Već neko vrijeme imam osjećaj da na internetu gledam istu priču, samo s drugim glavnim likovima. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što me zapravo toliko bode u oči. Onda mi je odjednom kliknulo. Žene su gotovo uvijek u fokusu. A odmah iza njih stoji ista stvar, cancel kultura.
Prije nekoliko dana iskočio mi je isječak gostovanja Conora McGregora u jednom late night showu. Razgovor je tekao potpuno uobičajeno, publika se smijala, voditelj postavljao pitanja, a atmosfera je bila gotovo ležerna. U jednom trenutku shvatila sam da se o stvarima po kojima je u posljednje vrijeme jednako poznat kao i po svojoj sportskoj karijeri ne govori apsolutno ništa. Kao da ne postoje. Kao da je dovoljno sjesti u fotelju, biti šarmantan i priča kreće ispočetka.
Nekoliko trenutaka kasnije sjetila sam se Britney Spears. Sjetila sam se koliko je društvo bilo okrutno prema ženi koja je očito prolazila kroz ozbiljan psihički slom. Koliko su se analizirali njezini pokreti, fotografije, obrijana glava, svaki izlazak iz kuće. Koliko su mediji i internet imali potrebu od njezina najtežeg razdoblja napraviti spektakl. Danas svi odjednom govore da joj je bilo teško, da ju je industrija slomila i da joj nitko nije pružio pomoć. Ali tada? Tada su šale na njezin račun bile zabavnije.
Onda sam se upitala jesam li si samo umislila da postoji razlika u cancel kulturi, kad dođe do žena i muškaraca, pa sam se upustila u malo istraživanje. Doista nije trebalo dugo da shvatim kako su mnogi prije mene već uvidjeli taj obrazac. Članci, eseji, blog postovi, pa i podcasti, nema formata koji se nije dotakao ove teme. I ne zato što svi pokušavaju dokazati da su žene uvijek žrtve i ne mogu napraviti ništa krivo, nego zato što je teško ne primijetiti koliko različite kriterije imamo kada govorimo o ženama i muškarcima u javnom prostoru.
Ne mislim da cancel kultura postoji isključivo za žene. Bilo bi skroz netočno to tvrditi. Muškarci itekako mogu izgubiti karijeru zbog svojih postupaka. Ali čini mi se da ono zbog čega će žena završiti na internetskom stupu srama i ono zbog čega će tamo završiti muškarac vrlo često nije ni približno iste težine.
Žene se rijetko „otkazuje“ zbog jednog velikog skandala. Češće ih se otkazuje zbog gomile sitnica. Jer su bile neugodne u intervjuu. Jer su ispale „naporne“. Jer su previše glasne. Jer nisu dovoljno zahvalne. Jer su se usudile postaviti granice svojim obožavateljima i paparazzi fotografima. Jer su kao vrlo mlade osobe donosile vrlo tipične odluke za mladu osobu. Jer nisu odgajale dijete onako kako internet smatra ispravnim. Jer su bile previše mršave, predebele, previše operirane ili nedovoljno dotjerane.
Ponekad imam osjećaj da smo žene pretvorili u nekakav moralni projekt. Kao da nije dovoljno biti dobra glazbenica, glumica ili sportašica. Moraš biti i beskrajno pristojna, uvijek dostupna, uvijek nasmijana, uvijek skromna, uvijek emocionalno stabilna, uvijek zahvalna, uvijek savršena. Dovoljna je jedna pukotina u toj slici i internet će se pobrinuti da je više nikada ne zaboraviš.
Zanimljivo je koliko se često kod žena ne raspravlja o onome što rade, nego o tome kakve su osobe. Anne Hathaway godinama je bila predmet ismijavanja jer je ljudima jednostavno djelovala iritantno. Jennifer Lawrence u jednom je trenutku od najprirodnije holivudske zvijezde postala previše naporna. Hailey Bieber već godinama ne može objaviti običnu fotografiju bez toga da se u komentarima ponovno otvara cijela priča o Seleni Gomez i tome kako ju očajnički pokušava kopirati. Chappell Roan našla se na meti kritika zato što je javno rekla da fanovi nisu njezini prijatelji i da ima pravo na privatnost, a i načina na koji komunicira s fotografima na velikim događajima. Mislim, ako oni mogu biti bezobrazni prema njoj i tretirati ju kao lutkicu dostupnu njima na upravljanje, pa zašto ona ne bi mogla odbrusiti i postaviti granice…
Ništa od toga nisu kaznena djela. Nisu ni ozbiljni moralni prijestupi. U većini slučajeva radi se o tome da je javnost odlučila kako joj se neka žena više jednostavno ne sviđa.
