Pročitala sam negdje nedavno rečenicu: “Pandemija je i ljudi su bored and horny”. Ne mogu to uopće napisati na našem jeziku, jer Bored & Horny zvuči kao brend koji se jednostavno ne smije dirati. Kontekst tog marketinški živopisnog zapažanja nije izrečen kao opaska ili kritika, već kao opservacija životne dinamike svih nas koju je pandemija drastično promijenila. Koliko god nagovarali sami sebe da je sve normalno, neminovno je da dijelimo svoje živote na sada i prije Corone. B.C., kako joj ja “tepam”. Before Corona, ne Before Christ; svaka sličnost (ni)je slučajna.
Očajnički se svi držimo za ideju da je sve isto kao i prije pandemije; ljeto nas je na moment zavaralo da sve i jest kao ranije, ali smo se s jeseni ipak vratili u realizaciju da su nam način života, navike, posao, prijateljstva, odnosi drastično promijenjeni. Ne mislim nužno na gore ili bolje, već na dinamiku koja je jednostavno drugačija. Kao da je cijela ova situacija donijela “new set of rules” po kojima smo se morali podesiti, i iz toga ponešto i naučiti o sebi. A još i više o ljudima oko nas. Zapravo o sebi, kroz ljude oko nas.
Iako smo obećali sami sebi da ćemo iskoristiti pauzu koju nameće pandemija da bismo evaluirali svoj život, radili više stvari koje nam pričinjavaju zadovoljstvo, poradili na novim profesionalnim vještinama koje ćemo iskoristiti “kada Covid prođe”, naći bolji posao, onaj koji nas čini više sretnima, onaj koji nam donosi više novca ili više slobodnog vremena; zapravo se svi histerično bavimo odnosima. Vezama. Oni u braku/dugim vezama suočeni su klaustrofobijom lockdowna s osobom s kojom možda i ne žele biti zarobljeni, a ostatak se bavi ne-vezama, ali s količinom energije koju zahtjeva veza. Znate onu – “stop having a relationship problems with people you’re not in a relationship with” – e, ta.
Zašto su nam svima veze, ne-veze i odnosi u ovoj kriznoj situaciji prioritet? Zašto nam to zauzima najveći dio razmišljanja, brige, želje, nezadovoljstva? Bored and horny, s početka priče? Najiskrenije, iako zvuci marketabilno, nisam toliko “sold” na tu teoriju. Više vjerujem u veliki broj ljudi koji se u ovoj globalnoj krizi bez kraja na vidiku – jednostavno preispituje i analizira svoj život. Bez obzira na kojoj ste strani teorije o ovom virusu, svima je život izmješten. Nesiguran. Anksiozni smo u vezi budućnosti. I možda tražimo neki osjećaj stabilnosti na krivim mjestima i u krivim ljudima. I uopće, u ljudima. Ali zašto uvijek mislimo da je rješenje osjećaja nesigurnosti, nestabilnosti i straha od budućnosti u nekog drugoj osobi? Ona stara – “u dvoje je lakše”?
Uvijek me fascinirala “teorija” u koju smo sami sebe uvjerili, da je rješenje zapravo u nekom drugom, rješenje je da nas neko spasi, a zapravo u velikoj većini slučajeva osoba koju isforsiramo u svoj život – još nam više odmogne. Oduzme vremena. Zašto sami sebi nismo prvi odabir? Zašto ne smatramo da sami sebi možemo najviše pomoći? Na kraju krajeva, stabilnost dolazi od nas samih. Ne može nam neko drugi složiti život, već se složenom životu netko može pridružiti. I tada je bolje u dvoje.
Kako je točno pandemija promjenila dinamiku u odnosima?
Prošle godine naletjela sam na jedan citat koji je maestralno objasnio dinamiku između žene i muškarca, tada neometanu globalnim krizama. Radi se o užasno popularnoj španjolskoj seriji ‘La Casa De Papel’, ili Netflixov slobodan prijevod – ‘Money Heist’, epizode imena – ‘Boom, Boom, Ciao’. Ako je niste pogledali, krenite odmah, pruža, dokazano, više zadovoljstava nego većina frajera s kojima ste hodali. ‘Boom Boom Ciao’ je ime epizode, ali i koncept objašnjen od strane jednog od gay likova u seriji kao dinamika u vezi između dva muškarca koja je mnogo jednostavnija i manje stresna nego dinamika u odnosu između muškarca i žene. Dva muškarca se sretnu i olakšaju jedan drugog. Žene, ultimativno traže muškarca s kojim žele “promiješati” gene. Formirati obitelj. Žene imaju mnogo želja u glavi, dok muškarac, točnije dva muškarca imaju samo jednu – ejakulaciju. Boom, Boom, Ciao!
