Buro. Intervju: Nikola Marušić, chef kojeg trebate upoznati

Osim bogatog iskustva, njegova ljubav prema gastronomiji se osjeti iz razgovora, a to je element koji ne može donijeti niti jedna tehnika
13.12.2025.
IMAGE SOURCE: @mediterraneesplit
RECOMMENDED

Nikola Marušić je chef koji danas vodi kuhinju restorana Méditerranée u sklopu hotela Ambasador, ali njegov put do toga uključivao je iskustva u nekima od najupečatljivijih nordijskih i irskih restorana s Michelinovim zvjezdicama. Od stažiranja u Koksu na Farskim otocima do rada u Aimsiru u Irskoj i na kraju rada u Pinku Fish & Wine, Nikola je rano upoznao kuhinje koje funkcioniraju pod strogim pravilima, snažnom sezonalnošću i naglaskom na lokalne namirnice.

Nikola Marušić

To razdoblje, kaže, bilo mu je formativno za način na koji danas razmišlja o kuhinji – jednostavnost koja ima smisao, poštovanje prema proizvodu, jasna ideja tanjura i naglasak na iskustvu gosta. U razgovoru otkriva što je iz tih kuhinja ponio, kako se to vidi u njegovom radu u Splitu i na koji način gradi identitet Mediterraneea kao restorana koji želi i koje je više od “hotelskog mjesta za večeru”. Ako ne vjerujete, otiđite probati Nikoline kreacije koje su nas ostavile bez teksta. Osim bogatog iskustva, njegova ljubav prema gastronomiji se osjeti iz razgovora, a to je element koji ne može donijeti niti jedna tehnika. Jer, uživanje u gastronomiji je iskustvo, osjećaj, nešto što ponesete kao uspomenu. On i njegov tim to itekako dobro shvaćaju. U nastavku donosimo njegovu priču.

Radio si u restoranima s dvije Michelinove zvjezdice, poput Aimsira u Irskoj i Koksa na Farskim otocima. Što si iz tih kuhinja ponio kao najvrjednije iskustvo i na koji način se te tehnike i stavovi danas vide u Mediterraneeu?

Kada sam prvi put otišao na staž, bio sam još jako mlad i želio sam raditi s ribom. Zato me Koks na Farskim otocima oduševio – tamo je sve, prirodno, bazirano na ribi. Otoci imaju više ovaca nego ljudi, ali riba je temelj svega. Iako je restoran imao dvije Michelinove zvjezdice i funkcionirao na vrhunskoj razini, ta njihova jednostavnost i povezanost s prirodom bili su mi fascinantni. Sam dolazak na lokaciju bio je poseban – vozili bismo se do kraja asfalta, gdje bi nas pokupio njihov terenac i odveo desetak minuta kroz divljinu do stare kuće kovača u kojoj se restoran nalazio. Nije bilo ni struje ni vode dok je oni nisu doveli. Ta izolacija, priroda i fokus na proizvod učinili su iskustvo gotovo ritualnim. Bio sam dio zadnje ekipe koja je tamo radila; nakon našeg odlaska lokacija je zatvorena i više se nikad nije koristila za servis.

Kakva je bila atmosfera u tim restoranima, nekako izvana uvijek izgleda strogo i pomalo uštogljeno?

Atmosfera je bila nevjerojatna – tim malen, međunarodan, živjeli smo zajedno, radili zajedno i bili uključeni u sve procese. Za razliku od velikih restoranskih sustava poput Nome, gdje se lako izgubiš u golemom broju ljudi, ovdje sam od prvog dana bio u servisu, u pripremi, u svemu. To mi je dalo osjećaj stvarnog kuhanja i timskog rada. Nordijska kuhinja tada je bila na svom vrhuncu, i ona me privukla svojom bliskošću s prirodom. Njihove sezone su kratke i stroge, a fermentacije, usoljavanje i druge tehnike konzerviranja razvili su do savršenstva kako bi mogli raditi s lokalnim namirnicama cijele godine. To me se jako dojmilo – ta ideja da tehnika služi očuvanju prirodnog okusa i karaktera namirnice.

