U Galeriji Škola, koju vodi Zrinka Barbarić, akademska slikarica i profesorica u Školi likovnih umjetnosti, otvorena je izložba Anatomija kontradikcije umjetnika Svena Harambašića. Već pri ulasku postaje jasno da se rad ne zadržava unutar okvira slike, širi se u prostor, u materijal i u percepciju gledatelja. Tijelo koje se ovdje pojavljuje nije stabilna forma, nego rezultat procesa: fotografirano, razlomljeno, rekonstruirano i ponovno sastavljeno kroz niz transformacija koje ga udaljavaju od svake fiksne definicije.
izložba: anatomija kontradikcije
Polazeći od vlastitih scena i fotografija, Sven Harambašić razvija rad kroz rez, pomak i “pogrešku”, gdje kolaž prestaje biti tehnika i postaje metoda mišljenja. Slika se ne reproducira nego destabilizira, a figure koje nastaju ne predstavljaju likove, već stanja, istovremeno napete, fragmentirane i teško uhvatljive. U izložbenom prostoru ta logika izlazi izvan dvodimenzionalnog: tekstil, fragmenti i instalacija brišu granicu između tijela i konstrukcije, između odjeće i identiteta, uvodeći gledatelja u ambijent u kojem se percepcija ne može odvojiti od kretanja. Izložba se razvija iz šireg konteksta koji umjetnik opisuje kao stanje kontinuiranog pritiska, vizualnog, informacijskog i psihološkog u kojem slika preuzima primat nad događajem, a tijelo postaje mjesto njegove posljedice. Upravo iz tog iskustva razgovarali smo sa Svenom o njegovu radu, procesu i sustavu koji gradi između umjetnosti, mode i glazbe.
Često koristiš pojam ‘sustav’ kao temelj svog rada. Razvijaš sustave u kojima slika, tekst i objekt ne funkcioniraju kao odvojeni mediji, kako izgleda proces u kojem ta tri elementa postaju međusobno ovisna i gdje se uspostavlja njihova “jedinstvena logika”?
Čak i najradikalniji estetski pravci započinju na jasno čitljivim kodovima; oni signaliziraju ekstrem, ali su zapravo institucionalizirani, ako ne i predvidivi. Tu je svojevrsna ironija jer takvo estetsko negiranje reda opstaje unutar pravila tog istog reda. Kad spominjem sustav, ne referiram se na klasičnu praksu, već operativnu strukturu koja organizira odnos između slike, materijala, objekata, teksta i svih ostalih elemenata. U suštini, nije riječ o reaktivnoj estetici, već metodologiji, odnosno epistemološkom okviru, koji se može primijeniti na različite kontekste bez gubitka vlastite logike. Ta logika se uspostavlja kroz ponavljanje i ograničenja, odnosno skup pravila koji određuje kako se elementi mogu povezivati, a kako ne. Međuovisnost dolazi upravo iz ograničenja i restrikcije, a ne kroz slobodno spajanje.
U Anatomiji kontradikcije tijelo opisuješ kao proces koji prolazi kroz stalne transformacije, u kojem trenutku, ako uopće, taj proces za tebe postaje “slika”, ili je cilj upravo izbjeći svaku stabilizaciju i zadržati ga u stanju trajne konstrukcije?
Anatomija kontradikcije ilustrira svjesne ili nesvjesne posljedice konstantne napetosti i anticipacije, a vjerujem da se i moj proces donekle preslikava u tome. Primarno putem negativne dijalektike, odnosno tenzija nametnutih krajnosti, primjerice između industrijske buke i analitičke discipline. Spoznaja da umjetničko djelo samo po sebi predstavlja navigacijsku, a ne terminalnu točku unutar djelovanja mi je uvelike pomogla da proces ne pokušavam nasilno zatvoriti. Trenuci stabilizacije slike su specifičnog, zaključanog trenutka, primjerice otvorenje izložbe, a zatim se postavlja pitanje po kojim pravilima takvo djelo može evoluirati ili egzistirati u periodu koji slijedi. Anatomija kontradikcije rastavlja se početkom svibnja, ali već sad razmišljam o njenoj mutaciji.
Kolaž definiraš kao metodu mišljenja, a ne samo tehniku, možeš li objasniti kako ta logika kolaža funkcionira izvan same slike, posebno u trenutku kada se prenosi u prostor kroz instalaciju i odnos s gledateljem?
Vjerujem da se osnovna razlika između metode mišljenja i tehnike očituje u kapacitetu do kojeg se strukturiranje odnosa među elementima može pogurati izvan sfere puke dekoracije ili površinske estetike. U teoriji, ovisno o kontekstu i pristupu, trganje papira može poslužiti kao komunikacijski alat, a biti i čisti estetski element. U kontekstu odnosa s gledateljem, moderno vrijeme nerijetko karakterizira situacija u kojoj posjetitelj galerije djelo konzumira tek sekundarno, dok primarni cilj biva konzumacija same ideje da pripada tipu osoba koje posjećuju galerije i tako provode vrijeme.
