Obožavam spontane fotografije, trenutak uhvaćen bez imalo režije, bez namještanja i težnje za savršenstvom, onaj koji priča priču i navodi te da se pitaš što mu je prethodilo i kako se kasnije raspleo. Volim spontane fotografije i zato što govore da je život dovoljno lijep i zanimljiv baš takav kakav jest, posebno ako si spreman živjeti ga u sadašnjem trenutku i uočavati sitnice. Jedna takva fotografija navela me da se zaljubim u rad Klementine Tadin. U tonu opuštenog ljetnog ozračja, fotografija prikazuje ženu u kupaćem kostimu kako iza obješenih plahti traži klinca koji se u njih zamotao, a njegovo nasmiješeno lice zrači onom posebnom, iskrenom dječjom radosti. Zavedena atmosferom na toj fotki, prošetala sam kroz bezbroj Klementininih radova i oduševljeno ih promatrala, uživajući u trenucima koje je putem uhvatila, atmosferom i paletom emocija kojima zrače. I, naravno, poželjela sam je pobliže upoznati.
Klementina, inače grafička dizajnerica iz Kaštela, otkrila mi je da zbog obiteljskih obaveza koji zahtijevaju mnogo pažnje, trenutno pauzira s fotoshootinzima, te da fotografira samo za svoj gušt. Srećom, njezin portfolio je poprilično opsežan, a ako ste pasionirani ljubitelj spontanih trenutaka, tada ćete sigurno uživati i u Klementininom Instagram profilu. Fotografije koje radi “za svoj gušt” naprosto su sjajne.
KADA SE RODILA TVOJA LJUBAV PREMA FOTOGRAFIJI? SJEĆAŠ LI SE PRVOG TRENUTKA KAD SI SE UHVATILA FOTOAPARATA?
Prvi fotoaparat bio je neki idiot, zaboravila sam koji, i analogni Olympus mju. Tamo negdje ‘95 sam ga imala… Počela sam fotkati sa 17, momente iz života, prijatelje, izlaske, nove ljude. Greške i mutnoće kod fotki sam uvijek voljela, sve mi je bilo dragocjeno kada bi se razvio film, jer je to bilo jedino zabilježeno sjećanje. Ljubav je krenula jako rano. Rođena sam 80-ih, TV filmovi najviše su utjecali na mene, reklame, bakine Burde i kuharice, samo sam gledala slike, slike, slike… Sve se to nekako romantično i nostalgično zamutilo u mojoj glavi.
VEĆINOM FOTOGRAFIRAŠ ANALOGNO, JE LI TAKO? ZAŠTO SI ODABRALA UPRAVO ANALOGNU FOTOGRAFIJU UZ SVU DOSTUPNOST DIGITALNE?
Da, uglavnom fotkam analogno, imam i profi digitalni Nikon al njega vadim kad treba nešto zabilježiti u više okidanja i gdje trebaš bas biti brz na okidaču, tipa kod vjenčanja. Draži mi je film jer mi postavlja granice i imam veću slobodu nekako. Iako nisam strpljiv tip… Sve više volim nesputano, spontano… Ne volim preveliku kontrolu svega na setu, počelo me umarati. Volim osjetiti i kliknuti. Iako s vremenom naučiš kad i koje su stvari fotogenične, pod kojim kutom, bliže ili dalje, kakvo je osvjetljenje… Neke stvari nisu uopće na fotki moćne koliko su uživo, recimo neko bolesno nebo i boje. Aparat to sve svede na dvije boje, a kadar uništi prostranost.
ŠTO PO TEBI JEDNU FOTOGRAFIJU ČINU DOBROM? PRIČA, EMOCIJA ILI SAVRŠENI KADAR?
Savršena fotografija je za mene ona koja ima zanimljiv sadržaj i dobro je kadrirana, razumije boje… Više volim da je minimalističku estetiku, pročišćenu, da se psihologija stylinga i scenografije negdje nadopunjuje, da je spontana i odražava “osjećaj za filing”. Nekako, da ima nešto nedorečeno i da nije skroz doslovna ni ispeglana… Nešto što me zavodi i sadržava dozu humora.
IMAŠ LI FOTOGRAFSKE UZORE?
Imam uzore. To su Juergen Teller, Viviane Sassen, Martin Parr, a od naših je to Bruna Kazinoti, kolegica Alma Štrkljević, Vedrana Vukojević… Svatko od njih ima svoj potpis tako da s vremenom skužiš i vlastiti stil bez opterećivanja da se definiraš unaprijed. Kršenje pravila unutar pravila volim.
POSTOJE LI FOTOGRAFIJE U TVOM PORTFOLIJU UZ KOJE VEŽEŠ NEKE LIJEPE USPOMENE ILI ČAK ANEGDOTE? SLOBODNO, ZA KRAJ, I PODIJELIŠ NEKU S NAMA. 🙂
Lijepe uspomene su mi fotosešni s prijateljima, to mi je bilo prezabavno, opuštajuće. U takvoj atmosferi svašta se izrodi, a kroz smijeh i maštu dobiješ odlične radove.
