Sendvič punjen šarenim cvijećem, kovrčavi sir koji visi iz inox čaše na stalku kod Marije Kulušić, pladanj s dipom koji je na promociji časopisa Vert izgledao poput blata, gigantski kupus na druženju u dućanu s namještajem, potpuno bijela večera na Souleditu kod Zelde Bečirević i šareni stol s vjenčanja na kojem sam baš nedavno bila. To su samo neka od jela koja sam probala i stolova za kojima sam sjedila, a iza njih stoje Anja i Hana, osnivačice brenda Hanja, te arhitektica Irena Bakić iz Radnog trokuta. Apsolutne su pobjednice gastro scene u svojoj kategoriji i želim da svi znaju za njih. Napokon sam ih okupila pa su mi otkrile kako su stvorile svoje genijalne koncepte koji su u Zagrebu zauvijek promijenili scenu klasičnog cateringa i spasili nas od dosade.
Može riječ-dvije o sebi, profesionalni background, a onda kako i kada je službeno krenuo projekt?
HANJA: Hana je magistrica novinarstva, a Anja magistrica novinarstva i poslovne administracije. Hana je proteklih 9 godina živjela u Berlinu, gdje je dugo radila kao event managerica, a potom potpuno zaokrenula karijeru i otišla raditi u nekoliko berlinskih kuhinja, dok je Anja radila kao projekt managerica u području dizajna.
HANJU smo pokrenule u jesen 2023. nakon što se ideja dugo pripremala. Skupila se hrabrost i nakon jednog odrađenog eventa s odličnim reakcijama shvatile smo da je došlo pravo vrijeme da i svom projektu moramo dati ime – tako je nastala HANJA. Krenule smo polako, ali buntovnički – u dva grada i dvije države, Berlinu i Zagrebu, gdje smo odvojeno i zajedno radile evente, pop-upove i privatne večere za raznu publiku na različitim lokacijama. Svaka od nas je na svoj način stvarala kulinarska iskustva za raznoliku publiku. Krajem prošle godine Hana se, nakon devet godina života u Berlinu, vratila u Zagreb. Danas konačno djelujemo s iste adrese.
RADNI TROKUT: Ja sam arhitektica, a nakon što sam se spletom okolnosti zaposlila u Piece of Cake (IT slastičarnica ranih 2000-ih), završila sam i kratku slastičarsku školu. Radni trokut nastaje nešto kasnije kao Instagram profil čiji je cilj bio da se izložim nečemu. Nazvala sam to eksperimentalnom slastičarnicom i jednostavno bacala online sve što bi mi palo na pamet. S vremenom se skupilo nešto publike, ja sam se odvažila ponuditi slastice i uživo, a to se onda spontano pretvorilo u kreiranje hrane za razna događanja, u čemu uživam.
No Radni trokut za mene nije samo lijepi catering nego dio veće ideje. Već dugo razmišljam o tome kako to prezentirati, a da nije hermetično, i kako da afirmiram Radni trokut kao projekt koji ima aktivnu zajednicu: kroz dijeljenje recepata, pisanje, ilustraciju, razne suradnje. Ovih dana pokrećem web s tom ambicijom – vidimo se na radnitrokut.com.
Kako je stvorena ideja o vrlo specifičnoj izradi, a onda i prezentaciji hrane?
HANJA: Internacionalno iskustvo oduvijek je važan dio našeg identiteta – Anja je provela nekoliko godina na Tajvanu i u Kini, dok je Hana oblikovala svoj pristup kroz berlinsku multikulturalnu gastronomsku scenu. Inspirirane smo i sličnim kolektivima koji postoje u drugim državama i europskim gradovima, ali smatramo da smo u Hrvatskoj jedinstvene. Kroz berlinska iskustva jako smo se ohrabrile, radimo prema svom feelingu i razbijamo očekivanja o tome što bi se na stolovima trebalo naći.