Nedavno sam pročitao osvrt kako su i produkcijski najkompleksnije modne revije u srži tek trijumf kontemplacije nad akcijom, a poraznost takve misli vodila me i u pripremi Anatomije kontradikcije. Ideja je, potpunim senzornim napadom (dim, buka, miris, nejasan smjer kretanja) u startu eliminirati situaciju u kojoj se gledatelji osjećaju kao klasični promatrači, već ih postaviti u okruženje gdje je se osjećaju dezorijentirano, ako ne i podređeno situaciji. Najdraži komentari bili su mi oni koji povlače paralelu s prometnom nesrećom, što insinuira hipersenzorno iskustvo s toliko različitih faktora, a u teoriji – to je kolaž.
Tijelo, odjeća i materijal u radu djeluju kao jedna konstrukcija, bez jasne hijerarhije, kako gradiš taj odnos u praksi i koliko ti je važno da gledatelj fizički osjeti tu nestabilnost identiteta unutar prostora?
Ne gradim hijerarhiju između materijala, tijela i odjeće jer me privlači ideja da takva granica može biti subjektivna promatraču. Ako je samo djelo u konačnici tek navigacijska točka, tako je i hijerarhija elemenata u suštini osobne prirode, a proteza može biti uteg. U kontekstu ranije spomenutog kolaža, ova vrsta nestabilnosti je po meni kritična i nužna, jer omogućuju razvijanje odnosa s djelom koje ne nudi odgovore već postavlja pitanja. Tijekom procesa stvaranja, imam jasnu logiku i smjer, ali ta logika nestaje jednom kad djelo dosegne tuđe oči i na to treba biti spreman.
Zvuk, odnosno buku, u pozadini izložbe, sastavljao sam nekoliko sati prije otvorenja, kao završni element koji komplementira ostatak instalacije. Ista ta buka u tuđoj interpretaciji može biti najdominantniji ili najupečatljiviji element, isključivo radi vlastitog iskustva. Danas, u vrijeme društvenih mreža, događaj je nerijetko podređen slici, a ni umjetnost nije imuna na takav propagandistički tretman. Stoga, ako je interpretacija umjetničkog djela trenutak u kojem se intelekt osvećuje umjetnosti, treba se potruditi da te osvete budu male pojedinačne mobilizacije, a ne kolektivni komfor.
U opisu svog rada govoriš o “anatomskom pristupu fotografiji”, možeš li objasniti što za tebe znači rastaviti sliku na njezine “organe” i gdje se u tom procesu događa transformacija, a ne samo analiza?
Anatomski pristup fotografiji termin je koji koristim godinama jer mi uvelike pomaže odmaknuti težište sa same fotografije, a oformio ga je Colin iz Amenra, kad je pri komentiranju serije kolaža naglasio koliko su precizni spojevi, odnosno do koje mjere ti spojevi čine neku sasvim novu anatomiju, logičnu upravo u svojoj neintuitivnosti. Inicijalno raščlanjivanje dolazi intuitivno i njen cilj je isključivo deteritorijalizacija, a vjerujem da se spomenuta transformacija odvija u rekonstrukciji koja slijedi, u trenutku kada ti dijelovi više ne pokušavaju reproducirati izvorno tijelo, nego počinju funkcionirati kao nova logika ili forma.
Radio si s izvođačima poput Boy Harsher, Amenra i Lingua Ignota, u regionalnom kontekstu surađivao si s Coby i Senidah, kako pristupaš prevođenju različitih glazbenih identiteta u vizualne sustave a da izgubiš vlastiti autorski jezik? Mijenja li se tvoj pristup kada radiš unutar drugačijeg kulturnog i produkcijskog okvira, ili zadržavaš istu metodologiju?
Puko prevođenje identiteta glazbenika u vizual rezultiralo bi isključivo dekoracijom, površina bi govorila jedno, a sama srž drugo. U takvim suradnjama nužno je uspostaviti sustav unutar kojeg se njihov identitet može rekonfigurirati, a da konačni rezultat amplificira i otkrije ono što već jesu, umjesto da to skriva ili stavlja masku.
Stoga, svoj vizualni jezik primjenjujem na različite ulazne materijale, a razlika nije u metodologiji koliko u tenziji koju stvaraju neki novi elementi. Rekao bih da je u takvim situacijama ključni element razina međusobnog povjerenja, a zatim kontinuitet rada i afirmacija dugoročnog razmišljanja. Primjerice rad s Cobijem na albumu Dar i kletva bio je izazov jer sam imao pristup njegovoj obiteljskoj arhivi, pri čemu smo, u kombinaciji s mojim snimkama kreirali cijelu mitologiju koja je u konačnici zaživjela i izvan okvira albuma, u generalnoj svijesti o njegovim korijenima, memorabiliji te koncertnoj produkciji. Inicijalni projekt s Amenra bila je serija postera i merch, a proširilo se na knjigu i instalaciju unutar crkve u Berlinu. Rad s GIR-om na albumu GGOAT istaknuo bih jer smo kreirali sustav koji estetski nadilazi okvire klasičnog regionalnog hip-hop albuma, a da pri tom ostaje dosljedan.