Govor koji je dao nakon analize koncepta dinamike među spolovima, dublje ulazeći u dinamiku odnosa žene i muškarca, glasi, neću vam ga prevoditi jer, opet, gubi na smislu – “In the matters of the heart, there is the lover and the beloved. The lover lives with passion, full commitment and romanticism. The beloved, is limited to being idolized. I’m not saying that being a lover is bad, don’t get me wrong, but you have to know what happens. You suffer. A lot. Beloved is having the better time. Its the law of love.”
The beloved is limited to being idolized. Ne znam za vas, ali ja nisam odavno imala takvu tjelesno emotivnu reakciju kao kada sam čula taj koncept.
Počinjete čitati spomenuti govor prisjećajući se sa sjetom situacija gdje ste voljeli ili željeli nekog više nego što vam je ta osoba vratila, sjetite se svake svoje patnje, žudnje, odbijanja; ali kada dođete do dijela – “the beloved is limited to being idolized”, shvatite zapravo da je sva ljepota življenja u intenzitetu, strašću i predanošću željenja nekog, i kada nije recipročno. Onaj koji se voli možda ima “better time” od onoga koji voli, ali koliko se sjećate ljudi koji su vas željeli ili voljeli? A koliko se sjećate ljudi koje ste vi željeli ili voljeli? Stavite na papir, kada završite čitati ovaj tekst. Koja je kolona duža?
Na kojoj god da ste strani evolucije; Boga ili Velikog Praska, postojanje muškog spolnog organa koji je oblikovan točno da se uklopi u ženski spolni organ, poput Tetrisa; od pamtivijeka nije mentalno pratilo tu savršenu fizičku slagalicu. Kako objasniti idealno fizičko uklapanje, a tolike mentalne suprotnosti? Nisam fan prežvakane Venus/Mars retorike, a niti vam je treba posebno izložiti, živite je svaki dan; žene su oduvijek htjele stabilnu vezu, muškarci su htjeli neobavezne veze, ženama je posvećenost jednom partneru davalo stabilnost i sigurnost, muškarcima je posvećenost jednoj partnerici izazivalo nervozu i poriv na bijeg, žene su većinom htjele vezu, muškarci su većinom htjeli seks, žene je ispunjavao višesatni razgovor, poruke, textanje; muškarcima je sve to išlo na živce. Žene su bile emotivne, muškarci su bili praktični.
Zatim se dogodila nekakva pandemija.
Otišla sam u lockdown sa telefonskim pozivima od prijateljica, sadržaja: “Kako da ga natjeram na vezu”, a izašla iz lockdowna sa: “Malo se viđamo, neću ništa ozbiljno dok ne vidim kakav je a i malo mi se eksperimentira”. Kako se točno promijenila dinamika u tom periodu? Da li se i vi osjećate kao da smo odrasli 7-8 godina za tih 5 mjeseci? Što se dogodilo?
Pa za početak, društveni život se prebacio na mreže. Postao je digitalan. Na mrežama smo bili i prije pandemije, naravno, ali smo imali obje opcije. I realan život, i mreže. Odnosi su se ispreplitali uživo i internetom. Dolaskom lockdowna, prisiljeni smo bili izbaciti onaj realan aspekt, i totalno se pogubili. Promjena je naravno lakše pala ljudima koji su i inače bazirali svoj ljubavni život na dating sajtovima, ali za sve one “old school” duše koji odnose grade u stvarnom životu, greške su bile neminovne. Da li ste se i vi probudili nakon što smo izašli svatko iz svog bunkera, sa – pa dobro što je meni točno bilo? Sudeći po razgovorima s velikim brojem žena, svaka od nas je imala sličnu – greška, realizacija, lekcija, rast – Covid putanju.