Još jedna specifičnost je i to da je svaki event za nas zasebna cjelina i potpuno novi projekt. U komunikaciji s klijentima uvijek krećemo od osnovnih pitanja – primjerice koja je tema, koji prostor, a onda promišljamo i koje su sezonske namirnice dostupne u tom trenutku. Sve to postaje temelj za kreiranje menija, a zatim i vizualnog identiteta stola. Volimo imati svoje prepoznatljive elemente kojima se vraćamo, ali ih često i reinterpretiramo te im dodajemo novi twist.
Kada definiramo meni, prelazimo na razradu postava stola jer nam je to važno jednako kao i hrana. Idealno, klijenti nam unaprijed šalju fotografije prostora i dimenzije stola, što nam pomaže da unaprijed osmislimo kako će hrana “živjeti” u tom prostoru. Taj dio procesa često prelazi u područje set dizajna – na samim eventima imamo i više uloga odjednom.
RADNI TROKUT: Moje eksperimentiranje u kuhinji traje već dugo, a način na koji prezentiram hranu prirodno prati taj blago kaotični proces. Intrigira me način na koji kultura, prostor i hrana međusobno utječu jedno na drugo. Jelo, ritual, okupljanje: hrana je prototip privremene site-specific instalacije. Pripremanje i posluživanje hrane doživljavam kao jedan dio svoje arhitektonske prakse. Rad u kuhinji, odnosno rad s hranom, omogućava mi brzinu, neposrednost i taktilnost koja mi nekad nedostaje u, npr., projektiranju ili crtanju. Kuhinja je također mjesto koje ne samo da dopušta, nego i podrazumijeva grešku. To je za mene ohrabrujuće.
Sjećate li se svog prvog giga?
HANJA: Iako je Anja u Zagrebu u Proljeću imala zabave s bánh mì (poznati vijetnamski sendviči) sendvičima nekoliko godina prije HANJE, prvi pravi HANJA event bilo je otvaranje studija Marije Kulušić koje spominješ. Mislim da je publika tada prvi put vidjela da sendviči mogu biti napunjeni cvijećem, da maslaci mogu imati razne okuse i oblike i da se općenito stvara sinergija cvjetnih aranžmana, prostora, dizajna i hrane. Sjećamo se da je publika odlično reagirala i drago nam je što su neki od ljudi koje smo na tom eventu upoznale i koji su tad prvi put probali našu hranu danas naši klijenti.
Iz današnje perspektive taj bismo stol sad malo “počistile” jer iskreno vjerujemo da je manje više, ali nam je i dalje jako drag i često ga se sjetimo, kao i povjerenja koje su nam Marija Kulušić i Nambi Kezić tada ukazale.
RADNI TROKUT: Naravno, zvale su me cure iz House of Kiwi da složim nešto za predbožićno druženje u njihovom dućanu. Napravila sam rozi kolač od kivija, nije bilo spektakularno i jedva sam stigla na vrijeme. Ali mislim da je sve skupa bilo slatko.
Koji vam je bio najizazovniji posao i zašto? Na koji ste najponosnije?
HANJA: Svaki event nam je kao dijete (smijeh). Evo ozbiljno – eventi na otvorenom uvijek su dosta izazovni jer je kontrola manja i puno je faktora koji mogu poći po zlu. Za Urbani separe smo ovo proljeće radile sad već legendarni stol u šumi usred napuštenog i šumom obraslog mlina. Event se dogodio samo dan nakon orkanskog vjetra u Zagrebu, kada je do zadnjeg trena bilo nejasno možemo li se do Rijeke uopće probiti. I onda nas je u Rijeci dočekao najljepši proljetni dan, šuma tek u cvatu i buđenju, i uz pomoć ekipe iz Urbanog separea na toj smo ludoj lokaciji hranu i stol na kraju uspješno postavile. Uvijek su logistički aspekti najizazovniji, puno je tu kilograma koji se nose na rukama, ponekih nezgodnih padova i razbijenih koljena i ne baš glamuroznih outfita, ali kad vam nakon eventa priđe gošća i kaže da je to zalogaj koji će pamtiti do kraja života, ostaje samo ponos.
