Evo jedne istinite beauty fanatici: online beauty zna biti itekako dosadan.
Ne zato što apriori vizualno ne valja, već iz jednostavnog razloga što je vrlo uniforman. Beskrajni niz nosivih trendova koji su na neki način postali poput Insta fotki capuccina. Volimo capuccino. Capuccino je ukusan. Ne želimo stvarni život bez capuccina, ali ne želimo ni da ga gledamo od jutra do sutra, jednostavno je naporno.
Reakcija? Na scenu nastupa ugly beauty.
Koncept svakako nije od jučer, iako je daleko mlađi od ružnih tenisica. Neki od najzanimljivijh likova s beauty scene upravo su oni “iščašeni” koji pomiču granice i sijeku vaniliju i capuccino pjenu. Isamaya Ffrench, na primjer, je napravila karijeru od toga, i to maestralno. Fuzija umjetničkog izraza (možda i neke vrste performansa) i kozmetike, nije naizgled namjenjena tome da se svidi, već da dotakne i potakne da se o nečemu misli, da se nešto izrazi.
Osim što se sada sve većem broju ljudi sviđa. Otišli smo i korak dalje pa izgleda da sve što zaista izaziva pohvale u sebi nosi komponentu ružnog (o MSCHF čizmama smo već sve rekli) – goblin mode je in, a mi smo ušli u novu eru grotesknog.
Eszter Magyar, umjetnica koja stoji iza genijalnog profila @makeupbrutalism, podsjeća nas da je ljepota koja je “ružna” ili nije mainstream uvijek bila prisutna, i da se samo prisjetimo 70-ih i 90-ih kao i činjenice da većina ljudi odudara od “propisanih kanona” na neki način. Pa zašto smo onda tek nedavno postali kolektivno opsjednuti ovim stvarima? Odgovor najvjerojatnije leži u tome da smo otupili i oguglali na ono što nam se servira u lijepom paketu s mašnicom, da sve to liči jedno na drugo i da više ne proizvodi nikakvu reakciju – a reakcija, bila ona čak i gađenje – je nešto što nam je svima neophodno.
Čak je i Julia Fox, a teško ćete naći nekog tko je veći mainstream, počela koristiti parolu “ugly is in” i time službeno pokrenula trend. Na neki način od alternativne estetike napravila standard, ali ga je u određenom smislu i obezvrijedila, te udaljila od autentičnog. Tankim vitkim bogatim bjelkinjama lako se “igrati ružnoće” uz pomoć šminke, sve dok ne pređu na novi trend.
Ovo je miljama daleko od onoga što, recimo, radi Michaela Stark, “body morphing” umjetnica, koja svoj rad ne smatra ružnim per se, ali se namjerno poigrava groteskom kako bi ljudima prikazala alternativnu ideju onoga što je lijepo. “Smatram da je ono što većina smatra grotesktnim u ljepoti zapravo potpuno prirodno i zato tijelo prikazujem na isti način na koji možemo da promatramo prirodu, a ne samo kao nešto što je seksualno privlačno.” Za Michelu ovo uključuje crvenu boju po tijelu i odjeću koja njenu figuru izvija u ekstremne siluete.
Njen simbolizam vrlo je jasno čitljiv, a ljudi na njega reagiraju zato što im je preko glave da ih uvjeravamo da su stvari koje vide online prirodno takve i spontane. Nitko više ne vjeruje u to, a ovaj anti (klasičan) beauty nas poziva da to i prihvatimo.
