U svijetu vrhunske gastronomije više nije dovoljno samo dobro kuhati. Treba imati zanimljivu priču, biti prisutan u medijima, poznavati prave ljude i znati kako privući pažnju. Naravno, ništa od toga nije novo, ali posljednjih godina čini se da je promocija postala gotovo jednako važna kao i ono što se događa u kuhinji. Upravo je o tome nedavno progovorila slovenska chefica Ana Roš, a njezine izjave izazvale su prilično oštru reakciju Yanga Guanga, jednog od ljudi povezanih s organizacijom The World’s 50 Best Restaurants.
Ana Roš otvorila pitanje koliko promocija utječe na međunarodni uspjeh restorana
Sve je počelo kada je Ana Roš objavila da ona i njezin tim neće sudjelovati na ovogodišnjoj dodjeli nagrada The World’s 50 Best Restaurants u Limi. U objavi na Instagramu objasnila je da joj je ta lista tijekom godina mnogo značila, da joj je pomogla u izgradnji međunarodne karijere i da je zahvaljujući njoj upoznala brojne ljude iz gastronomskog svijeta. Međutim, smatra da se sustav u međuvremenu promijenio i da danas previše toga ovisi o promociji, kontaktima i financijskim mogućnostima restorana.
U intervjuu za talijanski Reporter Gourmet bila je još otvorenija. Govorila je o lobiranju, o tome kako restorani pokušavaju doći do ljudi koji glasaju za najbolje restorane svijeta, o organiziranim putovanjima i skupim večerama. Posebno je problematizirala činjenicu da glasači, koji bi trebali biti anonimni, nisu uvijek toliko anonimni koliko se misli. Prema njezinim riječima, restorani često znaju tko su ti ljudi i pokušavaju ih ugostiti, a jasno je da nemaju svi jednake mogućnosti za takvu vrstu promocije.

Ana pritom nije rekla da je protiv PR-a. Naprotiv, priznala je da i sama poziva novinare i da razumije koliko je promocija važna za restoran. Ali smatra da postoji razlika između predstavljanja vlastitog rada i sustava u kojem restorani sve više vremena i novca troše na pokušaje da privuku pažnju ljudi koji odlučuju o njihovu plasmanu.
Na njezine izjave reagirao je Yang Guang, koji obnaša funkciju potpredsjednika akademije za kontinentalnu Kinu unutar sustava 50 Best. Na Instagramu je objavio poduži odgovor pod naslovom My Response to Chef Ana Roš, u kojem joj je zamjerio što kritizira sustav od kojeg je i sama imala velike koristi.
Podsjetio je da je Ana Roš 2016. nastupila u Netflixovoj seriji Chef’s Table, da je 2017. proglašena najboljom cheficom svijeta prema izboru 50 Best te da je godinama dobivala veliku međunarodnu medijsku pažnju. Sve je to, smatra Yang, pomoglo da Hiša Franko postane jedan od najpoznatijih restorana na svijetu. Zato mu je njezina kritika pomalo proturječna.
Yang se posebno osvrnuo na njezine primjedbe o PR-u. Smatra da promocija nije ništa loše i da ne bi trebalo stvarati dojam kako su restorani koji ulažu u marketing zbog toga manje vrijedni. Po njegovu mišljenju, odlična kuhinja i dobar PR mogu sasvim normalno funkcionirati zajedno. Kao primjer naveo je španjolski Asador Etxebarri, za koji tvrdi da je došao na sam vrh liste bez velikih PR kampanja, organiziranih novinarskih putovanja i profesionalne agencije za odnose s javnošću.
Također je istaknuo da je 50 Best tijekom godina pomogao mnogim restoranima i gastronomskim regijama da postanu međunarodno poznati, uključujući i dolinu Soče u kojoj se nalazi Hiša Franko. Smatra da nije pošteno zanemariti sve pozitivno što je taj sustav donio gastronomiji.

Moram priznati da mi je u cijeloj priči najzanimljivije to što se njih dvoje zapravo ne raspravljaju o potpuno istoj stvari. Ana Roš ne govori da restorani ne bi trebali imati PR niti da je pogrešno ulagati u vlastitu promociju. Ona postavlja pitanje koliko novac, kontakti i mogućnost pristupa glasačima utječu na rezultate jedne od najvažnijih gastronomskih lista. Yang, s druge strane, uglavnom brani pravo restorana da se promoviraju i podsjeća na važnost koju je upravo ta lista imala za Aninu karijeru.
A to ipak nije sasvim isto.
Činjenica da je Ana Roš imala koristi od sustava ne znači da ga nema pravo kritizirati. Uostalom, ona to nije ni pokušala sakriti. Otvoreno je priznala koliko joj je 50 Best pomogao. S druge strane, Yang je u pravu kada kaže da se promocija ne bi trebala automatski povezivati s nečim negativnim. Dobar restoran zaslužuje da se za njega čuje, a kvalitetan PR može pomoći da izvanredna kuhinja dođe do publike koja je inače možda nikada ne bi otkrila.
Ipak, mislim da je Ana otvorila važnije pitanje. Nije problem u tome što restoran ima PR agenciju, nego u tome što restorani s većim budžetima mogu imati više prilika doći do ljudi koji sudjeluju u odlučivanju o nagradama. To ne znači da se glasovi kupuju niti da nagrađeni restorani ne zaslužuju svoja priznanja. Ali svakako otvara pitanje koliko su uvjeti za sve jednake.
Posebno je to zanimljivo kada pogledamo manje gastronomske sredine, uključujući Hrvatsku. Imamo restorane koji rade ozbiljan posao, ali nemaju svi mogućnosti ulagati u međunarodnu promociju, organizirati gostovanja ili razvijati odnose sa stranim medijima. A ako se za neki restoran izvan njegova lokalnog kruga gotovo i ne zna, teško će se naći u društvu onih o kojima se stalno govori.

Ne mislim da bi restorani trebali odustati od promocije. Bilo bi to potpuno nerealno. Danas je PR sastavni dio gotovo svakog ozbiljnijeg poslovanja, pa tako i gastronomije. Ali mislim da bi trebalo malo otvorenije govoriti o tome kako nastaje međunarodna reputacija restorana i koliko na nju, osim kvalitete kuhinje, utječu novac, poznanstva i medijska prisutnost. Uostalom, koliko puta smo za neki restoran čuli da je među najboljima na svijetu prije nego što smo uopće saznali što se ondje kuha? Koliko nam na mišljenje o restoranu utječe činjenica da je osvojio nagradu, da ga posjećuju poznati chefovi ili da se o njemu stalno piše?
Nagrade svakako imaju svoju vrijednost. Mogu promijeniti poslovanje restorana, dovesti goste iz cijelog svijeta i pomoći da se prepozna nečiji dugogodišnji rad. Ali ne bi bilo loše znati nešto više o tome kako se do tih priznanja dolazi. Koliko sam uspjela pronaći, Ana Roš nije javno odgovorila na Yangovu objavu. I možda je upravo zato zanimljivije promatrati što su oboje rekli nego čekati nastavak njihova sukoba.

Jer pitanje koje je Ana otvorila ostaje, bez obzira na to slažemo li se s njom ili s Yangom. Može li danas restoran postati međunarodno poznat samo zahvaljujući izvrsnoj kuhinji ili mu je za to potreban i ozbiljan promotivni aparat? Voljela bih vjerovati da je dobar tanjur još uvijek najvažniji. Ali nisam sigurna da je uvijek dovoljan.