Naravno, ne možemo propustiti spomenuti i naš najrecentniji i najposebniji event za sve samo ne običnu modnu reviju Envy Rooma u organizaciji PRiredbe. Prvo smo 60 metara stola u impresivnom Paviljonu 9 obukle u aluminijsku foliju, a zatim ih ispunile jestivim “krpicama” u bojama i teksturama tkanina iz nove kolekcije. Bio je to naš najzahtjevniji event zbog obujma posla i količine materijala, i možda najbolje definira smjer u kojem želimo raditi: važna nam je sloboda i povjerenje klijenata koji vjeruju u našu viziju, da stol nije skupina nepovezanih zalogaja koji se tamo nađu, nego da taj stol priča neku priču, dio je koncepta cijelog eventa, traži participaciju i tu je da iznenadi goste te ostane u sjećanju dugo nakon što se event završi.
Event smo pripremale više od dva mjeseca i rezultat je povjerenja i zajedničkog rada, uz još jedan važan aspekt koji napominjemo – suradnju. Sve više surađujemo s drugim kreativcima i kreativkama, pa je s nama od prvog dana za ovaj event bila i pastry chefica i dizajnerica Paula Šantić.
RADNI TROKUT: Svaki gig je izazovan na svoj način i moram priznati da se u mojoj glavi i jednostavne stvari lako zakompliciraju. Ne pomaže ni loša arhitektonska navika da radim do zadnje minute, ali vječno sam optimistična i vjerujem da ću jednoga dana nadvladati samu sebe. Mislim da sam najponosnija na činjenicu da se bavim ovim poslom. Tako mi je drag i zabavan i ozbiljan i neozbiljan u isto vrijeme. Nedavno sam razmišljala kako mi je jedan od većih užitaka u životu ići na Dolac i kupovati prekrasno voće i povrće, i baš sam sretna da sam si stvorila svijet u kojem to tako često radim.
Sjećam se svih vaših tanjura s evenata na kojima sam bila, Perfektno! Kako ljudi reagiraju? Jel’ uberete neki komentar sa strane?
HANJA: Reakcije su uvijek jako dobre, iako nam se ponekad čini da u određenom dijelu publike (ali i klijenata) prevladava strah od novog i drugačijeg. Taj strah pokušavamo maknuti i zbilja se nadamo da je prolazan te da se ljudi polako otvaraju novim stvarima. S druge pak strane, neka nas publika i jako ugodno iznenadi. Ovog proljeća radile smo i prvi event u našoj Slavoniji, i to u Kući Brlić u Slavonskom Brodu. Zalogaji su bili inspirirani 20-im godinama prošlog stoljeća i, premda se radilo o publici naviknutoj na tradicionalnu gastronomsku ponudu, reakcije su bile nevjerojatne: tražili su se recepti, svi su sve rado probali, imali puno pitanja i kao da je strah koji viđamo potpuno izostao.
Možda je upravo to najvažnije: izazvati reakciju. Hrana koja nešto govori, poručuje, nije samo tu da bude lijepa i za ukras (iako je naravno naša hrana lijepa), nego ima više dimenzija, hrana kao medij i sredstvo izražavanja. Fantastično nam je kad se u našim zalogajima prepoznaju emocije i simbolika – pašteta od šarana 50-ak metara od rijeke Save, to jestivo blato s koncentriranim okusom bučinih sjemenki uz prve dane jeseni, pogača s medvjeđim lukom u šumi, hrskavi list pite s otisnutom čipkom, slatki meringue u boji haljine koju gledate ispred sebe, želei s prvim ljubičicama, flan s crvenom narančom u veljači i gosti koji kažu da su se upravo naježili nakon prvog zalogaja. Sve te emocije izuzetno su nam važne i guraju nas da idemo dalje, da radimo nešto novo i još bolje.