Kasnije, kako sam se razvijao kao kuhar, shvatio sam koliko su važne i druge tradicije – talijanska kuhinja, francuske osnove – i koliko je bitno iz svega izvući najbolje i stvoriti svoj stil. Ali nordijski pristup prirodi i sezonalnosti ostavio je veliki trag. Drugi staž bio je potpuno drugačiji i odveo me u drugi smjer, ali zajedno su mi ta iskustva pomogla formirati način na koji danas radim. Ono što posebno nosim iz tih kuhinja je filozofija servisa. Ljudi često misle da je kuhanje jedino bitno, ali servis je jednako važan. Gost možda neće zapamtiti svako jelo, ali će zapamtiti kako se osjećao. Sjećam se tog prvog dolaska na Farske otoke – svi kuhari izlaze pred gosta, pozdravljaju ga, stvara se atmosfera. To su trenuci u kojima se naježiš. Kasnije postane rutina, ali ostane romansa tog pristupa. U Mediterraneu se danas vidi upravo to: poštovanje prema namirnici, sezonalnost, jednostavnost u prezentaciji, ali i snažan fokus na iskustvo gosta. Sve ono najbolje što sam naučio u tim vrhunskim, ali skromnim i prirodi bliskim kuhinjama.

Nakon povratka u Split radio si u Pinku Fish & Wine, koji je brzo privukao pažnju zbog kreativnog pristupa lokalnim namirnicama

Pinku Fish & Wine krenuo je u najgore moguće vrijeme – usred Covida. Split je mali grad i puno toga se događa kroz poznanstva, tako da smo se Karlo, Frane i ja zapravo sasvim slučajno okupili oko te ideje. Početak je bio vrlo nesiguran, gotovo pa na klimavim nogama. U prvim tjednima dijelili smo pola porcija besplatno samo da ljudi uopće probaju hranu. Bilo je puno skepse, komentara i pitanja – svima je sve to bilo novo i drugačije.

Radili smo s maskama, pod mjerama, bez pravog kontakta s gostima, što je u ugostiteljstvu veliki minus. Tim je bio minimalan: Milan kao barmen, Frane, ja, i kasnije još konobar. Ali vjerovali smo u koncept i znali da radimo nešto drugačije. Za mene je to razdoblje bilo nevjerojatno kreativno. Svaki gost koji bi ušao imao bi neku reakciju. Nekima je bilo čudno, nekima odlično, ali nitko nije odlazio ravnodušan. Otvorena kuhinja omogućila nam je da u stvarnom vremenu vidimo kako ljudi reagiraju na hranu, i taj mi je moment bio posebno drag.

Iskreno, prve godine bile su vrlo teške. U gradu su neki drugi lokali imali redove, a kod nas bi se događalo da satima nema nikoga. To te frustrira, jer si spreman, tim daje sve od sebe, a gosti ne dolaze. Ali držali smo smjer i nismo odustajali. Vjerovali smo da će ljudi s vremenom prepoznati što radimo. I doista, trebalo je vremena – godinu, dvije, nekad i tri – ali svijest se počela mijenjati. Gosti su se vraćali, počeli smo dobivati ozbiljne reakcije i sve se polako poklopilo. Prvo smo radili à la carte, zatim ga paralelno kombinirali s degustacijskim menijem, a zadnje godine došli smo do toga da prodajemo isključivo tasting meni. To je bio trenutak kad smo znali da smo uspjeli izgraditi nešto prepoznatljivo i svoje.

U Mediterraneeu radiš koncept koji želi nadmašiti standard “hotel-restorana”. Kako si pristupio osmišljavanju jelovnika koji mora zadovoljiti i goste hotela i lokalnu publiku, a da pritom ostane vjeran tvom osobnom potpisu?

Kod kreiranja jelovnika u Mediterraneeu najvažnije mi je da sve polazi od sezone. To možda zvuči kao fraza, ali mi to doista živimo – ne radimo rajčice zimi niti brokulu usred ljeta. Namirnice koristimo onda kada su najbolje, a proteine i povrće nastojimo nabavljati isključivo lokalno. Začini mogu putovati, ali baza tanjura mora biti iz našeg okruženja.

Druga stvar koja mi je bitna jest da se u svakom jelu vidi promišljenost. Ne želimo spajati namirnice samo zato da pokažemo tehniku. Svaki element na tanjuru mora imati razlog i mora biti dorađen – da se osjeti da je netko radio na njemu, da je svaka komponenta dobila pažnju. Gost to osjeti; možeš mu približiti ideju iza jela i pokazati da nije riječ o jednostavnoj pripremi, nego o procesu.

Naravno, puno toga polazi i od tradicije. Svi mi nosimo neke okuse iz djetinjstva, neka sjećanja koja želiš pretočiti u suvremeni tanjur. Ne može se svako jelo doslovno reproducirati, ali može se zadržati emocija i prilagoditi je današnjem pristupu. To i pokušavamo – stvoriti stilistiku koja ima glavu i rep, koja je prepoznatljiva i autentična.

