Hrvatska umjetnica Matea Zekan inspiraciju pronalazi ondje gdje je drugi rijetko traže: u plijesni, propadanju, odbačenim materijalima i prizorima koji na prvi pogled mogu izazvati odbojnost. U svojem stvaralaštvu istražuje prolaznost, prirodne procese i granice između lijepog i nepoželjnog, ponajviše kroz tekstil i eksperimentalno pletenje. Pozornost je privukla kolekcijom pletenih odjevnih predmeta inspiriranih plijesni, o kojoj je nedavno pisao i međunarodni časopis Metal Magazine. Njezin rad karakterizira intuitivan pristup, često bez unaprijed pripremljenih skica i krojeva, pri čemu materijalu dopušta da sam oblikuje rezultat.

Povod našem razgovoru izložba je „Eva kroz ušicu igle” u Galeriji Škola, na kojoj se predstavlja s nekadašnjim školskim kolegicama Paulom Šaravanjom i Magdalenom Modrić. Matea Zekan se u prostor svojih umjetničkih početaka vraća s radom „Inventar svakodnevice”, u kojem prašinu, kosu i životinjske dlake iz vrećice usisavača pretvara u svojevrsni arhiv svakodnevnog života. Razgovarali smo s njom o neobičnom izboru materijala, prolaznosti, sjećanjima i tragovima koje nesvjesno ostavljamo za sobom.
Tvoj rad „Inventar svakodnevice” nastaje od materijala koji većina nas bez razmišljanja baca u smeće. Kako si uopće došla na ideju da sadržaj vrećice usisavača pretvoriš u umjetničko djelo? Je li postojao neki konkretan trenutak koji te potaknuo na to?
Mislim da ideja nije nastala iz jednog konkretnog trenutka, nego iz spoja nekoliko različitih interesa i osobnih okolnosti. Imam jako dugu kosu, mačku koja se dosta linja, a i kuća mi je prašnjava, tako da se taj materijal oduvijek nalazio oko mene. Osim toga, poprilično sam sentimentalna osoba. U sobi imam kutiju u kojoj čuvam naizgled nebitne stvari, omote slatkiša, etikete, posvete i razne predmete koji drugima možda ne bi bili od posebne vrijednosti, ali mene vraćaju u neka moja prošla vremena.

Uz to se već neko vrijeme bavim tekstilom i u svojim radovima istražujem propadanje i mogućnost imortalizacije nečega prolaznog. „Inventar svakodnevice” prirodno se nadovezao na te interese.
Prašina, kosa i životinjska dlaka obično u nama izazivaju potrebu da ih što prije uklonimo iz prostora. Ti ih, naprotiv, skupljaš, obrađuješ i izlažeš pod staklenim zvonom. Što te privlači upravo onome što drugi smatraju prljavim, nevažnim ili bezvrijednim?
Zanimljivo mi je i to što unaprijed ne mogu znati kakav će materijal nastati. Njegov sastav ovisi o svemu što se tijekom tog razdoblja događalo u prostoru. Radi se o nečemu čime ne mogu u potpunosti upravljati, svojevrsnom kolažu zbivanja. Privlači me upravo mogućnost da nešto što obično nastojimo što prije ukloniti dobije priliku biti promatrano kao vrijedan zapis jednog životnog perioda.

Na neki način, tvoj rad čuva fizičke tragove ljudi koji su boravili u određenom prostoru. Jesi li tijekom stvaranja razmišljala o tome koliko zapravo ostavljamo sebe u prostorima u kojima živimo, čak i kada toga nismo svjesni?
Apsolutno. Tek kada se malo odmaknemo i pogledamo prostor u kojem boravimo kroz dulje razdoblje, možemo primijetiti koliko se toga u njemu nataložilo. Prostor bilježi sve: dolaske i odlaske, strujanje zraka, blato na cipelama i sve one sitnice koje svakodnevno unosimo izvana ili ostavljamo za sobom, a da ih gotovo i ne primjećujemo. Ti se tragovi međusobno isprepliću i kroz predenje postaje gotovo nemoguće razaznati kome ili čemu pripadaju. Sve se stapa u jedan zajednički zapis koji stoji kao dokaz našeg prisustva.

Proces prikupljanja materijala, predenja i filcanja traje mjesecima. Kako izgleda tvoj odnos s radom tijekom tako dugog razdoblja? Postaje li taj proces svojevrsna meditacija ili se u njemu javljaju i frustracija, monotonija i potreba za odustajanjem?
Zapravo, samo prikupljanje materijala ne zahtijeva neki poseban trud ni namjeru jer se odvija usput, kroz sasvim obično svakodnevno usisavanje prostora. Ono što je bilo daleko manje ugodno jest vađenje i razvrstavanje materijala iz vrećice usisavača. Morala sam nositi medicinsku masku kako ne bih udahnula dobar dio te prašine.
S druge strane, predenje i filcanje nisu mi predstavljali veći problem. Dapače, uživala sam u tom dijelu procesa, iako se pokazalo da je fizički nešto zahtjevniji nego što sam očekivala. Kratke životinjske dlake i ovakva vrsta vlakana nisu materijali od kojih se uobičajeno izrađuje pređa, pa nisu nužno ni predviđeni za takvu obradu. Sve u svemu, bilo mi je zanimljivo i opuštajuće upoznati se s jednom novom vještinom.
Živimo u društvu koje nas neprestano potiče na kupovanje, gomilanje i odbacivanje stvari. Možemo li tvoj rad promatrati i kao kritiku potrošačkog društva, odnosno našeg odnosa prema onome što proglašavamo otpadom?
Svakako sam kritična prema potrošačkom društvu i mogu razumjeti kako se ovaj rad može promatrati kroz tu prizmu, iako nije nastao s namjerom da bude izravna kritika konzumerizma. Ako išta, mislim da bi mogao poslužiti kao poticaj da se malo poigramo vlastitom percepcijom stvari koje nas okružuju i zapitamo se što bi od njih još moglo nastati, kako bismo ih mogli prenamijeniti ili kakvo bismo im novo značenje mogli dati.