Ne znam za vas, ali ja sam na početku lockdowna prevarila samu sebe razmišljanjem da će nas situacija globalne krize ovakvih razmjera natjerati da bolje ocijenimo ljude, odnose, životne poteze. Da ćemo vidjeti ono što u vremenima normalne, ustajale svakodnevice ne vidimo. Kažu da krize nesvjesno potiču realnost kakvu ne možemo zamisliti u bezbrižnim vremenima. Sjećate li se kako su vam se za vrijeme izolacije javljali ljudi koje niste čuli milijun godina, bivše ljubavi, bivši prijatelji? Odjednom nam se otvorio cijeli jedan međuprostor, pauza između onog i ovog života, gdje je lako bilo vjerovati da ti svemir daje šansu za neku propuštenu priliku ili ti “šalje” u život neku novu osobu koja se u normalnim uvjetima ne bi našla tu. Sve smo to shvatili kozmički, a realnost je zapravo bila kardinalno drugačija. Kriza i panika ti ne daje bolji i precizniji uvid u život i odnose, već te stanje panike i nesigurnosti zavara da misliš da ti nešto što ti ne treba – treba.
U čemu je stvar? Nemogućnost fizičkog kontakta i odnos preko mreža i telefona štiti ljude s lošim karakternim osobinama i navikama da te iste sakriju, a u zadnjih par godina, i puno prije pandemije, postao je “go-to” potez ogromnog broja muškaraca. Lockdown ga je samo još vise potencirao. Skoro da mi i nedostaju vremena kada su muškarci upadali ženama u poruke, inboxe i DM-ove sa dvije prosto proširene rečenice, nadajući se da ce iz toga izvući neki seksualan odnos.
No u zadnje vrijeme, posebno za vrijeme pandemije, pojavljuje se neka posebna vrsta muškaraca kojima treba ogromna vrsta pažnje. Ili kako ja to zovem – digitalne pažnje. Ne treba im stvarno zadovoljstvo. Njih zadovoljava tapkanje po telefonu. Muškarci, ja vjerujem da im nije lako, od njih se danas puno očekuje; da budu ženama mentalna stabilnost, financijsko blagostanje, fizičko zadovoljenje. Vjerujem da se veliki broj njih ne može nositi s očekivanjima realnog života, stoga pribjegavaju digitalnom ćaskanju gdje imaju “zaštitu” ekrana, gdje imaju dojam nekog odnosa kojeg mogu kontrolirati, bez smetnje stvarnog života gdje bi im nedostaci puno brze izašli na vidjelo. Nemojte nikada smetnuti s uma da je svaki muškarac vrlo svjestan svojih nedostataka. On nije zbunjen oko svojih “shortcomings”, zapravo je vrlo svjestan. I profesionalac u skrivanju istih. A ako se sa vama samo dopisuje, dobiva dnevnu količinu pažnje koja mu je potrebna, i nije u stanju za više.
No, da li je to fer? Zar nije to ipak vrsta luksuza koje žene sebi ne mogu priuštiti? Žene se od pamtivijeka moraju suočiti sa nemilosrdnim stranama koje donosi – biti žena. Drustvo nikada nije bilo pretjerano ljubazno prema ženama, i od nas se uvijek samo očekivalo da se “nosimo sa time”. Stoga su žene spremnije docekale pandemiju i shvatile je na puno praktičniji način nego većina muškaraca koje poznajem. Iskoristile su je kao procjenu svog života i identiteta. Shvatile su da život nije bas tako siguran i zagarantiran, i da ne treba sebe i sve oko sebe shvaćati preozbiljno. U svakoj koju poznajem osjetila sam rast. Svaka sa kojom komuniciram, iskoristila je ovu mentalno tešku krizu za preispitati odnos s obitelji, vezom, brakom ako ga imaju, djecom ako ih imaju, i poslom ili karijerom koju ganjaju.
Započela sam ovu kolumnu s citatom, pa ću i završiti jednim. Ako ga istinski želite razumjeti možete riješiti najkompliciraniju matematicku jednadžbu, zvanu dinamika muško-ženskih odnosa. Citat je iz serije je “Sons of Anarchy” i glasi – “Only men need to be loved. Women need to be wanted”. Razmislite par sekunda o toj rečenici. Što vam je kao ženi najveći izvor nezadovoljstva? Što vas nije nazvao, što vam nije odgovorio na poruku, što se nije htio vidjeti s vama, što ne želi više spavati s vama, što ne želi biti u vezi sa vama. Jeste li razmislili? Znam da jeste jer neku ili svaku od ovih stavki proživljavate dnevno. I svaka od ovih stavki je – want. Željenje. Nekoga. Željenje vas. Dakle, ženama samo treba da ih neko želi. Ljubav prema ženi je zapravo ŽELJA za njom. A muškarce možeš samo voljeti, u svoj njihovoj raskoši nekompetentnosti i divote.
