualnu konotaciju, a on ga je izabrao jer je u pitanju: “Svježa životinja, stidljiva, živahna, skakutava, seksi. Životinja koja te prvo pomiriše, zatim pobjegne, pa se vrati, i dođe da se s njom maziš i igraš, a djevojke radosne i razigrane sliče na zečiće.” Usporedba žena sa životinjom po sebi je dovoljno uznemirujuća, ali on nastavlja: “Ne zanima nas tajanstvena, teška žena, femme fatale, koja nosi elegantan donji veš, s čipkom, tužna je, i nekako psihički nečista. (?!) Playboy djevojka ne nosi čipku, niti donji veš, gola je, dobro oprana sapunom i vodom i sretna je.”
Od čistoće, sapuna i mirisa u luksuznoj vili nije bilo ni traga. Iza željezne ograde mogli biste pronaći samo prljavu posteljinu, hranu koja sliči na bolničku i žene koje su trpjele ne samo fizičke već i ozbiljne psihičke traume. Pa da počnemo upravo od girl next door i Hefnerovih bivših djevojaka, Bridget Marquardt i Holly Madison, od kojih su obje bile intervjuirane za dokumentarac.
One su otkrile da su ugovore potpisivale pod prinudom, nerijetko dok su se tuširale i doslovno bile stjerane uza zid. Madison je, uslijed Stockholmskog sindroma, u vili provela dugih osam godina. Budući da je patila i do Aspergerovog sindroma i da je jako teško sklapala prijateljstva, fantazirala je da su žene u vili bile kao sestre iz sestrinstva. Hefner je bio alergičan na bilo kakvu naznaku samostalnosti svojih, kako ih je sam percipirao, podanica, pa je tako imao izljev besa kada se Madison ošišala. Imati prijatelja bilo je izričito zabranjeno. Stvari su stajale strogo poslovno: od djevojaka se po povratku iz grada srijedom i petkom očekivalo samo jedno – seks. I to je samo početak.
Nemoguće je da se u jednoj ovako kompliciranoj jednadžbi ne nađe i droga. Odnosno, zloupotreba iste. Kolike razmjere je situacija uzimala u samoj vili govori činjenica da su kružile priče da je i Hefnerov pas, s kojim je čak imao odnose i žene tjerao na isto, bio navučen na kokain. Predoziranja, depresija i samoubojstva postali su dio svakodnevice. Hefner je koristio žene za krijumčarenje droge, a njihove iznenadne smrti do danas nisu objašnjene. Jedna od djevojaka koja je izvršila samoubojstvo, na stranicama časopisa koji je nađen pored nje, ispisala je: “Hugh Hefner je đavo.”
Žene, poticane na plastične operacije već od 15. godine i ohrabrivane da bolesti liječe narkoticima, detaljno opisuju seksualne i fizičke napade Hefnera i njegovih suradnika, uključujući bliske prijatelje poznatih ličnosti kao što su Bill Cosby, Roman Polanski, Tony Curtis i Jim Brown, za kojeg je jedna žena izjavila da je “lomio rebra i vilice“. Napadi se nisu događali samo u vili, već i na Playboy zabavama, u korporativnim uredima, klubovima i tijekom promotivnih događanja.
Muškarci iz Hefnerovog najužeg kruga pokušali bi oponašati ono što je on stvorio mameći na tulumima žene koje nisu izabrane za časopis, gdje bi im obećavali da će se sastati s muškarcima koji bi im mogli sklopiti ugovore o modelingu. Organizirali bi lažna fotografiranja samo kako bi uhvatili žene gole. Hefner je, bez obzira da li je sudjelovao ili samo gledao odnose koji su se događali u njegovoj sobi, svaki uredno snimao. Zvuči dijelom kao horor film ili fantazija, ali istina djeluje i zvuči baš onako ju je dokumentarac i prikazao, a sva potresna otkrića zauvijek bi trebala promijeniti boju Playboya.
Ono što se može nazvati sjenkom sretnog završetka jest činjenica da su se mnoge žene pronašle preko Facebook grupe, a njihovo ponovno okupljanje je posebno snažno jer je Hefner namjerno stvorio strukturu u kojoj su bile izolirane jedna od druge, plašeći da se da ne bi dijelile jedna među drugom ono što se zaista događa. Do sada.