Kada bismo sadržaj nečijeg usisavača promatrali kao svojevrsni dnevnik, što misliš koliko bi nam mogao otkriti o životu te osobe? Može li ono što odbacujemo ponekad ispričati iskreniju priču o nama od predmeta koje svjesno čuvamo?
Mislim da bi nam takav materijal mogao otkriti dosta toga, ali ne nužno na način na koji to čini klasičan dnevnik, možda prije kroz mikroskop, haha. U njemu se bilježe sasvim obične promjene i događaji: razdoblja u kojima smo manje boravili kod kuće pa se prašina nakupila, koliko je gostiju prošlo kroz naša vrata ili je li u utorak puhala bura.

Za razliku od dnevnika, u kojem sami odlučujemo što ćemo zabilježiti, ovdje zapravo nemamo nikakav utjecaj na ono što će se naći u materijalu. Jednostavno radimo s onime što je već iza nas.
Tvoj rad na prvi pogled može izazvati znatiželju, ali i određenu nelagodu kada posjetitelj shvati od čega je izrađen. Kakve reakcije publike priželjkuješ? Bi li ti bilo zanimljivije da se netko radom oduševi ili da ga on pomalo uznemiri?
Ne bih rekla da imam unaprijed određenu reakciju koju želim izazvati kod publike. Voljela bih da rad jednostavno pobudi znatiželju i potakne ljude na vlastita promišljanja i interpretacije. Posebno bi mi bilo zanimljivo čuti kako ga drugi doživljavaju i kakve asocijacije u njima budi, neovisno o tome jesu li njihovi dojmovi pozitivni ili negativni. Takve reakcije mogu mi otvoriti nove perspektive i omogućiti da i sama svoj rad sagledam na drukčiji način.

U vremenu kada gotovo sve fotografiramo i digitalno pohranjujemo kako bismo sačuvali uspomene, ti stvaraš vrlo neobičan, fizički arhiv svakodnevice. Misliš li da upravo oni najmanji, neprimjetni tragovi mogu biti najautentičniji dokaz nečijeg postojanja?
Ne znam jesu li nužno najautentičniji, ali mislim da su zanimljivi upravo zato što ih ne biramo svjesno. Često više pažnje pridajemo stvarima koje želimo zapamtiti, dok nam promiče čitav niz sitnica koje također čine naš život. Možda upravo zato takvi tragovi mogu ponuditi drugačiji pogled na nečije postojanje, jer nisu plod nekakve potrebe da zabilježimo nešto.
Izložbom se vraćaš u Galeriju Škola, prostor povezan s tvojim umjetničkim počecima. Kakav je osjećaj ponovno se predstaviti u prostoru u kojem si se nekada formirala kao umjetnica? Kako bi Matea s početka školovanja reagirala na ideju da će jednog dana izlagati rad nastao od sadržaja usisavača?
Iskreno, jako sam sretna što mi se pružila prilika da se u tom prostoru predstavim u nekom novom svjetlu, iako ponekad imam osjećaj da možda nikada nisam u potpunosti zatvorila to poglavlje jer me za tu školu veže mnoštvo lijepih uspomena i dragih ljudi.

Mislim da bi se mlađoj Matei ovaj rad jako svidio. Možda bi joj čak bilo žao što i sama nije malo više usisavala. Moj se ukus od tada nije puno promijenio, samo se nadam da mi je tehnika napredovala. Oduvijek me privlačilo ono što se često zanemaruje ili što drugima može biti pomalo odbojno. Svima onima koji još nisu posjetili izložbu „Eva kroz ušicu igle”, ovim putem upućujem poziv da svrate i pogledaju radove mene i mojih dviju školskih kolegica, Paule Šaravanje i Magdalene Modrić. Izložba je otvorena do 15. studenoga.

Kada bi za pedeset ili sto godina netko pronašao tvoj „Inventar svakodnevice”, ne znajući ništa o tebi ni o vremenu u kojem je nastao, što bi voljela da iz tog malog, naizgled neobičnog predmeta zaključi o nama i načinu na koji danas živimo?
Teško mi je predvidjeti što bi netko u budućnosti mogao iščitati iz ovog predmeta. Možda tada ljudi više neće sami usisavati svoje prostore, pa bi im već i sam način na koji je materijal prikupljen mogao biti zanimljiv. S obzirom na promjene kojima je naš planet izložen, moguće je da bi se jednog dana u toj pređi mogli prepoznati tragovi neke životinjske ili biljne vrste koja više ne postoji. A možda bi netko samo zaključio da sam imala jako kvalitetnu kosu.

Ipak, ne mislim da predmet mora nekome omogućiti rekonstrukciju čitavog jednog života. Već mi je dovoljno važno da može poslužiti kao dokaz postojanja jedne osobe i njezina bivanja u određenom prostoru, ma od čega se ono sastojalo.