S druge strane, kod muškaraca se često događa nešto sasvim drugo. Kao da postoji neka nevidljiva granica ozbiljnosti koju moraju prijeći da bi javnost uopće počela preispitivati zaslužuju li i dalje platformu. Pa čak i tada, povratak često ne traje dugo. Dovoljno je nekoliko mjeseci, novi projekt, novo gostovanje, nova prilika. Priča se prebaci na sport, glazbu, film ili posao. Kontroverze ostanu negdje u fusnoti.
Ne događa se to uvijek. Naravno da postoje muškarci kojima su ozbiljne optužbe uništile karijeru. Isto tako postoje žene koje su nakon velikih kontroverzi uspjele nastaviti dalje. Ali kada se odmaknem od pojedinačnih slučajeva i pogledam širu sliku, teško mi je ignorirati obrazac.
Neću se praviti da shvaćam zašto do toga dolazi. Kao i svi, mogu samo nagađati. Možda je razlika u tome što muškarcima puno češće dopuštamo da budu kompleksni. Da budu talentirani i problematični istovremeno, jer to je njihov kreativni ispušni ventil. Da naprave nešto loše, ignoriramo ih tjedan dana i onda ih pozovemo u gostovanje i osvrćemo se samo na njihove sportske uspjehe (khm Jimmy Fallon i Connor McGregor druženje od prije nekoliko dana). I da, sad spominjem samo McGregora, jer mi je on nekako najsvježiji primjer i jako me naljutila cijela situacija. Ali nije jedini. Kanye West, Chris Browns, Jerry Seinfeld, Jack Nicholson, Mark Wahlberg, Quentin Tarantino, samo su neka od imena kojih se trenutno mogu sjetiti, a koja bi itekako trebala biti maknuta s javne scene.
Kod žena je sve puno binarnije. Jednog dana si miljenica svih na društvenim mrežama, drugog si cancelled. A razlog često nije nešto što bi objektivno promijenilo nečiji život, nego to što si ljudima postala iritantna, dosadna ili cringe. Kao da simpatija prema ženi ima rok trajanja.
Zapravo, možda me najviše rastužuje koliko brzo zaboravljamo da su žene koje promatramo na ekranima ljudi. Britney Spears danas mnogima služi kao primjer koliko je javnost bila okrutna. Ali ta spoznaja došla je tek godinama kasnije, kada više nije bilo teško priznati da smo pretjerali. U trenutku kada joj je podrška bila najpotrebnija, puno je više ljudi sudjelovalo u ismijavanju nego u razumijevanju.
Možda ćemo za deset godina isto govoriti za neke druge žene koje danas svakodnevno seciramo po društvenim mrežama. Možda ćemo snimati dokumentarce o tome koliko su bile pod pritiskom, koliko ih je internet slomio i pitati se kako nitko nije reagirao. A istina će vjerojatno biti puno manje romantična. Reagirali smo. Samo je ta reakcija uključivala ismijavanje i pogrdne riječi.
To me nekako najviše razočarava. Ne činjenica da internet zna biti okrutan. To odavno nije nova vijest. Nego činjenica da smo razvili potpuno različite pragove tolerancije, a da ih više gotovo ni ne primjećujemo. Ženu ćemo tjednima razvlačiti zbog loše izjave ili jednog neugodnog trenutka. Muškarcu ćemo, ako je dovoljno uspješan ili dovoljno zabavan, vrlo često dati priliku da jednostavno nastavi dalje. Ne zato što je zaslužuje više. Nego zato što smo se, čini se, na to jednostavno navikli.
