Prošlo je od toga dobrih dvadeset i pet godina, no sjećam se kao da je bilo jučer kako su čete razularenih kvartovskih klinaca, nakon “Hakera”, bile naprosto zaluđene mišlju o neovlaštenom upadanju u tuđe kompjutere. Ozračje i narativ “Daminog gambita” miljama su daleko od priče o grupici buntovnika koji u podrumu puše travu i vode bitku protiv cyber zločinca, no mnogima je sigurno, tijekom gledanje Netflixove hit serije, palo na pamet da konačno otpuhnu prašinu sa šahovske ploče koja netaknuta čami na vrhu ormara i odigraju pokoju partiju. Potaknuta pričom o genijalnoj šahovskoj velemajstorici, popularnost ove zahtjevne strateške igre navodno je dramatično porasla iako je iluzorno vjerovati da će gomile odjednom rasturati kao Gari Kasparov ili Bobby Fischer. Vjerojatnije je da će odigrati pokoju rundu za kuhinjskim stolom u lijenim nedjeljnim poslijepodnevima. I to je sasvim OK.
No, iako je u fokusu serije igra taktike i nadmudrivanja, “Damin gambit” mnogo je više od toga. Hit serija redatelja Scotta Franka, snimljena po istoimenom američkom romanu Waltera Tevisa iz 1983. godine, priča je o ekscentričnosti i genijalnosti, o teškoj sudbini i unutrašnjim demonima glavne junakinje, ali i o rodno podijeljenom društvu u kojem su žene domaćice ovisne o muškarcima, a ne odriješite i neustrašive šahistice. No, osim svega navedenog, “Damin gambit” stilski je šah mat Gabrielle Binder. Berlinska kostimografkinja odradila je čudesan posao, a njezina elegantna stilska rješenja stigla su na naše male ekrane u pravom tajmingu – taman u trenutku kada se već mjesecima nismo izvukli iz razvučenih trenirki i prevelikih sponzorskih majica.
Godine 2005. Alexander McQueen je uprizorio modnu reviju nadahnutu šahom u kojoj je svaki model, na gigantskoj šahovskoj ploči, predstavljao jednu figuru. No, osim showa ekscentričnog modnog genija, šah i moda nikada nisu bili dijelom iste priče, šah se oduvijek percipirao kao igra u kojoj dominiraju muškarci u dosadnjikavim odijelima i koje moda, kao nešto banalno, nevažno i “žensko”, nimalo ne zanima. Imajući na umu estetiku šezdesetih godina, ali i to da odjeća mora ići ruku pod ruku s narativom i karakterizacijom likova (te njihovim bitkama, porazima i pobjedama), Binder je učinila nemoguće i šahu dala stylish zaokret.
Svu odjeću dizajnirala je sama ili posudila iz arhive s kostimima, a inspiraciju za chic izgled briljantne šahistice pronašla je u stilu američke glumice Jean Seberg i muzi Andyja Warhola Edie Sedgwick. No, to ne znači da je estetika zasjenila radnju, kao što je često slučaj s filmskim produkcijama novijeg datuma. Retro chic u “Daminom gambitu” otmjen je i zavodljiv, ali vrlo diskretan, a stilski odabiri u seriji nemaju svrhu samo da budu estetski lijepima, već i da rasloje kompleksne karaktere, prodube priču i upoznaju nas s karakterima likova, ali i njihovim unutrašnjim borbama, čežnjama, strahovima ili osobnim pobjedama. Ta simbioza odjeće i lika najočitija je, jasno, kod glavne junakinje Beth Harmon (koju igra Anya Taylor-Joy), heroine s “greškom” koja je genijalna, ali nije savršena.
Premda uronjena u muški svijet šaha, Harmon se nema potrebe odreći svoje ženskosti kako bi se uklopila, pa njezinom garderobom dominiraju haljine nadahnute siluetom Pierrea Cardina, šarmantne pussy bow bluze, elegantne dolčevite, majice od jerseyja u stilu Andrea Courrègesa ili pak strukirane suknje punog kruga koje podsjećaju na one Christiana Diora. Njezini uvojci uvijek su savršeni, baš kao i tamni eyeliner na očima. No, kao i druge njezine ovisnosti, i odnos koji gaji prema odjeći (i stilu) proizlazi iz svojevrsnog manjka topline i bliskosti, odjeća je za nju svojevrsna osveta, simbol uspjeha i pokazatelj da pripada društvu ili se od njega, svom posebnošću, ipak izdvaja. Nakon što ju grupica dokonih i plitkih curica u školi kritizira zbog odjeće koju nosi, ona im upravo novom haljinom i popularnim crno-bijelim cipelama dokazuje da je konačno uspjela, a svaki puta kada joj treba novi nalet samopouzdanja, pronađe ga pustošeći neki fancy butik, bilo u New Yorku, bilo u Parizu. U par scena možemo uočiti kako nekoliko puta nosi istu odjeću kombinirajući ju na različite načine što ju, unatoč njenoj genijalnosti, čini nekako bliskijom i stvarnijom.
Kako se radnja polako raspliće, tako nam postaje jasno da Binder koristi geometrijske uzorke kako bi nas asocirali na šahovsku ploču i važne partije, hlačama akcentira eru njezine emancipacije, odjećom naznačuje i trenutak u kojem je (u svim segmentima) nadrasla popularne cure iz škole, ali i moment u kojem je njezina ovisnost o sedativima preuzela kontrolu nad njezinim životom. Haljina u dvije nijanse zelene identične je kombinacije boja kao ona kobnih tableta za smirenje. No, najmoćniji moment definitivno je onaj u kojem Beth maršira ulicom odjevena u bijelo simbolizirajući figuru bijele kraljice, naznačujući tako da je konačno izvojevala dugo željenu pobjedu nad ruskim šampionom Vasilyjem Borgovom, ali i onu mnogo važniju – nad samom sobom. Mnogi tvrde da ovoj seriji uopće nije trebala toliko rafinirana estetika, niti je lik Beth Harmon trebao biti toliko stylish. Ne bih se složila, upravo je moda dala protutežu sirovom “muškom” svijetu, izdvojila je glavnu junakinju u svoj njezinoj posebnosti i istaknula da ne treba zatomljivati svoju ženstvenost kako bi je shvatili ozbiljno. Njezina igra ono je zbog čega će ju shvatiti ozbiljno, a ona može biti žena koliko god ona to želi.