Tvoja doktorska tema bila je o percepciji autentičnosti digitalnog sadržaja u modi, kako se to teorijsko istraživanje reflektira u tvojoj umjetničkoj praksi, posebno u kontekstu konstrukcije digitalnih identiteta i suvremene medijske slike?
Moj umjetnički put je manje-više bio paralelan s razvojem istraživačkih afiniteta, i radi toga imam luksuz da sam jedno mogao promatrati iz perspektive drugog i obrnuto, a zatim i razviti načine kako ih spojiti, bez straha da radim nešto zabranjeno, šarlatanski ili izvan pravila struke. Moj umjetnički rad najčešće korijene ima u riječima ili rečenicama na koje naiđem tijekom istraživanja, te je veza između dvije sfere neraskidivo povezana. Autentičnost je u međuvremenu postala buzzword, ako ne i svojevrsna pošast u digitalnom okruženju, ali upravo ta performativnost postavlja temelje za nove projekte, među kojima je i Anatomija kontradikcije.
Svi se žalimo na algoritam, ali algoritam je ogledalo i preslika naših navika. Svi se žalimo na AI, ali istovremeno punimo Internet AI sadržajem koji zatim ponovno hrani AI. Digitalni sadržaj više nije slika naše svakodnevice već je uvjetuje. Ne treba nam intelektualni izazov ili podražaj dok god imamo onaj estetski. Ova misao nosi svojevrsni fatalizam, ali može se reći kako u kontekstu ophođenja na digitalnim kanalima gotovo da i nemamo instinkt za preživljavanje.
Projekti s Nikeom, magazinom Mental Athletic, Tokijskim maratonom Hakone Ekiden, baletom Maison Enclave i Rick Owensa, butoh plesačima uvode temu tijela, pokreta i izdržljivosti, kako se ti pojmovi prevode u tvoju praksu koja često uključuje dekonstrukciju i fragmentaciju slike?
Korijen je donekle i autobiografski, u vidu fascinacije iscrpljivanjem, ako ne i nekom vrstom samouništenja. Treba napomenuti kako ona nije romantizirana, niti predstavlja cilj, nego je opet riječ o istraživanju tenzije i granice, točke prije koje se sve raspada. Sport je u mnogočemu sigurna zona za takvu vrstu istraživanja. Moji raniji opus je primarno bio portretne naravi, te se metaforička točka pucanja odvijala kroz distorzije na licu. Pri radu s cijelim tijelom otvara se potencijalni dodatni prostor za prikaz takvih stanja, ali nosi se i rizik dizajniranog ekscesa. U mojim radovima, imaginarna anatomija nije pornografski, dekorativni faktor koji je sam sebi svrha, nego neminovna posljedica destabilizacije, namjerne ili nenamjerne.
Suradnje u sklopu mode otvaraju pitanje odnosa između eksperimentalne umjetnosti i modne industrije, vidiš li modu kao prostor ograničenja ili kao platformu za daljnje širenje svojih vizualnih sustava?
Moda, u svojoj srži, utjelovljuje našu svakodnevicu, a inherentno je kontradiktorna do te mjere da istovremeno predstavlja apsolutnu autonomiju, ali i apsolutnu zabranu, svojevrsnu pregovaračku zonu s našim različitim identitetima. Radi svega toga, fatalna pogreška bila bi percipirati je kao prostor ograničenja, već je primarno percipiram kao platformu za intervencije.
Ranije ove godine objavio sam knjigu serije radova VEILED NOISE, koja umjetnost industrijske buke pozicionira kao epistemološki okvir za izradu modne slike. Riječ je o vizualnom upcyclingu koji grešku afirmira kao poželjnu siluetu. Takav projekt ilustrira potpunu umjetničku slobodu te odlazi u krajnost po pitanju iskrivljavanja forme. S druge strane, postoje projekti gdje su kodovi vrlo jasno definirani i izazov je smisleno ih inkorporirati u moj vizualni jezik. Oba pristupa, na sebi svojstven način, nude priliku za izražavanje, učenje i razvoj. Po pitanju mojih trenutnih i nadolazećih suradnji unutar mode, pogoni ih upravo ta tenzija nejasnog kategoriziranja, tenzija eksperimentalne umjetnosti i industrije.
Izložba Anatomija kontradikcije umjetnika Svena Harambašića može se pogledati u Galeriji Škola (Split) do 1. svibnja. Postav je otvoren za javnost tijekom radnog vremena škole, a ulaz je slobodan. Posjetiteljima pruža priliku da iz prve ruke dožive prostornu i materijalnu dimenziju rada koja nadilazi samu sliku.