RADNI TROKUT: Pokušavam biti bolja u primanju komplimenata, hvala! Reakcije koje dođu do mene uglavnom su lijepe i drago mi je čuti da je nekome nešto bilo fino ili cool ili neobično. Vidim da nekad zbunim ljude i, iako mi malo bude krivo, zapravo mi je to ok – to je dio posla. Općenito, zabavno mi je pričati o hrani na bilo koji način i želim kroz Radni trokut pokretati te razgovore; tako je i nastao projekt POŠTA!, čiju najavu možete pogledati na web stranici.
Imate li nešto što želite raditi, a još nije došlo na red?
HANJA: Puno je snova! Sanjamo još stolova uz more, želimo raditi više stolova u prirodi (jer je priroda najbolja kulisa), sanjamo i neki custom-made izrađeni stol s nekim od naših prijatelja i suradnika dizajnera, a planiramo i s mamom pokrenuti malu seriju unikatnih stolnjaka i detalja za stol. Općenito su nam intrigantni prostori u kojima nitko ne očekuje stol (ako to već nije očito) i da se stol tretira kao neki centar okupljanja, razgovora i emocija.
Voljele bismo realizirati i ideju tzv. privremenog pop-up restorana/kantine, gdje bismo u ograničenom vremenu ponudile zanimljivo, gotovo performativno gastronomsko iskustvo u prostoru kojemu to nije primarna namjena. Sviđa nam se ta temporalnost s kojom se zapravo puno toga može reći.
RADNI TROKUT: Imam cijelu arhivu ideja i voljela bih stvoriti prilike da ih realiziram. Neke od njih bave se partikularnom hranom, neke priborom za jelo (općenito sam fascinirana kulturom jedenja), određenim prostorima ili sjećanjima. Pretpostavljam da je sudbina nekih ideja da ostanu na papiru, ali nadam se ipak da će sve na ovaj ili onaj način biti izvedene. Ovo je zapravo otvoreni poziv da mi se svi javite i pomognete mi s oslobađanjem od previše misli (hvala unaprijed!).
Koliko ranije vas se treba zvati za angažman?
HANJA: Naši stolovi uvijek pričaju priču, a iza svake stoji proces koji je, iskreno, duži nego što mnogi očekuju (smijeh). Još uvijek navikavamo klijente na to da ne radimo s unaprijed definiranim setovima jela koje samo prilagođavamo prigodi. Znamo da klasični caterinzi imaju gotove menije koje onda samo kratko prilagođavaju broju ljudi i prilici, ali mi tako ne radimo.
Da bi nešto bilo zaista dobro, potrebno je vremena, promišljanja i testiranja, ali rezultat uvijek napravi jasnu razliku u odnosu na klasične opcije. Naravno, svjesne smo da puno ljudi želi samo nešto brzo i praktično, ali naši klijenti polako shvaćaju da je naša hrana zapravo integralni dio eventa, a ne neka usputna stvar koja je tamo negdje sa strane.
Naš idealni timeline bio bi da nam se klijenti jave mjesec dana unaprijed, ili barem nekoliko tjedana unaprijed, jer nam je zbog specifičnosti našeg pristupa teško raditi s last-minute upitima. U svakom slučaju jako nas vesele razni upiti i drago nam je da nam se sve više ljudi javlja i osjeća da bi naša hrana bila savršen match.
RADNI TROKUT: Idealno bi bilo javiti se čim znate kad ćete nešto organizirati – tako imamo vremena bez presinga osmisliti koncept te testirati hranu i dizajn. S druge strane, nekad najbolje stvari nastaju pod najvećim pritiskom, pa mi se možete javiti i ako nešto trebate prekosutra!
Cure su rekle sve što su imale, a ja vam svima želim da ako i nemate, stvorite priliku da ih angažirate. Istražiti nepoznato i pomaknuti granice je uvijek uzbudljivo, pogotovo kada ste u vještim rukama.