Cilj mi je da se u jelovniku vidi potpis cijele kuhinje, ne samo moj. Imam sjajan tim mladih koji su radili i vani, u restoranima sa zvjezdicama, i donose veliko iskustvo i entuzijazam. Možda nikada nisam imao ovako dobru ekipu i znam da će zvučati kao floskula, ali svaki dan dolazim na posao s osjećajem zadovoljstva. Svi zajedno gradimo identitet Mediterraneea – nešto što nije tipičan “hotel-restoran”, nego mjesto s karakterom i vlastitim kulinarskim izrazom, kojem se i gosti hotela i lokalna publika mogu vraćati s povjerenjem.

Koliko te inspirira dalmatinska tradicija i lokalne namirnice, i kako ih biraš, obrađuješ i pretvaraš u svoja jela?

Što više godina radim, to se više vraćam onome odakle sam krenuo. Iako sam radio i nordijske stilove, i modernije, i svašta nešto što je bilo aktualno, na kraju dana shvatiš da te najviše oblikuju okusi koje si nosio od djetinjstva. Ja sam odrastao u selu na Braču, prvih petnaest godina života. Jedeš ono što ubereš, što ti mater skuha, što nono donese iz vrta. Nije bilo loše blitve, loše pome, loše ribe — sve je bilo iz prirode, iz mora ili iz zemlje. I to se ureže u tebe tako da te i danas vodi kroz posao.

Kad radim jela, uvijek se vraćam tim baznim stvarima. Ribi prije svega. To je moj najdublji dalmatinski okus, iako je danas paradoksalno najskuplja i najmanje dostupna. Ona, blitva, pome, krumpir, fažolet… to su stvari koje ti stvaraju osjećaj doma, a ja baš taj osjećaj pokušavam rekonstruirati. Ne da kopiram tradicionalna jela nego da kroz tehnike koje danas imam ponudim taj okus koji ti otvori uspomenu.

Zato sam i u izboru namirnica jako, možda i pretjerano, strog. Kvaliteta je za mene sve. Ako je namirnica loša, možeš je maskirati, marinirati, sakriti pod sto tehnika — ali to nije to. Ja ne mogu raditi s nečim što nema kvalitetu. To se osjeti i gost to osjeti. Zato kad nađem nešto što me podsjeti na djetinjstvo, odmah me povuče u kreativu. Najbolji primjer tog pristupa je naša riba i blitva. Jelo koje je, na papiru, najjednostavnije na svijetu, ali meni je to čista emocija. Isto je i s janjetinom, možda i emotivnije. To je bračko jelo, moje jelo, moj miris djetinjstva. Zato smo je napravili kao signature. Cijela janjetina se iskoristi i svaki dio obradi. To je jelo koje morate probati.

Što ti je najvažnije da gost osjeti i što ti kao chef tražiš u toj reakciji?

Trud mora biti vidljiv. Meni je jako važno da gost to osjeti. Najlakše je napraviti lijepo jelo i naplatiti ga. Ali kada čovjek vidi da je netko proveo sate u tehnici, u razradi, u promišljanju svakog elementa, onda dobiješ njegovu emociju. Ja ne želim da čovjek ode doma i kaže: ‘Lipa prezentacija.’ Hoću da osjeti priču. Da zna da iza jednostavnosti stoji ogroman rad. Da postoji put do tog tanjura. I kad to prepoznaš u pogledu gosta — e, to je najbolji dio ovog posla.

Koliko je teško balansirati visoku gastronomiju i hotelske potrebe?

To je zapravo najveći izazov rada u hotelu. Restoran ima svoj ritam, svoju intimu, svoj fokus. Degustacijski meni za devetnaest ljudi traži mir, koncentraciju, savršenu koordinaciju. A onda ti se usred tog ritma pojavi narudžba iz bara: četiri burgera, dva club sandwicha, nešto iz pool menija i sve to mora izaći jednako precizno, jednako brzo i jednako kvalitetno. I tu shvatiš da to što radimo nije samo kuhanje. To je logistika, organizacija, disciplina.

Prošla godina je to posebno pokazala. Imali smo nekoliko velikih vinskih večeri i za svaku smo slagali potpuno novi meni, a u isto vrijeme mijenjao se i a la carte, pa smo paralelno radili i kreativno i operativno. To je s jedne strane dobro jer te tjera da stalno stvaraš, da si uvijek u procesu, da se igra nastavlja bez pauze. A s druge strane je dril i ozbiljan tempo, i moraš imati tim koji to može izdržati i koji u tome uživa. Ali kad sve sjedne i kad vidiš da ste uspjeli balansirati to je nevjerojatno zadovoljstvo.

SAZNAJ VIŠE: