Svaki put kada se povede rasprava o muškarcima na čelu velikih modnih kuća, prije ili kasnije netko postavi pitanje: razumiju li muški modni dizajneri uopće žene? Ovih dana ponovno čitam komentare o tome kako muškarci ne razumiju žensko tijelo, kako ne znaju što žene žele nositi i kako bi ženske modne kuće konačno trebale voditi žene. Povod su, između ostalog, i reakcije na Chanel i Blazyja, ali rasprava je mnogo starija od bilo kojeg kreativnog direktora.

Razumijem odakle dolazi. Kada pogledam neke kolekcije, i sama se pitam za koga je ta odjeća napravljena. Za ženu koja živi, radi, sjedi, hoda, ima grudi, bokove, trbuh i tijelo koje se mijenja ili za neku zamišljenu verziju žene koja postoji samo dok hoda pistom? Pritom ne mislim da moda mora uvijek biti praktična. Obožavam teatralnost, pretjerivanje i sposobnost da stvori nešto što nikome nije potrebno, ali svi žele gledati. Uostalom, gomila stvari s revija ni ne završi u prodaji. To i vrapci na grani znaju.
No, kada se odjeća koja bi trebala biti namijenjena stvarnim ženama počne ponašati kao da su njihova tijela nezgodna prepreka dizajnerskoj viziji, jasno je da stvari nisu posložene kako treba.

ŽENSKO TIJELO NIJE JEDNA UNIVERZALNA MJERA
Kada neki buyer kaže da određeni dizajner ne razumije žensko tijelo jer njegove kreacije ne odgovaraju njegovim klijenticama, to je sasvim legitimna kritika. Ali zaključiti iz toga da muškarci općenito ne mogu razumjeti žensku odjeću prilično je velik skok.
Uostalom, ni činjenica da je dizajnerica žena ne jamči da će njezina odjeća odgovarati svakoj drugoj ženi. Dijelimo spol, ali ne nužno i proporcije, ukus, potrebe, način života ili ideju o tome što znači osjećati se dobro u vlastitoj odjeći.
A ako ćemo govoriti o tome što žene žele, vrijedi se prisjetiti da ni žene međusobno nisu uvijek složne oko tog pitanja. Neke žele odjeću koja prati tijelo, druge žele volumen. Neke se žele osjećati seksi, druge moćno, treće ne žele razmišljati ni o jednome ni o drugome dok se ujutro odijevaju.


POVIJEST PUNA JE MUŠKARACA KOJI SU BILI MODNI DIZAJNERI I KOJI SU ITEKAKO ZNALI ODIJEVATI ŽENE
Što ćemo onda s Azzedineom Alaïom? Dizajnerom koji je žensko tijelo razumio do te mjere da je odjeću oblikovao oko njega, a ne obrnuto. Znao je što materijal, konstrukcija i kroj mogu napraviti s tijelom i posljedično osjećajem koji žene imaju kada ih obuku.
Ili s Yvesom Saint Laurentom, koji je ženama dao smoking i čitav novi jezik? S Cristóbalom Balenciagom, čije su konstrukcije promijenile odnos između tijela i odjeće? S Thierryjem Muglerom, koji je žensko tijelo pretvarao u spektakl, ali je pritom savršeno razumio anatomiju i krojenje?
Ne moramo čak voljeti njihove estetske ideje da bismo priznali njihovo znanje. I poznavanje žena.
A tu je i Alexander McQueen. Njegove kolekcije nisu uvijek bile ugodne, ni za gledanje ni za nošenje, ali teško je tvrditi da nije razumio tijelo za koje je dizajnirao. Razumio ga je toliko dobro da ga je mogao deformirati, naglasiti, zaštititi ili učiniti prijetećim, ovisno o priči koju je želio ispričati.
Naravno, razumjeti anatomiju i razumjeti svakodnevicu žene dvije su različite stvari. No, nijedna nije automatski određena spolom dizajnera.

TKO ODLUČUJE ŠTO ŽENE TREBAJU ŽELJETI
Ovdje je mnogo zanimljivije vratiti se na pitanje zašto su muškarci – i strejt i gay – toliko dugo imali, i još uvijek imaju, nesrazmjerno veliku moć odlučivanja o tome kako bi žene trebale izgledati.
Žene su većina kupaca u velikom dijelu luksuzne modne industrije, a ipak su najvidljivije kreativne pozicije često rezervirane za muškarce. To nije dokaz da muškarci lošije dizajniraju. To je razlog da se zapitamo kako industrija prepoznaje talent, kome daje prilike i zašto se određeni tip muškog kreativnog genija lako pretvara u mit, dok žene češće moraju dokazivati da su istodobno kreativne, komercijalne i sposobne voditi posao.
I ne, rješenje nije zamijeniti sve muškarce ženama i očekivati da će odjednom svaka kolekcija biti izvrsna.
Ipak, ono što doista nedostaje jest više različitih perspektiva i više prostora za dizajnerice, bez surovosti na koju one vrlo često nailaze – jer modna javnost osim Phoebe Philo ni jednu dizajnericu odavno nije vinula u zvjezde.

DOBRA ODJEĆA NE TRAŽI OSOBNU NI POTVRDU O SPOLU
Kada gledam kolekciju, zanima me razumije li dizajner materijal, kroj, proporcije i osobu kojoj se obraća. Zna li napraviti nešto novo? Ima li vlastitu ideju? I postoji li iza te ideje dovoljno znanja da se ona pretvori u odjeću, a ne ostane samo efektna fotografija?
Često je odgovor negativan, neovisno o tome kojeg je spola osoba koja potpisuje kolekciju.
Sasvim je opravdano kritizirati dizajnera koji uporno stvara odjeću za jedno vrlo usko zamišljeno tijelo. Opravdano je pitati zašto velike modne kuće toliko rijetko povjeravaju kreativno vodstvo ženama. Opravdano je i očekivati da ljudi koji prodaju odjeću ženama znaju nešto o njihovim stvarnim životima.


Ali tvrdnja da muškarci ne razumiju žensko tijelo i da zato ne bi trebali dizajnirati žensku odjeću podcjenjuje i modu i žene. Jer žene nisu jedinstvena kategorija s jednim tijelom, jednim ukusom i jednim popisom potreba.
A dobar dizajner, bio muškarac ili žena, prije svega zna da ih ne može sve strpati u isti kroj.